Jezikom protiv plemena
Foto: Jovica Drobnjak
Biografska nota Mirka Kovača obično je započinjala podatkom da je rođen u Petrovićima kod Bileće 1938. godine; riječ je o generaliji s čitavim bogatstvom sadržanih informacija, s obzirom na to da su njegovi javni, medijski odgovori na standardno vulgarno pitanje čiji je i dakle kakav je, redovito izazivali pažnju, a malokad zadovoljavali očekivanja. Kovač je potekao iz kraja što se može smatrati centrom, unekoliko i zajedničkim jezičnim ishodištem širokog okolnog prostora, zapravo naroda, i (o)držao se u tome jeziku na jedinstven način, dokraja suvereno i razigrano, živeći ga onako kako nije umjela golema većina regiji pripadajuće inteligencije, baš kao ni nerijetko pomamna, inače razmjerno mutava rulja, da ne spominjemo uvijek narod. S druge strane, otklanjao je pozive na, s tim vezano, ultimativno etničko izjašnjavanje – također nemalo intrigantno u pogledu njegova zavičaja – uz dosljednost i konceptualizaciju kakvi su među potonjim skupovima izazivali primjerenu i zasluženu nervozu i jad, ali na veselje svima koji su barem pri dnu srca registrirali sličan društveno-legitimacijski otpor.
Samo totalom jezika, književnog i ukupnog, naime, Mirko se Kovač tako zaštitio i mnoge druge obranio pred gadnom društvenom prinudom i navadom ovog vremena u nas, omeđenog slučajno i njegovim životnim vijekom. Prinudom da se jasno plemenski svrstamo i zatim neizostavno takvi međusobno konfrontiramo, da strasno istražimo i – ukoliko treba, a uvijek će trebati – da iznova zašalujemo svoje rodoslovne, krvne i krvave temelje. Neka nam određene njegove rečenice ostanu bliske makar i po nepreciznom sjećanju, ležerno posvojene: jednom je negdje napisao da ga te vrste korijena prekopavanje ne zanima, sve i kad bi se u njima krilo zlatno grumenje. Interesirao se za svoje lično, reklo bi se i duhovno porijeklo, međutim posve samostalno detektirajući mrežu intelektualnih i nužno transnacionalnih srodstava.
Rano se iz rodne Hercegovine uputio za jezikom u najveće njegovo središte, Beograd, te je već kroz momačko doba s lakoćom zavikao u ekavskom govoru. Od prvih je svojih knjiga, romana “Gubilište” i zbirke priča “Rane Luke Meštrevića”, na vrat si navukao svojevrsnu noir-etiketu i odium političke čaršije. Nije se dao potkupiti, štoviše, nastavio se još uvjerljivije zadijevati u sirovi neukus dovršenih konvencija, literarnih i općih, kakve će na kraju i doći glave ukupnoj zajednici. Imao je uza se i svoju moćnu književnu te kafansku družinu, čiji će se osnovni sastav kasnije prenositi, doslovno u brojalici, nalik popisima šampionskih ekipa ili kanonskih evanđelista: Kiš, Pekić, David, Kovač, a da redoslijed niukoliko nije presudan. Ako ćemo pravo, da su tamo negdje potkraj Jugoslavije odštampane sličice za album s književnicima – kao što se radilo sa životinjskim carstvom ili nogometnom menažerijom – taj bi kvartet zasigurno imao spektakularno posvećen status.
Nosila je sobom ta družba i svoju specifičnu društvenu manu, naravski; uslijed razmjerno zaguljenog sistemskog propisivanja vrijednosti svakog tipa i masovnog prelijevanja na taj mlin, odmak su potražili dijelom u romantičnoj elitizaciji i donekle preziru spram najširih okvira popularne kulture. Danilo Kiš (kojeg su povodom njegove smrti, i to sad možemo reći, mnogi očito brzopleto proglasili – posljednjim jugoslavenskim piscem!), recimo, taj bi se na gornju ideju o samoljepivim sličicama lako bio krenuo i mlatiti, pa ipak su njihovi tekstovi – mahom proze, valja primijetiti – nejakima i ugroženim pružali zaklonište od gluposti, silništva, pohlepe i hladnoće svijeta.
Mirko Kovač nastavio je pisati ponajviše romane i filmske scenarije, gdje su od prvih najčešće spominjani “Vrata od utrobe” i “Ruganje s dušom”, kasnije i “Kristalne rešetke” te “Grad u Zrcalu”, a od drugih “Mali vojnici”, “Lisice”, “Okupacija u 26 slika” i “Pad Italije”. No možda njegov tour de force ipak čine dva umnogome posebna naslova, “Životopis Malvine Trifković” i “Evropska trulež”. U njima Kovač je maestralnim prosedeom demonstrirao svoj odnos prema sadržaju i formi, dokumentu i romansiranju, naraciji i fabuli, pa ćemo avangardnu “Malvinu” oduševljeno prepoznavati u kategorijama nove teorije romana, dignutog u zrak da bi potom bio sastavljen u superiornu cjelinu. “Evropska trulež” pak doktrinarna je Kovačeva ostavština, zapanjujuća literarno-teorijska poema iliti esej u stihu, iz koje provijava udarnička svijest koja znade, i objavljuje to u iluminacijskoj eksploziji, kako samo jedna neodgovorno pojmljena smjena može proćerdati čitav marno njegovani svijet i sve nam bližnje s njim. A tematski, kroz čitav je opus Mirka Kovača upadao u oko spomenuti mu širi zavičajni milje, s Dubrovnikom na djetinjemu počasnom mjestu, u točki brižljivo održavane fantazije, s koje se jedino može pokrenuti intimni univerzum za konačnu razdiobu.
Slijedom političkog zapleta u miloševićevskoj Srbiji, Kovač se na koncu odbacio na treći kraj naznačenog biotopa zajedničkog jezika, u Istru, točnije Rovinj. Godila mu je tamo i opuštena bilingvalnost domaće čeljadi, na distanci od tuđmanovske represije, blažila mu stresni povratak u ijekavicu; stresan isključivo zbog imperativa opisanih na početku ovog teksta, a ne zato što bi on sam bio imalo sklon davati apriornu ideološku ili moralnu kvalitetu nekom od suvremenih tretmana dugog i kratkog praslavenskog jata. Posvetio se tad i publiciranju uzbudljivih i zapaženih memoarskih zapisa, ponajviše u “Feral Tribuneu”, a stigao je potkraj života iskazati i skepsu prema Europskoj uniji i njinim kapitalnim prioritetima, novom svijetlom horizontu naših naroda i narodnosti. Stigao je mnogo, no bez njega će se ovaj naš, danas tako nevoljeni jezik, osjetno skratiti i uvući u se, zamuknuti pred riječima koje nećemo ni čuti, niti ćemo spoznati da smo postali toliko nemušti, prokleto manjkavi razumijevanjem sebi najbližih i jednako samih sebe.