Kristina Kaindl Pad socijalizma ubio i državu blagostanja

Naša sugovornica Kristina Kaindl voditeljica je Odsjeka za strategiju i ustavna pitanja u Lijevoj stranci (Die Linke), članici njemačkog parlamenta (Bundestaga), redaktorica časopisa „LuXemburg. Gesellschaftsanalyse und linke Praxis“, koji izdaje Zaklada Rosa Luksemburg, kao i članica redakcije časopisa za filozofiju i društvene znanosti „Das Argument“. Gostujući u ime Lijeve stranke na skupu Delovsko-punkerske univerze u Ljubljani, posvećenom lijevim odgovorima na probleme tranzicije, mjera štednje i primitivne akumulacije, govorila je na okruglom stolu s temom potrage za lijevom evropskom strategijom i izgradnjom socijalističke alternative. U tom okviru kretala su se i pitanja ovoga razgovora, održanog u pauzi skupa.

Kada mi odavde pokušavamo gledati na evropsku krizu iz njemačke perspektive uočavamo zabrinjavajuće stanje u evrozoni, ili za nas pogubno, a za Njemačku prosperitetno, otvaranje tržišta na periferiji EU. No manje se govori što je to, na primjer, njemačka ekonomija loših nadnica.

Takva ekonomija primijenjena je na našem tržištu rada kroz reformu radnog zakonodavstva, koju su poduzele socijaldemokratska i zelena Vlada, između 1999. i 2004. Tada su učinjeni ključni pomaci u smanjivanju osnovnih prava na socijalne transfere i tako su primorani stanovnici da prihvaćaju i onakve uvjete rada i nadnice koje prije ne bi prihvatili. U tim vremenima još nije postojala potreba da se točno definira minimalna nadnica, pošto su društveni servisi još brinuli da nitko ne padne ispod nekog minimalnog društvenog standarda. Tada i najlošije nadnice nisu mogle biti ispod iznosa za socijalnu pomoć. No to je onda uklonjeno i ljudi su prisiljeni prihvaćati loše plaćene poslove od kojih se nije moglo normalno živjeti, jer bi odbijanjem bili izbrisani sa popisa onih koji imaju pravo na socijalnu pomoć. Nastali su kontingentni poslovi, autsorsing, mini-džobs i drugi prekarni oblici rada. Cijeli okvir pravnog sistema je promijenjen na štetu radnika. Tako je stvoreno jedno od najvećih tržišta loše plaćenih poslova u cijeloj Evropi, barem što se tiče industrijskih zemalja. Dok su prije prosječne nadnice u većini industrija u Njemačkoj bile među najvišima u Evropi, sada su pale na začelje lista. Sve to značilo je da njemačko tržište malih nadnica, zajedno sa i dalje visokom produktivnošću rada, postaje krajnje konkurentno spram ostalih današnjih evropskih ekonomija.

U tim procesima važno mjesto zauzima i ujedinjenje Njemačke?

Da, ujedinjenje na način sloma socijalističke Njemačke, kao i slom ostalih socijalističkih zemalja, proizveli su smanjenje radničkih prava posvuda u svijetu. Tzv. država blagostanja, kakva je bila poznata na Zapadu, kao ona koja ideološki impregnira radnike protiv socijalizma, više nije bila potrebna. Za istočni dio Njemačke ujedinjenje je značilo nekakvu novu industrijalizaciju, na osnovici niskih nadnica.

To je bila unutrašnja kolonizacija?

Da, koja se odvila na sličan način kao i na tržištima evropskog industrijskog juga.

Tko kome treba platiti?

Kada govorimo o strategiji ljevice u Njemačkoj, pa onda i u Evropi, postoji problem s formuliranjem zajedničke platforme, prihvatljive većini lijevih snaga. Neke proizvodne grane u vas, pa onda i zaposleni u njima, profitiraju od sadašnje pozicije Njemačke u Evropi, dok s drugima to nije slučaj?

Izvozni uspjesi prelijevaju se na sudbine radnika u glavnim izvoznim industrijama. Primjerice, nakon što je izvoz ponovo počeo rasti nakon krize 2011., radnici kod uspješnih izvoznika primali su bonuse od recimo 6000 eura, dok su se istovremeno radnici s lošim nadnicama borili za ustanovljenje minimalne nadnice, za koju oni prvi ne bi prstom makli. U takvoj situaciji teško je naći zajedničku platformu za sve radnike u Njemačkoj.

Ti problemi prelamaju se sada i generacijski. Stariji radnici imali su druge, bolje, ugovorene uvjete za iste poslove nego današnji mladi?

Da, većina mladih ljudi koja danas ulazi na tržište rada mora prihvatiti prekarne uvjete. A to znači u pravilu ugovore na određeno vrijeme. Skoro nitko tko sklapa prvi ugovor o radu ne dobiva ga na neodređeno, što je, na primjer, još 70-ih bilo pravilo i normalno! Događa se postupno, ali nepromijenjeno, pogoršavanje radnih uvjeta.

Kako se to odražava politički, primjerice, kao pitanje međugeneracijske (ne)solidarnosti? Roditelji imaju interes za boljitkom vlastite djece, ali stariji mlade u cjelini mogu doživjeti kao nelojalnu konkurenciju?!

Postoje posljedice takvih podjela. Sve je teže organizirati se, ako ste mladi prekarni radnik, oko nekad uobičajenih tema radničkog pokreta. S druge strane, postoji naravno veza roditelja i djece: stariji radnici, koji vide što se događa, ne žele da se to dogodi i njihovoj djeci, što može biti motivacija i za solidarno uključenje starijih u borbe mladih.

Govorili ste o tome kako je teško ljevičarski slogan „Mi ne želimo plaćati za vašu krizu!“ sada primijeniti u Njemačkoj.

Ranije je bilo lakše, kada su postojala šira savezništva. Veliki dijelovi sindikata smatrali su se i dijelovima antikapitalističkog pokreta, organizacije poput Ataka ili Lijeve stranke… Tada je slogan „Mi nećemo plaćati za vašu krizu!“ bio odgovor Angeli Merkel i cijeloj Vladi i njihovoj strategiji, koja se svodila na tezu da kada kriza udari svi smo u istom čamcu i moramo spašavati banke. Pa ćemo još i uvesti pravila o visini zaduživanja u Ustav. To smo odbijali, htjeli smo da bude jasno da se to ne radi u naše ime, da nismo dio toga „mi“!

To je funkcioniralo do izvjesnog stupnja. No onda je pomak u razumijevanju krize, kao da je to sada bazično kriza eura alocirana na periferiju Evrope, učinio stare strategije nemogućima. Šarenu štampu preplavili su naslovi kako „mi“ nećemo plaćati „vašu“ grčku krizu, što je primjer aproprijacije političkog jezika od strane suparnika.

Stranke evropske ljevice

Kako vidite stanje evropske ljevice? Siriza je navodno blizu osvajanju vlasti u Grčkoj, dok Lijeva stranka u Njemačkoj ipak glasački stagnira?

Ja sam optimista. Iako, pri današnjem stanju stvari sve ovisi o okolnostima koje uglavnom nije moguće kontrolirati. Hoće li se, primjerice, talijanska ekonomija za par mjeseci slomiti? Kada sve odlučuje pet postotaka na ovu ili onu stranu, tko može predvidjeti što će se sve događati? Što se tiče Lijeve stranke u Njemačkoj mi smo na prvom pojavljivanju 2005. dobili 8,7 posto glasova, što je bilo dobro onda, a bilo bi i sada.

Govorili ste o „socijetalnim strankama“, takvima koje nisu klasične građanske političke stranke, već su samo jedan od izraza šireg pokreta?

Socijetalna partija je Gramscijev termin. On govori o snagama sposobnim da oforme blok kontra-hegemonije! Nije čak niti nužno da sve te snage odmah zajednički djeluju, koliko da to ostavlja posljedice u društvu. Zato mislim da moramo pokušavati postavljati takva pitanja: čija smo stranka, saveznici kojih smo različitih snaga u društvu, koje su nosioci otpora i novih političkih oblika? Mislim da se takva pitanja ne tiču samo onih angažiranih u stranačkoj politici, koji žele uspjeti u parlamentu i stranačkim hijerarhijama, već svih ljudi koji su nezadovoljni postojećim stanjem.

Mislim da je kriza (više)stranačja, koje je, tako reći čim je uvedeno, zapalo u ćorsokak, još puno veća u nas, sada na poluperiferiji Evrope. Odavde se njemački stranački život čini nečim što ima relevanciju, kakvu ovdašnji politički život nema i ne može imati?

Takav razvoj događaja u tranziciji, u najmanju ruku, vrlo je ironičan.

Naš česti gost Walter Baier, urednik evropskog časopisa „Transform!“ iz Beča, voli reći kako svi vide nedostatnost i lošost evropskih institucija, no da je stvar socijalizma stvar borbe, a ne potrage za gotovim, „našim“ institucijama. Teško se ljevici boriti istovremeno na nacionalnom i evropskom nivou?

Postoje svijetli primjeri kao što je „Evropska inicijativa za deprivatizaciju vode“. Postoje borbe koje već nadilaze nacionalne granice i suočavaju se sa obranom evropskih javnih dobara, što jednom može postati borbom za socijalizam u Evropi.

Ironija ili hegemonija?

Fondaciju Rosa Luksemburg, sada vrlo aktivnu na lijevoj sceni u zemljama Jugoslavije, osnovala je vaša Lijeva stranka. Možete li sažeto komentirati njen rad?

Nisu mi poznati detalji rada zaklade na ovom prostoru, no mislim da je dobro što pokušava međusobno povezati inače raspršene lijeve inicijative i grupacije, osiguravajući im prostor susreta i refleksije, pri pokušaju da se izgradi nekakav pokret. Ova je zaklada naravno, kao i sve ostale političke zaklade u Njemačkoj, usko povezana sa našom strankom, no autonomna i nije joj dopušteno da se direktno angažira u stranačkoj politici.

Nije li povijesna ironija da nam zaklade njemačkih stranaka ovdje moraju pomagati da saniramo posljedice loših politika, no na kraju upravo i njemačke države, kao najmoćnije u EU?

Svakako, no još ironičnije je u Grčkoj, koju je Njemačka direktno zeznula. A sada njemačka Vlada troši nepredviđene milijune eura podupirući grčko civilno društvo. Tamo su prisutne sve njemačke političke fondacije, pa i mi. Otvorili smo ured, surađujemo sa Sirizom i njihovim prijateljima. Tako pomažemo organizirati kritiku njemačke politike koja je sjebala Grčku! To je ironično, no ne mislim da je u pitanju samo ironija, već to govori i o odnosima hegemonije u Evropi.