Beskrvno lijevanje krvi
Osamdesetih i ranih devedesetih Neil Jordan bio je jedan od prvaka tada prilično potentne britanske kinematografije, čiju su jezgru pored njega činili Stephen Frears i u Ameriku vrlo brzo „odbjegli“ Mike Figgis, po rubovima zanimljivo eksperimentirali Derek Jarman i Peter Greenaway, dok se u drugom planu polako uspinjao budući klasik Mike Leigh. Jordan se istaknuo osebujnim ljubavnim relacijama koje je tematizirao u svojim ključnim filmovima: u adaptaciji priča Angele Carter „Vučja družina“ (1984) erotski je povezao djevojku koja postaje nalik Crvenkapici i čovjeka-vuka (iliti vukodlaka), u „Mona Lisi“ (1986) neuglednog bijelog gangstera s elitnom crnom prostitutkom zaljubljenom u mlađu kolegicu bjelkinju, u „Čudu“ (1991) mladića i njegovu vlastitu majku, a u „Plačljivoj igri“ (1992) pripadnika IRA-e i ženu u tijelu muškarca. U svakom od tih odnosa jedan član para nije bio svjestan da drugi krije kapitalnu tajnu, no kad je sazna, nakon početnog šoka, ne može izbrisati ono što se u međuvremenu razvilo – vlastite intenzivne emocije prema „neprikladnom“ objektu erotske čežnje.
Niz se nastavio u najpoznatijem autorovom hollywoodskom angažmanu, adaptaciji romana Anne Rice „Intervju s vampirom“ (1994), gdje se koketiralo s homoerotikom i pedofilijom, a poslije te skupe produkcije Jordan je do kraja desetljeća u okviru britanske kinematografije realizirao još dva bitna filma: adaptaciju groteskno-brutalnog romana Pata McCabea „Mali mesar“, te „Kraj ljubavne priče“, novu prilagodbu romana Grahama Greena koja je istovremeno u sjećanje snažno dozivala klasik Davida Leana „Kratak susret“ iz 1945. U novom tisućljeću ugledni sineast počeo je gubiti dah, pa je zapravo još samo jednom, američkom produkcijom „Neustrašiva“ (2007) s Jodie Foster kao ženom koja od radijske voditeljice postaje odlučna osvetnica, izazvao veliku pažnju, iako taj film kvalitativno nije iskakao od ostalih njegovih osrednjih do solidnih, u suštini irelevantnih radova iz nultih godina. U tom smislu ništa se nije promijenilo ni s „Byzantiumom“.
Prilagodba kazališnog komada Moire Buffini, „Byzantium“ je, nakon „Vučje družine“ i „Intervjua s vampirom“, treće Jordanovo okušavanje u, nazovimo ga tako, vampirsko-vukodlačkom odvjetku žanra fantastičnog horora. U središtu priče dvije su vampirice, energična seksi majka koja se bavi prostitucijom i striptizom (Gemma Arterton) i senzibilno-melankolična kći tinejdžerica (Saoirse Ronan) koja se teško miri sa svojom vampirskom prirodom koja podrazumijeva ubijanje ljudi da bi se preživjelo, te ima potrebu da barem krvno bolesnom (leukemija) mladiću (Caleb Landry Jones), s kojim se zbližila, otkrije svoju vampirsku tajnu. Najzanimljiviji sastojak filma jest njegova feminističko-klasna nota: žene uopće, a kamoli neplemenitog roda i niskog društvenog statusa poput protagonistica, nisu smjele postati vampirima, jer pravo odabira u taj uzvišeni „položaj“ čuva nekakva muškošovinistička organizacija od koje buntovna majka bježi, odnosno odlučno joj se suprotstavlja kad nema drugog izbora.
Kritika patrijarhata i afirmacija nježnih muškaraca kao saveznika žena (niže klase) simpatična je idejna nota „Byzantiuma“, kojem se u prilog može navesti i atmosferično ambijentiranje u sumorno primorsko mjesto, no pravog materijala u filmu nema – priča i motivi uglavnom su slabo zanimljivi, ritam je monoton, a trenuci povišene stilizacije banalni. Konačni saldo pokazuje da je riječ o solidnom, no gotovo posve beskrvnom ostvarenju, usprkos (doslovno) hektolitrima u njemu prolivene krvi.