Tranzicija koja traje

Podaci koje posljednjih nedjelja saznajemo iz službenih izvora i od ekonomskih eksperata govore da se Srbija nalazi u ozbiljnim ekonomskim i društvenim problemima na koje ni njena Vlada ni politička elita ne daju jasne odgovore. Moglo bi se čak kazati da su neki prijedlozi kako izaći iz problema zapravo put u još veće probleme.

Privredna strategija od 2006. do 2012, a zacrtali su je ljudi koji danas upravljaju Srbijom, bila je samo golo širenje optimizma. Predviđen je prosječni privredni rast po stopi od sedam procenata godišnje, dok je u 2009. zabilježen pad od tri posto. MMF je prognozirao da bi u 2010. Srbija mogla imati rast od dva posto, u 2011. oko tri, a u 2012. pet posto, ali uz uslov da provede strukturne reforme i snažna fiskalna prilagođavanja. Upravo u tome grmu što ga zovu “strukturne reforme i snažna fiskalna prilagođavanja” leži zec nevolje.

 Moć uvozničkog lobija

Srbija izvozi manje od 20 posto od ukupnog BDP-a, a njen izvoz po glavi stanovnika dostiže tek hiljadu dolara – u regionu je iza nje samo Albanija. Jedanaest puta veći izvoz po glavi stanovnika ima Slovenija, deset puta Češka, preko dva puta Hrvatska. Od Srbije u izvozu bolje stoje zemlje kao što su Vijetnam, Sudan i Obala Slonovače. Preko 40 procenata ostvarenih prihoda od izvoza Srbija mora dati za otplatu stranih kredita.

Od ozbiljnijeg ulaska u tranziciju, privreda Srbije se zasniva na “nerazmjenjivim dobrima”, odnosno uslugama u oblasti finansija, transporta i telekomunikacija, koje se ne mogu prodati van Srbije. U ekspanziji su bila ulaganja u nekretnine i trgovinske lance, a veliki izvoznici su propadali. Petrohemija, najveći izvoznik u 2008, prošle godine nije radila mjesec dana, Metanolsko-sirćetni kompleks, peti izvoznik, posluje s ogromnim gubicima. Neizvjesna je sudbina Azotare… Sve te firme su državno vlasništvo. U sektoru poljoprivrede, procjenjuju stručnjaci, izvoz bi uz adekvatna ulaganja mogao doseći i čitavih pet milijardi evra jer su otvorena tržišta EU-a, Rusije i regiona. No, velika prepreka izvozu je nerealan kurs dinara pri čemu je presudna moć uvozničkog lobija.

– Na sva zvona objavljujemo da smo potpisali ugovor za kredit od Rusije. Takvo zaduživanje je nemoralno, jer će i taj i novac koji povlačimo od MMF-a koristiti da se zapuše rupe u budžetu i da se proda na deviznom tržištu kako bi se održao nerealan kurs dinara. Većina tog novca zapravo odlazi u džepove tajkuna i uvoznika – kaže ekonomist Mlađan Kovačević za “Blic”.

S druge strane, brojni ekonomski stručnjaci ocjenjuju da je tranzicija u Srbiji prespora. Milan Kovačević, konsultant za strana ulaganja, nema ništa protiv ubrzanja privatizacije.

– Istina je da je država halapljiva i da mnogo troši, ali i da je krajnje vreme da država ubrza prodaju udela u privredi. Ocena je da je Srbija blizu izlaska iz krize, te da po izlasku ima mogućnost za privredni rast. U tom slučaju investitori neće bežati od dobre cene – kaže Kovačević za “Novac”.

Zbunjujući potezi Vlade
Istovremeno Vlada zbunjuje svojim ekonomskim potezima. Nacionalizuje neka ranije privatizovana preduzeća ili ona što su imala status društvenih. Najizrazitiji primjer su Poljoprivredni kombinat Beograd i RTB Bor. Grad Beograd je nacionalizovao PK Beograd i proglasio ga javnim gradskim preduzećem uz izgovor da je to garancija za ishranu grada. Ministar ekonomije Mlađan Dinkić odlazi u Bor i obznanjuje da je taj kombinat bakra u državnom vlasništvu i da će država u njega uložiti velik novac, iako ga je ranije htjela prodati, a sam je Dinkić tri puta raspisivao tender. Nije prodan zbog nezadovoljstva radnika mogućom privatizacijom.

U Srbiji tranzicija stravično dugo traje. Počela je u vrijeme vlade Ante Markovića. Dakle, uz neke prekide i zastoje traje već dvadeset godina, a ni ova Vlada nema namjeru da je završi. U nijednoj zemlji istočne Evrope ni bivše Jugoslavije nije toliko trajala. Sve su se trudile da je što prije završe. U Srbiji ne postoji politička volja da se tranzicija okonča. Politička klasa se dobro osjeća u tim vodama i produžavaće taj bolni proces dokle god bude mogla. Jer tranzicija boli radnike, građane, seljake, studente, čak i preduzetnike. Političku klasu ne. Ona živi vrlo dobro i sigurno u tranzicijskim uslovima. I kad pominje tranziciju ili krizu, to radi isključivo iz demagoških razloga. Da bi uprla prstom na kakvog izmišljenog krivca, nekad internog, nekad eksternog karaktera, ili pak da bi tražila neku utjehu u budućnosti koju uporno odgađa.