Tuđman, klasificirano

Uskraćivanjem pristupa arhivu Ureda predsjednika Franje Tuđmana i odbijanjem uvida u zatraženu dokumentaciju o pregovorima za razmjenu teritorija između Hrvatske, Jugoslavije i Bosne i Hercegovine, Vlada je na posljednjoj zatvorenoj sjednici donijela odluku kojom se, a ocjena je to mnogih, nastavlja s dosadašnjim modeliranjem željene verzije prošlosti i nametanjem višeg nacionalnog interesa svima koji žele istražiti dubioze hrvatske vlasti – pa čak i povjesničarima.

Naime, Vlada je dubrovačkoj znanstvenici Julijani Antić Brautović odbila dati pristup Tuđmanovom državničkom arhivu za potrebe doktorske disertacije o “trgovini” Prevlakom i istočnim dijelom Konavala u pregovorima s BiH i Jugoslavijom, a istovremeno je svojom odlukom Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata (HMDCDR) na čelu s dr. Antom Nazorom odobrila uvid u dokumentaciju za istraživanje o “okolnostima okupacije Vukovara”. Dakle, odlukom Vlade dano je “zeleno svjetlo” za Vukovar, da bi za istraživanje trgovine teritorijem Vlada snažno zalupila vratima arhiva Tuđmanove ostavštine.

Donijevši odluku o “odbijanju uvida u arhivsko gradivo nastalo djelovanjem dr. Franje Tuđmana jer se odnosi na klasificiranu dokumentaciju”, Vlada je propustila navesti i kriterije po kojima se za neke znanstvenike arhiv otvara, a za druge zatvara, kao i to na temelju čijeg mišljenja se donose te odluke i gdje je u svemu tome uloga Hrvatskog državnog arhiva (HDA) kojem je predana ta dokumentacija. Prešućena je i uloga “tajnog” čuvara i kontrolora pristupa tom gradivu – Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost (UVNS), krovnog državnog obavještajno-sigurnosnog tijela, kao i javnosti gotovo nepoznate komisije za kontrolu koja u okviru njega djeluje, a koju je Vlada Jadranke Kosor osnovala 2010. godine. Iako je naziv te komisije nevjerojatno dugačak, vrijedi ga navesti u cjelini: Povjerenstvo za davanje mišljenja Vladi RH, temeljem kojih bi Vlada RH davala odobrenja za uvid u konkretne zapise i dokumente nastale djelovanjem dr. Franje Tuđmana kao predsjednika RH.

Daljnjim istraživanjem došli smo do saznanja kako je predsjednik tog povjerenstva Joško Badžim, šef analitike u UVNS-u, a nekadašnji pomoćnik tadašnjeg ravnatelja Protuobavještajne agencije (POA) Tomislava Karamarka. Badžim se prema medijskim napisima smatra odgovornim za aferu prikupljanja kompromitirajućih dokaza protiv svjedoka optužbe u postupcima protiv tadašnjih haških optuženika generala Ivana Čermaka, Mladena Markača i Ante Gotovine. Upravo je Badžim, kako se ispostavilo, jedna od ključnih osoba u inače iznimno kompliciranoj proceduri za korištenje Tuđmanove dokumentacije pohranjene u Hrvatskom državnom arhivu na temelju odluka Vlade Ivice Račana iz 2001. Kontroverze počinju već samim činom primopredaje tog gradiva – još i sada obavijenog velom tajne.

– Gradivo iz ureda predsjednika Tuđmana dolazilo je u pet navrata tijekom 2005. i 2006. godine, a dio preostale arhive stigao je nedavno, ovog ljeta kada smo preuzeli i arhivu iz prvog mandata predsjednika Stjepana Mesića. Dokumentacija je pohranjena u više od 1800 kutija, preuzete su i 173 knjige, 296 video kaseta te značajna količina fotografija i audio-vizualnog materijala – kaže nam ravnateljica Državnog arhiva Vlatka Lemić, dodajući i da je ta arhiva nedostupna za javno korištenje, jer je pod takvim uvjetima i predana.

Osim uobičajenih rokova – javno arhivsko gradivo u pravilu je dostupno za korištenje 30 godina nakon nastanka, a ako sadrži podatke koji su kvalificirani kao državna tajna i 50 godina – pristup toj arhivi ima i posebni tretman jer o tome odlučuje već navedeno povjerenstvo na temelju posebne procedure.

– Ta procedura mijenjala se tijekom posljednjih godina kao i odgovarajući zakoni. Kod tog gradiva, a s obzirom na to da nam ga je Vlada predala na pohranu, samo Ured vijeća za nacionalnu sigurnost može dati dozvolu za korištenje – zaključuje ravnateljica Lemić, upućujući nas na dodatne informacije Jozi Ivanoviću, svojem pomoćniku i savjetniku za informacijsku sigurnost koji zbog klasificirane Tuđmanove ostavštine usko surađuje s UVNS-om.

– Pristup klasificiranim podacima uređen je Zakonom o tajnosti podataka, kojim je uređen i postupak za utvrđivanje prava na pristup. Podatak koji je klasificiran može biti dostupan ako su ispunjena dva uvjeta: treba biti službeno potreban u poslovanju i tražitelj mora imati sigurnosni certifikat. Javnost kao takva, pa onda i znanstveni istraživači, nema pristup klasificiranim podacima sve dok se ne deklasificiraju. Samo službene osobe u službenim postupcima mogu pristupiti klasificiranom podatku – kaže Ivanović, dodajući i da postupak deklasifikacije provodi ono tijelo u okviru čije nadležnosti je podatak i nastao.

Pritom, nastavlja Ivanović, UVNS u ovom kontekstu ima ulogu da “olakšava i harmonizira proces deklasifikacije”. Kada netko zatraži deklasifikaciju, šalje se zahtjev vlasniku podataka, o čemu se obavještava i UVNS koji daje mišljenje o tome može li se podatak deklasificirati.

– Uglavnom, želi li netko uvid u dokumente iz Ureda predsjednika Tuđmana, treba se obratiti Državnom arhivu koji zahtjev prosljeđuje Vladi. Vlada potom traži mišljenje navedenog povjerenstva nakon čega Vlada donosi odluku može li stranka pristupiti podatku i je li on deklasificiran ili nije. Dosad je bilo između 20 i 30, što službenih, što ostalih zahtjeva za uvidom ili korištenjem gradiva iz Ureda predsjednika Tuđmana. Ne radi se o velikom broju zahtjeva, a većinom su bili službeni. Odbijenih zahtjeva što se tiče službenih tijela uglavnom nije bilo. Imamo i zahtjeva znanstvenika, možda njih desetak, i oni su najdelikatniji – kaže Ivanović, dodajući i specifične otežavajuće sigurnosne okolnosti zbog kojih se povjesničarima redovito zabranjuje pristup.

Naime, oni kada istražuju neku temu imaju potrebu istražiti i veću količinu dokumentacije. Čitav postojeći sustav propisa je izbaždaren za deklasifikaciju pojedinačnih dokumenata za koje je poznato da postoje, a ne za pregled velikih količina dokumentacije. No istraživač ne može unaprijed znati na koje će korisne podatke naići, niti koje dokumente treba tražiti jer je čak i popis dokumenata po kojem bi on mogao pretraživati, vjerovali ili ne – klasificiran.

– Popis gradiva iz Ureda predsjednika Tuđmana ne možete dobiti jer se po tom cjelovitom popisu može naći podataka koji u svom opisu govore više nego što bi se smjelo govoriti. Dosad nikome nije odobren pristup klasificiranim podacima u fondu Ureda Predsjednika za znanstveno istraživanje. Ako jedan povjesničar dobije odobrenje da pregleda klasificiranu dokumentaciju, bio bi red i bilo bi zakonito da i svi drugi povjesničari dobiju jednaki uvid. Kada jedan dokument date znanstveniku za znanstveno istraživanje gubite pravnu podlogu da bilo kome ne odobrite uvid. Svi su odbijeni upravo iz tog razloga – kaže Ivanović.

No, prema njegovim riječima, izgleda da u Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata kojeg vodi dr. Nazor i nema baš previše znanstvenika, jer mu je odobren pristup arhivu predsjednika Tuđmana, uz odgovarajuću odluku Vlade i patronat sigurnosnih službi.

– Odobren je uvid kolegama iz HMDCDR-a u dijelu u kojem oni vrše svoj redovan posao i naravno, imaju sigurnosni certifikat. U tom dijelu, oni rade istraživanje kao djelatnici institucije koja je osnovana za određeno istraživanje. Postoji crta službenosti, službene potrebe, i oni na temelju toga istražuju. Istraživačica iz Dubrovnika ne radi u instituciji koja obavlja službeni posao u smislu Zakona o tajnosti podataka. Od UVNS-a, pak, ne bi mogla dobiti sigurnosni certifikat jer ne radi službeni posao u okviru službene institucije u smislu Zakona o tajnosti podataka – zaključuje Ivanović.

Kako nam je još rekao, UVNS i njegovo povjerenstvo imaju ključnu riječ u eventualnom otvaranju Tuđmanove ostavštine znatiželjnicima. Odluku, doduše, donosi Vlada, ali na temelju mišljenja povjerenstva.

Sastav povjerenstva i izvještaje s njihovih sjednica pritom, naravno, ne možete naći u javno objavljenim izvještajima Vlade i UVNS-a. No, kako nam otkriva jedan izvor iz obavještajne zajednice, Povjerenstvo s Joškom Badžimom na čelu ima još pet članova – po jednog iz Ministarstva pravosuđa, Ministarstva obrane, Ureda predsjednika, SOA-e i Državnog arhiva. Doznajemo da su ti ljudi prije posljednje sjednice Vlade jednoglasno zaključili i Vladi dali mišljenje da se dubrovačkoj znanstvenici ne odobri uvid i pristup Tuđmanovoj ostavštini jer je zahtijevala pretraživanje velikog dijela dokumentacije što je, kako tvrdi naš izvor, ostavljalo veliku mogućnost otkrivanja državni tajni. Osim toga, tvrdi naš sugovornik, otkrivanjem nekih dokumenata u tom istraživanju mogle bi se otkriti i neugodne istine o angažmanu Franje Tuđmana, ali i velikih sila u pregovorima o sudbini BiH, uključujući i onaj dio razmjeni teritorija.

S druge strane, pak, nešto ranije dano je zeleno svjetlo dr. Nazoru za pristup Tuđmanovoj ostavštini jer prije svega – ima sigurnosni certifikat UVNS-a, zatražio je točno specificirane dokumente o okolnostima pada Vukovara i ulozi predsjednika Tuđmana, i to po Zakonu o službenoj dužnosti jer je osnivač HMDCDR-a Vlada, a cilj je istraživanje istine o Domovinskom ratu. Osim toga, naš izvor tvrdi da je Nazor zatražio samo dokumente vezane za ulogu predsjednika Tuđmana u obrani Vukovara tijekom sudbonosnog studenog 1991. što je jedan registrator dokumenata koje još, navodno, nije dobio.

No pitanje je kako se može istraživati “istina o Domovinskom ratu” kada Vlada uz pomoć obavještajne zajednice određuje ne samo što je povijesno relevantno, nego i tko i što treba istražiti u novoj hrvatskoj povijesti. Tvrdi to i Tvrtko Jakovina, ugledni hrvatski povjesničar i profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

– Prvenstveno, smatram da je nelogično izučavanje 1990-ih bez arhivske građe dostupne svim povjesničarima, a naročito ako je to proglašeno nacionalnim prioritetom. Dokumenti moraju biti dostupni svim istraživačima, a potpuno mi je strano i neprihvatljivo da se odluka o pristupu Tuđmanovoj dokumentaciji donosi uz dozvolu i certifikate sigurnosnih službi. To kao da je preneseno iz najrigidnijeg komunističkog režima ili ako hoćete – jednako je onome da vam oficir Wehrmachta odobrava pristup arhivskoj građi vezanoj uz Drugi svjetski rat. Ovakvo rješenje je najgore i za ionako slaba povijesna istraživanja u Hrvatskoj, ali i najbolji dokaz onima koji tvrde da je u Hrvatskoj povijest sluškinja politike – zaključuje Jakovina.

Julijana Antić Brautović, kojoj je pristup Tuđmanovim dokumentima odbijen, kazala nam je da od svojeg zahtjeva ne odustaje i da će se žaliti Upravnom sudu.

– Žalit ću se, a naročito zato što mi nije objašnjena pouka o pravnom lijeku, odnosno kome se trebam obratiti nakon odbijanja. Nitko mi nije rekao da za dobivanje zatraženog gradiva trebam imati sigurnosni certifikat, a spremna sam naknadno podnijeti zahtjev za njegovo dobivanje. Uglavnom, ne odustajem – kazala nam je Antić Brautović.

Obitelj Tuđman traži autorsko pravo

Na ostavštinu prvog predsjednika pohranjenu u Hrvatskom državnom arhivu polaže pravo i obitelj Tuđman, a prema riječima njihovog zastupnika Ante Vukorepe u rujnu bi se trebalo održati ročište po tužbi nasljednika Franje Tuđmana da im se prizna autorsko pravo nad ostavštinom prenesenom u Arhiv.

“Teoretski, netko može napisati knjigu na bazi Tuđmanovih bilješki ili dokumenata iz Arhiva i dobro zaraditi. Gdje je tu obitelj kojoj pripada pravo na tu ostavštinu?” – poručio je Vukorepa u Slobodnoj Dalmaciji.

Prema dostupnosti dokumentacije, može se samo cinično zaključiti da je tako nešto teško moguće. Kao da nije dovoljno što su Vlada i sigurnosno-obavještajna tijela u potpunosti onemogućila pristup Tuđmanovoj građi, nastaloj dok je bio na čelu države.