Domovina nema cijene
Uzeti sukobe oko objave Registra branitelja ozbiljno, bilo bi porazno po ideologiju tzv. domovinskog rata, kao trenutnu “zadnju liniju obrane“ hrvatske državotvornosti. Koja više ne treba svoje branitelje. Da se radi o ideologiji težega kalibra, iako ne posebno originalno hrvatskoj, lako je empirijski dokazati, činjenicom da njeno djelovanje dobrim dijelom prestaje na 15 minuta vožnje od Zagreba na zapad, sat i pol na jug i dva i pol na istok. Ako to uzmemo kao vrijeme potrebno da se iz hrvatske metropole stigne u susjedne zemlje. Gdje “hrvatske dihotomije“ svjetla i tame zamjenjuju nenačelno drugačije dihotomije drugih vladajućih identiteta.
Nacionalni idiotizam
Pa u čemu je bit zadnje hrvatske agresije na branitelje? Slika u kojoj si možemo predočiti odgovornost za ratne sukobe, bez da previše utječemo matematici i postocima krivnje, slika je dva (po dva) kauboja koja su pristala na igru da im se čizme zakuju za dasku, a oni da razmjenjuju udarce, dok jedan ne padne. Nakon tisuća razmijenjenih udaraca sada oni, svi na zemlji, s koje viču da su pobijedili, traže suca, koji bi utvrdio tko je prvi koga udario. I na čijem terenu je bila daska. Politički, problem se ne može niti postaviti, a kamoli razriješiti, ostanemo li upiljeni u kauboje ili Indijance. Svejedno. Pa niti ako samo konstatiramo da su oni bili marionete, a poteze su vukli veći igrači, koji osobno, naravno nikada nisu ratovali (legendarna naslovnica Ferala sa Tuđmanom i Miloševićem u istom krevetu). Da dobro prilegnu lokalnim vođama krevete je odmah počela raspremati na slikama nevidljiva tzv. međunarodna zajednica. No, sve je to poznato i boli, više zato što je bilo i jest tako na prvi pogled besmisleno i uzaludno, no što je bilo samo krvavo. Ili drugim riječima: trauma traje zato što se, niti nakon dva desetljeća, ne usudimo češće izgovarati političku istinu sukoba. A ona svakako nije u vjerskom i nacionalnom ključu, kao površnim simptomima. U minimalnoj izvedbi povratka političke odgovornosti, pa onda i vjerodostojnosti, repolitizacija glasi ( javno ju je izreklo tek nekoliko pojedinaca, padaju na pamet Boris Buden i Žarko Puhovski): cijena za izgradnju nacionalnih država bila je prevelika i u nju se nije smjelo ići! I to cijena koja se ne može naplatiti novcem i dionicama. Pa utoliko samo uvjetno i cijena. A u stvari pretvaranje političkih bića u za politiku nesposobne, tj. u izvornom smislu idiote. Koji, svaki na svome brdu viju svoje povijesno inscenirane – a u stvari iz povijesnih, dakle klasnih, odluka ispale, pa u tom smislu i osuđene na propast – barjake.
Nacionalne države? This party is not my cup of tea. U sjeni tog buktanja državotvornosti (do komada 7) je i policirajuće pretvaranje ovih novih društava, koja to nisu, u puke prostore postkolonijalnog događanja u središtima svjetske moći zacrtavane bitno klasne politike. Donedavno gotovo bez šanse da se na tim prostorima ponovo začne i neko vremenovanje i repolitizacija odozdo.
Klasni rat buržoazije
Vratimo li se braniteljima, očito je da se na njihova nejaka pleća, koja nisu uspjela obraniti Hrvatsku, svaljuje sav teret državotvornosti, od stoljeća sedmog, sada reduciran na svetinju domovinskog rata. Koja da leži u njihovom čistom srcu, bijeloj magiji, koje su oni zadnji garant. Jer, političari su nas prodali, poslodavci nas izrabljuju – ostala je samo mitska slika narodnog vojnika i popa. Čije organizacije, i tu je nevolja, sve više pokazuju da su i same samo firma među firmama, u sve-hrvatskom poduzeću-simulakrumu države i društva. Duhu vjere i domovine, pisma i jezika, iz džepova proviruju dionice, kao njegova krajnja banalna istina? Tko će to obraniti?
Branjenje Hrvatske je branjenje neobranjivog. Nacionalno: branili su ju od Srba, ne mareći da vlasnici svega postaju uglavnom Nijemci, Austrijanci i Talijani. No, puno zanimljivija je građanska, pa i klasna “izdaja“. Braneći vrhovni princip nacionalnog jedinstva, kao nadpolitički (u jednom trenu i s one strane dobra i zla), onaj superioran svim ideološkim razlikama među “svojima“, braniteljske mase učinile su rat ne samo po svojoj prirodi i građanskim (srpski radnik u Hrvatskoj mogao je birati između dvije “gospodske“ vojske, hrvatske i krajinske), nego i klasnim. Umjesto sukoba donjih i gornjih, vladajućih i ovladanih klasa, buržuja i proletera, dogodio se sukob frakcija jugoslavenske buržoazije, za račun kojih su radnici stali na barikade nacionalnih kapitalizama, ne štedeći u toj borbi niti svoje živote.
Sve to bilo je moguće ne zato što je Jugoslavija bila komunistička tvorevina, izlaz iz koje je vrijedio svake žrtve, već, baš obrnuto: što to ona više nije bila. Politika je u prvom redu klasna borba. Kada u toj borbi radnici više ne sudjeluju, kada su, paradoksalno pozivanjem na njihovo samoupravno ime, iz nje izbačeni, na djelu je borba frakcija buržoazije. A one su vidjele svoju šansu za privatizacijom svega, samo u nacionalnom okruženju, u sređivanju
“svojih“ imovina. Jedna protiv druge i u tome zajedno, protiv svojih “nižih“ klasa. Tako bi trebalo dopunjeno čitati Feralovu naslovnicu sa Miloševićem i Tuđmanom. Kupili su nas i prodali za novac i to mali. Sada se naše kompradorske klase, kao inferiorne, moraju zadovoljiti mrvicama sa stola stvarno svjetski vladajućih frakcija. Zauzvrat su njihove vlasti normalizirane u nacijama-državama. A njihovi branitelji sada se zovu NATO. Pa, pa proleteri!