Teorijski suvenir za in(f)icirane
Skoro četvrt stoljeća nakon izlaska engleskog izvornika, prijevod “Gledanja iskosa” djeluje prvenstveno kao zgodan teorijski suvenir iz ranih dana svjetske slave Slavoja Žižeka. Godina je, dakle, 1991: postblokovski svijet naivno tone u nirvanu liberalnodemokratskog kraja povijesti, iz zgrčene utrobe Balkana klizi krvava mrtvorođenčad žuđenog demokratsko-kapitalističkog prosperiteta, ali Žižeka, čini se, ni jedno ni drugo pretjerano ne zanima. Ni traga autoru koji će kasnije skoro pa u real timeu pratiti presudne globalne političke događaje, objavljujući promptno knjige o NATO-ovom bombardiranju Srbije, američkoj invaziji na Irak, prosvjedima i pobunama “revolucionarne” 2011… Okolnosti su, valjda, u početku ipak bile drukčije.
Samo dvije godine prije objavljivanja “Gledanja iskosa”, naime, prijelomnim je “Sublimnim objektom ideologije” pretvorio idiosinkratični miks nonšalantno “posuđenih” marksističkih interpretacija, lakanovske psihoanalize i hegelijanske dijalektike u glavni modni događaj aktualne intelektualne sezone, prometnuvši se iz iščašenog jugoslavenskog teoretičara i provokativnog komentatora ljubljanske “Mladine” u globalnog akademskog superstara; sada je valjalo utvrditi poziciju, označiti teren. Ili se barem ovaj “Uvod u Jacquesa Lacana uz popularnu kulturu” – kako glasi podnaslov knjige – iz današnje perspektive doima tako: poput promućurnog, dobro kalkuliranog “karijernog poteza”. Uostalom, i sam će Žižek kasnije priznati da bi primjereniji podnaslov glasio “Sve ono što nisam uspio staviti u ‘Sublimni objekt'”: tekst, rekli bismo, ima status blizak nečemu što se u ranijoj diskografskoj kategorizaciji zvalo rare tracks and B-sides, sporedan i egzotičan izbor manje poznatih stvari za brojne novostečene fanove. A ako je u pitanju zbilja bio career move, recimo i to, uspio je: “Gledanje iskosa” danas se po inerciji promovira u jedan od najpristupačnijih i najreprezentativnijih naslova autorskog opusa. Čim ga promotrimo pozornije, međutim, postaje jasno koliko je ta kvalifikacija klimava.
Autorski tercet presudan za Žižekovu teorijsku poziciju – Hegel, Marx, Lacan – ovdje je reduciran na posljednje ime u nizu: kultnog posthajdegerijanskog pariškog psihoanalitičara, kojeg se iz mutnih voda poststrukturalističkog opskurantizma pokušava evakuirati ravno u srednju struju “racionalističke” prosvjetiteljske tradicije. Misija spašavanja temelji se na taktici već iskušanoj u “Sublimnom objektu”. Vrtoglava interpretacijska vožnja širokim spektrom primjera iz popularne (ali i “visoke”) kulture – od Stephena Kinga, preko Patricije Highsmith, Arthura Conana Doylea, Franza Kafke, Marka Rothka, Ridleyja Scotta, Johna Carpentera i desetaka drugih, pa sve do nezaobilaznog Alfreda Hitchcocka – zavodljiva je i šarmantna teorijska avantura, ali vrvi sumnjivim prečacima, efektnim simplifikacijama i argumentacijskim kratkim spojevima. Oni koji su Žižeka već otpisali kao filozofskog šarlatana, u ovoj će knjizi naići samo na potvrdu svoga dosadašnjeg suda. Glavna se nevolja, međutim, sastoji u tome što bi oni koji ga tek trebaju upoznati mogli biti zavedeni paražanrovskom etiketom “uvoda” iz podnaslova, jer “Gledanje iskosa” ipak traži poznavanje, pa makar i elementarno, lakanovske psihoanalize.
Preostaje, dakle, treća skupina: oni koji su u Žižekovo pisanje (barem donekle) upućeni i koji su mu (barem donekle) skloni. Čini se da je ovo izdanje upravo za takve, već in(f)icirane čitatelj(ic)e. A kako je riječ o nezanemarivoj recepcijskoj skupini, njegovo je objavljivanje, čini se naposljetku, ipak sasvim razložan nakladnički pothvat.