Politika preko nišana

Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, nekadašnji visoki dužnosnik Socijaldemokratske partije BiH, a danas lider opskurne stranke bivših policajaca i demobiliziranih oficira, Željko Komšić, izjavio je u intervjuu “Oslobođenju” kako će bosanskohercegovački patriote, u slučaju proglašenja neovisnosti Republike Srpske, uzeti oružje i braniti cjelovitost države. Dodao je još kako se o svemu, ali baš svemu može razgovarati, osim o promjeni vanjskih granica. I nije, da razjasnimo, slagao ništa. Da, evo sada, Republika Srpska proglasi neovisnost, zatraži međunarodno priznanje i stolicu u Ujedinjenim narodima, do sutra ujutro u Bosni i Hercegovini bi se pucalo. Istina, ne onako žestoko kao devedesetih godina prošlog stoljeća – nema se čime – ali svakako puno žešće nego na svadbama oko Banje Luke i u mafijaškim obračunima u sarajevskoj suburbiji.

Kako je Komšić zaprijetio vatrom, tako su mu iz Republike Srpske horski odgovorili da svojim stavovima ugrožava stabilnost i budućnost Bosne i Hercegovine kojoj je, tačnije čijem je dejtonskom konstruktu Republika Srpska privržena, pa dok je Dejtona – u nečemu što se naziva punim kapacitetom, a da niko živ ne zna na šta se misli – bit će i Srpske u Bosni, koliko i Bosne u Srpskoj.

Da ponovimo, ništa Komšić slagao nije, ali nije rekao ni cijelu istinu. Jer da, evo sada, u Federaciji, u Sarajevu, neko proglasi Republiku Srpsku nepostojećom, ukine njene institucije i kaže kako se na četrdeset i devet posto teritorija BiH nalazi ništa, do sutra ujutro bi se pucalo. Istina, ne onako žestoko kao devedesetih godina prošlog stoljeća – nema se čime – ali svakako puno žešće nego na svadbama oko Banje Luke i u mafijaškim obračunima u sarajevskoj suburbiji. Dakle, u slučaju nestanka RS-a, srpski patriote bi se uhvatili oružja jer, kako ono Željko reče, o svemu se, ali baš svemu sa Banjom Lukom može razgovarati, osim o promjeni unutarnjih granica Bosne i Hercegovine.

Ne treba griješiti dušu i valja priznati: Komšić nije prvi počeo. Milorad Dodik, kada i gdje stigne, zaziva raspad BiH, njeno odumiranje, neovisnost RS-a, ističe da taj entitet nikakve potrebe za Bosnom i Hercegovinom nema i ne skriva kako mu na san izlazi još jedna srpska država na Balkanu. Te snove, valjda ne treba naglašavati, smatra lijepim.

Ne treba također zaboraviti kako je Haris Silajdžić, ratni ministar spoljnih poslova i član Predsjedništva BiH u više mandata, odmah nakon rata formirao Stranku za BiH, u čijem je programu bilo – i valjda ostalo – ukidanje entiteta, te da je, onih prvih mirnih mjeseci, umjesto termina Republika Srpska radije koristio sintagmu “manji entitet”.

Zakopamo li se, zapravo, dovoljno plitko u skoru prošlost zemlje u obliku srca i sa teškom srčanom manom, doći ćemo do one zime 1995. i mirovnih pregovora u vojnoj bazi Rajt Peterson, općina, grad, šta li, Dejton, država Ohajo. Živ tamo niko došao nije sretan i niko se takav nije ni vratio: Srbi su se već na aerodromu dogovorili da će rat za RS nastaviti drugim sredstvima; Bošnjaci su se najdalje u avionu za Sarajevo sjetili kako bi RS mogla proći kao Istočna Slavonija nakon procesa reintegracije; Hrvati su, čim su došli kući, počeli čekati da se dva pretvore u tri entiteta. Sve za početak, naravno.

Današnja konstrukcija BiH nije rezultat nikakve volje njenih naroda, već plod koktela zamora ljudskog materijala i međunarodnog, najprije američkog pritiska. Zapravo, puno su bolja rješenja nuđena na raznim pregovorima i prije i na početku rata, pa i na njegovoj sredini, ali su odbijana, jednostrano, dvostrano, svakako. Da je, dakle, poglavice stavilo u žicu 1993. kao 1995., Ričard Holbruk ne bi imao šta pisati o rezultatima svog rada u BiH. Ne bi ih, tih rezultata, bilo.

Pakao današnje BiH jeste u tome što je, zapravo, svi njeni narodi i narodnosti doživljavaju kao prijelazno rješenje ka maksimalističkim ciljevima, a ona, jedino ovakva kakva je – uz određene ustavne zahvate kojima bi se došlo do stvarne jednakosti svih naroda – garantira upotrebu vatrenog oružja isključivo na svadbama oko Banje Luke i u mafijaškim obračunima u sarajevskoj suburbiji.

Dva od tri nacionalizma, bošnjački i srpski, hrane se međusobno i jedan drugi održavaju skoro dvodecenijskom pričom o nestanku RS-a, odnosno BiH, a da niti jedna strana nema ni kako, ni čim, pa ni s kim ostvariti naum. Nema, jednostavno nema načina da Republika Srpska dođe do neovisnosti isključivo svojom voljom, kao što nema načina da se bez njenih političkih predstavnika ukine. O tome je, ima tri-četiri godine, u intervjuu “Novostima” govorio član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske i visoki dužnosnik Dodikovog SNSD-a, Nebojša Radmanović. I baš tim riječima. Onima koje uspaljena javnost ne čuje, fokusirajući se na priče o nečemu što dočekati neće.

Da je, kao što nije, u BiH manje strasti a više pameti – situacija je, znamo, obrnuta: pamet je odavno potpisala kapitulaciju pred strastima – izjave poput Komšićeve bile bi ako ne terapijske, ono makar preventivne. Služile bi kao podsjećanje na ono što slijedi poslije krivih političkih izbora i kolektivnih juriša prema nedostižnom. Tačnije, na ono što je već jednom bilo i ostavilo posljedice od kojih se Bosna i Hercegovina nikada do kraja neće oporaviti. Naravno, famozne geopolitičke i ostale, nazovimo ih regionalne okolnosti, bile su znatno drugačije krajem onog vijeka i jedan je rat bio neizbježan. Ko god i ovaj u najavi takvim učini, lako bi mogao proći gore nego jedne zime u Dejtonu.

Pisao je, uostalom, o tome davno, iz Republike Srpske i bosanskosrpske perspektive, prvi predsjednik Naše stranke, Bojan Bajić, kazavši kako srpski interes nije martićevski odnos sa okolinom i ignoriranje mogućih posljedica, već saučešće u izgradnji države koja do trajnijeg mira neće doći preko još jednog krvoprolića. Komšićeve riječi da se o svemu može razgovarati, kao i nedavna izjava bošnjačkog člana Predsjedništva Bakira Izetbegovića da Bošnjaci neće ukinuti entitete, govore kako, možda, raspoloženje za bitke nije na nekom nivou. Problem je, međutim, što nije neko ni za izbijanje mira, osim ako pod tim ne podrazumijevamo jalovu razmjenu prijetnji, zahvaljujući kojoj BiH dokazuje da je dno, ako i postoji, odavno iznad nje.