Kriza u sjeni nebodera

Španjolska je prva turistička sila Mediterana. Prema opće dostupnim podacima, na španjolski turizam otpada preko 40 posto tržišta u mediteranskom bazenu. Slijedi Italija sa 30 posto turističkog udjela, a na trećem mjestu je Grčka s oko 12 posto udjela na tržištu mediteranskih  ljetnih užitaka.

Kako to izgleda na španjolskoj Bijeloj obali (Kosta blanki), kamo nas je odveo ovogodišnji turistički njuh, odnosno u “španjolskoj Kaliforniji”, kako se taj dio obale najčešće reklamira, pokušat ćemo skicirati u nekoliko sljedećih rečenica. Riječ je o području mediteranske obale koji se prostire južno od grada Valensije, u pokrajini Alikant, od grada Denije na sjeveru do Pilara de la Horadade na jugu. Izgrađenost tamošnje obale vjerojatno je najviša u zemlji. “Ljubav spram betona”, kako taj tip turističkog razvoja duhovito nazivaju domaći komentatori, imala je tri faze: prva se desila krajem šezdesetih, druga dvadeset godina kasnije, dok je treći val investicijskog buma u turizmu zapravo rezultat hitnog zahtjeva da se u zadnji tren plasira kapital, odnosno da se netom prije krize pokuša spasiti što se spasiti dade s dotad više nego unosnog tržišta. Tu finalnu fazu karakterizira izrazita sprega ulagača i političara te, posljedično, visoka korupcija. Tek da spomenemo da se takva vrsta tzv. ortačkog kapitalizma u našoj zemlji dobro dala vidjeti na primjeru sprege Bandić–Horvatinčić otprije nekoliko godina.

U svakom slučaju, ne treba biti posebno upućen da bi se znalo da je takav turistički razvoj, između ostalog, bio rezultat vrlo fleksibilne španjolske politike prema stranim ulaganjima u turističko poduzetništvo i potrebe evropskog kapitala, prije svega onog njemačkog, da nađe novu nišu za plasiranje. Kako zapažaju španjolski komentatori, poduzetničko-turistički cunami nije bio toliko rezultat stvarne turističke potražnje (možda jest u prvom valu krajem šezdesetih godina, ali ne i u ono drugom krajem osamdesetih) koliko inherentne potrebe kapitala da se alocira uz što manji rizik. Kada se tome doda da je sredinom sedamdesetih cijela Španjolska doživjela postfrankistički društveni i kulturni uzlet, streloviti turistički razvoj bio je neizbježan. Samo jedan podatak o tome što sve leži u temelju španjolskog turističkog buma. Nekretninski biznis u Španjolskoj u razdoblju od 15 godina narastao je preko 700 posto. Godine 1992., prema podacima njihove centralne banke, ulaganja u nekretninsko građevinarstvo iznosila su oko 700 milijuna eura, a 2007. preko pet i pol milijardi eura. U tom razdoblju, dakle u zadnjih četvrt stoljeća, nastao je i novi Bilbao, visokokonceptualni kulturni grad, kojemu su se kasnije po rješenjima vezanima uz gradsku revitalizaciju pokušali približiti mnogi drugi urbani centri poput Barcelone, Berlina ili Londona. Ali o tom obliku sprege kulture i poduzetništva nešto kasnije.

Bilo kako bilo, gradovi kao što su Kalpe ili Benidorm, turistička središta tog kraja, koji s mora izgledaju poput megalopolisa s nizom nebodera u prvom redu, ponekad i dubaijevskih razmjera, dio su sadašnje stalne vizure Kosta blanke. Dok je španjolska srednja klasa još imala novca i dok je mogla odvojiti i po 150 tisuća eura za apartman od 100 do 120 kvadratnih metara, još se nekako dalo. Danas niz balkone fascinantnih građevina od 15, 20 i više katova nerijetko vise krpe s natpisima venta (prodaje se) ili alquilar (iznajmljuje se). Inače, projektiranje nebodera često se povjeravalo mladim arhitektima, što je za posljedicu imalo brojna maštovita arhitektonska rješenja, koja gradovima daju nevjerojatnu živost.

Kriza se ne vidi samo u stagnaciji na području nekretnina. Klasno i rasno raslojavanje praktički je opipljivo i na samim plažama. Dugačke pješčane plaže Kosta blanke ispresijecane su suncobranima i ležaljkama za koje se mora odvojiti pokoji euro. U smiraj dana, ležaljke pobiru uglavnom crnci, iako se među manualnom radnom snagom može vidjeti i sve više bijelaca, koji živčano bacaju ležaljke jednu na drugu, valjda smatrajući da ne zaslužuju takav socijalno niskoplasirani posao. Crnci uz to redovito obilaze plaže nudeći širok repertoar šešira, marama, sunčanih naočala, ručnika, kožne galanterije i ostale robe zanimljive turističkom narodu. Cijeli dućan, dakako, nose na svojim leđima.

Pažljivim promatranjem primijetili smo i aktivnosti seksualnih radnika, konkretno dvojice žigola. Jednog je unajmila postarija gospođa. Mladac je s njom izmjenjivao rečenice, okupali su se, on je uredno pobrao plažni asesoar, nakon čega su zamakli u jednu od obližnjih ulica. Nešto kasnije opazili smo jednog zrelog muškaraca koji, očito, opslužuje dvije starije gospođe. One su najprije međusobno čavrljale ne obazirući se uopće na mušku prisutnost, da bi mučaljivi muškarac na diskretni mig jedne od dama pobrao stvari i s ležaljkama, suncobranima i ostalim stvarima otpratio gospođe u njihove apartmane.

Četrnaest dana kasnije i nekih hiljadu kilometara sjevernije, naša se mala turistička grupacija kombijem premjestila u Bilbao, naš drugi ogledni primjer kapitalizma koji vreba iza ugla. Iako nije glavni grad Baskije – to je Vitorija, odnosno na baskijskom Gasteiz – s nešto manje od 400 hiljada stanovnika Bilbao je najveći grad te pokrajine. Prije točno 15 godina, muzejska franšiza zvana Gugenhajm dobila je, nakon Venecije, Njujorka, Berlina i Las Vegasa, novu inačicu i u Bilbau. Rješenje arhitekta Franka O. Gerija – muzej u obliku ribe – izazvalo je pravu malu revoluciju među umjetnicima. Međutim, revitalizacija centra grada s tim muzejom u svom središtu izazvala je, s druge strane, pravi infrastrukturni šok za sam grad. Uz muzej, u centru pažnje novih urbanih menadžera našli su se i metro (izgrađen do samih plaža na Atlantiku), aerodrom, riječna obala i revitalizacija prijašnjeg industrijskog kvarta uz samu rijeku. Obično smo sjedili u kafiću “Zubizuri”, nazvanom po avangardnom pješačkom mostu preko rijeke Nervion koja prolazi središtem tog nevjerojatnog grada, i pijuckali cortado (kavu s mlijekom) za nekih euro i pol. Isti taj cortado u mediteranskom Kalpeu plaćali smo samo jedan euro. Očito se kulturni kapital naplaćuje i kroz kavu.

Drugi dio grada, koji je također zanimljiv a kulturni su ga poduzetnici ostavili namjerno nedirnutim, jest kvart zvan Kasko vijeho, odnosno Sedam ulica. Boemska je to četvrt Bilbaa, nastala oko sedam srednjovjekovnih ulica, gdje možete popiti dobro vino i gricnuti pinčos, tradicionalnu baskijsku verziju fast fuda.

Kažu – nismo provjeravali – da je gubitak industrije, pristanišnih dokova i rudnika u slučaju Bilbaa obilato nadoknađen uzletom turističko-kulturne industrije i zaradom od nje. Kultura je u ovom slučaju očito bila agens socijalnog i urbanog razvoja. Uostalom, podatak da grad s manje od 400 hiljada stanovnika ima muzej koji godišnje posjeti do milijun i pol posjetilaca već je sam po sebi fascinantan. Posebno je nevjerojatno da na neke od veličanstvenih plaža na Atlantiku, uz estuarij rijeke Nervion, odlazite metroom, oboružani japankama, šeširom i ručnikom, zajedno sa surferima, porodicama s djecom i lokalnim deranima. Povratna karta za 40-minutnu vožnju do Atlantika košta nešto više od tri eura.

Podatak koji jesmo provjerili jest da su cijene poslovnog i stambenog prostora nakon “efekta Bilbao” u tom gradu postale najviše u Španjolskoj. Spomenuti “efekt” zapravo pokazuje jasnu socijalnu i urbanu rekompoziciju Bilbaa. Dok je centar grada, uz muzej i kulturno i umjetnički revitaliziran industrijski kvart, određen za evropsku i svjetsku kulturnu kremu, dotle je Kasko vijeho orijentiran prema mladim evropskim turistima, željnima tzv. boemske atmosfere. U predgrađa običan turist ne zalazi, a i metro baš uz te kvartove prolazi ispod zemlje, pa se ne može vidjeti da rečena rekompozicija ima i svojih suburbanih i nerazvijenih područja, bijelih mrlja na svakoj turističkoj karti.

Baskija je, uza sve, i tradicionalno pobunjenička španjolska pokrajina uz, dakako, Kataloniju. Po prirodi stvari, turistički je uvid u politička previranja površan. Tek smo usput u Bilbau naletjeli na kratkotrajne demonstracije vezane uz zahtjev za oslobođenje političkih zatvorenika, odnosno terorista, kako ih tretira centralna španjolska država. Na Veliku Gospu prošli smo Portugaletom, jednim od brojnih ubavih gradića na potezu od Bilbaa prema Atlantiku i vidjeli pučki iskaz baskijskog domoljublja u vidu zastava, tradicionalne odjeće i pjevanja marijanskih pjesama.

Proljetos je u Pamploni osnovana ljevičarska politička partija sa zahtjevima za nezavisnost Baskije. Pod imenom Sortu, partija se zalaže za antikapitalizam i odcjepljenje od Madrida. Lider stranke Hasier Larraiz ističe da je klasna borba dio partijskog programa. Pojava te partije znak je da je djelovanje tradicionalne ETA-e zapravo na zalazu, bilo da je to uvjetovano represijom prema njezinim članovima, bilo zbog defetizma u vlastitim redovima.

Za kraj spomenimo da je antinikotinska kampanja u zapadnim zemljama prešla sve granice. Obično paklo cigareta, neka domaća španjolska krdža, na kojoj crna slova zloslutno upozoravaju “Fumar mata”, košta četiri eura i 40 centi, odnosno nekih tridesetak kuna. Ono što nas je stvarno zateklo jest da smo za crveni “Gauloises” na nekoj francuskoj benzinskoj stanici morali odvojiti vrtoglavih osam eura i deset centi ili oko 60 kuna.

Osim bezobrazno visokih cijena cigareta, ono što putnika na povratku kroz Francusku, u ovom slučaju preko Bordoa i Liona do Italije, može dodatno iznervirati jest stajanje prosječno svakih sedamdeset do osamdeset kilometara zbog plaćanja cestarine. Dakako, francuske su autoceste u rukama brojnih koncesionara, pa svaku etapu plaćate po drugoj tarifi. Više je nego jasno da nas tzv. monetizacija domaćih autocesta uvodi u ovakav ili sličan scenarij, s brojnim koncesionarima i naplatnim kućicama te, prije svega, masom nervoznih vozača.