Priča Novosti o povratnici iz Perne kraj Topuskog dirnula je mnoge
Čitatelji šalju pomoć Ljubici
Ljubica Pajić unatoč oboljenju od Downovog sindroma živi potpuno sama. Javljaju se i Srbi i Hrvati, traže Ljubičinu adresu kako bi poslali pomoć, uglavnom želeći ostati anonimni u svojoj plemenitosti
Ni jedan čovjek nije zaslužio da u starosti bude sam i bespomoćan, bez igdje ikoga, pa je nedavna priča u Novostima o Ljubici Pajić iz Perne kraj Topuskog dirnula u srce mnoge i probudila u njima želju da pomognu onemoćaloj i siromašnoj Ljubici.
Da podsjetimo, prognanici Ljubici Pajić, koja se odmah iza Oluje vratila u rodni kraj pod Petrovu goru, nakon 15 godina žeđi i suše tek nedavno je priključena voda, struje još nema, ali ova hrabra Kordunašica, davno oboljela od Downovog sindroma, čudesnog poremećaja koji je čini vječitim djetetom, potpuno sama, preživljava sa 400 kuna mjesečno socijalne pomoći i još, tu i tamo – pomaže i drugima.
Javljaju se čitatelji, i Srbi i Hrvati, i traže Ljubičinu adresu kako bi poslali pomoć, uglavnom želeći ostati anonimni u svojoj plemenitosti i dobroti.
Zagrebačku krojačicu Matildu Etling dugo je trebalo nagovarati da o plemenitoj gesti na koju se odlučila pročitavši naš članak, objavimo nešto u Novostima. Matilda Etling je Ljubici poslala pismo u kojemu je ohrabruje i traži da navede što joj je ovoga trenutka najneophodnije, kako bi joj to i poslala.
– Raduje me kad god nekome mogu pomoći, a članak u Novostima dirnuo me je u srce. Nitko ne smije biti sam i bespomoćan. Smatram da bi siromašnih ljudi u Hrvatskoj nestalo kada bi svatko tko to može tu i tamo poslao na njihove adrese nešto robe, kućnih i sanitarnih potrepština te nešto novca. Tim ljudima ne trebaju milijuni. Čak i 20 kuna za njih je velik novac i budite sigurni da će ga korisno upotrijebiti. Inače smatram da u novinama treba više pisati o malim ljudima, njihovim sretnim ili nesretnim sudbinama i životima. Nemojte ovo shvatiti kao podilaženje, ali Novosti u takvim pričama prednjače. I neće se sve završiti na pismu. Ljubica će od mene uskoro dobiti i paket koji će je vrlo obradovati – poručuje Matilda Etling.
Ljubica Pajić pročitala je pismo i zataknula ga, kako to već priliči, za staklo kuhinjskog kredenca.
– Lijepo meni piše ta gospođa iz Zagreba. Kaže i da ću dobiti paket. To me raduje, jer 400 kuna mjesečno teško je rastegnuti na trideset dana. Recite vi njoj da imam i ja za nju darove, ali ne znam kako joj doturiti. U vrtu imam nešto tikvica, paradajza i mladog krompira. To bi joj svakako dobro došlo, pa vidite može li se tu nešto učiniti. Ako ništa, neka dođe kod mene da se najede šljiva i krušaka – poručuje Ljubica novoj znanici iz Zagreba.
Medicinski tehničar iz Zagreba tražio je telefonom adresu Ljubice Pajić kako bi joj poslao 100 kuna. Rekao je samo da se zove Domagoj, da je nedavno izgubio majku koja je bolovala od iste bolesti kao i Ljubica, te da bi želio pomoći. Ništa više o sebi nije htio reći, smatrajući to nepotrebnim.
Obitelj iz Karlovca poručuje da će s darovima posjetiti Ljubicu u njenom domu i vidjeti što joj još treba. Svi žele ostati anonimni i svi smatraju da je puno važnije pomoći nekome u nevolji. Posebnu čar priči o Ljubici Pajić daje činjenica da niti jednom nije zatražila ničiju pomoć. Živi u svom djetinjastom i sretnom svijetu i mnogi koji je slučajno susretnu ili posjete, na trenutak shvate kako sreća i nije baš ono što mi, obični ljudi živimo. Nije da Ljubica nema briga, ali ih je potisnula i svakog putnika namjernika uvijek najprije zagrli, uvede pod svoj krov i ponudi onim što ima. A čašu vode ili tanjirić šljiva stavlja na stol s puno pažnje, kao da je riječ o Dom Perignonu i kavijaru, što zapravo to i jeste kada je na stolu Ljubice Pajić.
Želite li pomoći, nazovite Centar
Predstojnik topuske podružnice Centra za socijalnu skrb Nikola Abramović često obilazi Ljubicu Pajić, a nerijetko joj donese i razne potrepštine. Oni koji joj žele pomoći mogu se za kontakt obratiti podružnici Centra (telefonski broj 044/855-040).
Inače, nakon 15 godina žeđi, kroz slavine u kuhinji Ljubice Pajić ponovo, odnedavno, protiče pitka voda. Što se tiče struje, vjerojatno će i žarulja uskoro zasvijetliti, barem tako kažu u lokalnoj elektrodistribuciji. Ovih dana Centar za socijalnu skrb osigurao je Ljubici drva za ogrjev.
– Ljubica je divna i skromna žena. Nikada ništa ne traži. Uvijek me nekako rastuži njena dobrota. Razgovarao sam s ljudima u Elektri i vrlo brzo dobit će struju. Naravno da niti struju niti vodu neće plaćati, jer koliko ona potroši, uvijek će se naći toliko novca. Drago mi je da su se javili neki vaši čitatelji da pomognu. Znači, ima dobrih ljudi. Nije Ljubica jedina osoba na ovom području kojoj je potrebna pomoć, ali je nekako posebna. Možda i zato što pomoć nikada niti ne traži – kaže Nikola Abramović.
Vladimir Jurišić
Većina kuća na području Knina je obnovljena, ali je zbog krize posustala gradnja stanova
Zastoj stambenog zbrinjavanja
Posljednje dvije godine ništa se nije pomaklo. Nositelji stanarskog prava nisu dobili stanove, niti su oni koji su tražili, dobili materijal od države, kaže nam dogradonačelnik Knina Željko Džepina
Problem stambenog zbrinjavanja izbjeglih i prognanih 18 godina od rata još uvijek je daleko od rješenja. Stotine građana srpske nacionalnosti koji su 1995. izbjegli sa svojih ognjišta i dalje čekaju obnovu, povratak zauzetih kuća ili, kao bivši nositelji stanarskog prava, dodjelu novih kvadrata u koje će se useliti. Glavnina zahtjeva za obnovu kuća je unatrag desetljeća riješena, no s krizom su se počele topiti i financijske stavke predviđene za stambeno zbrinjavanje te je unatrag dvije-tri godine došlo do zastoja, kako radova na zgradama u kojima su stanove trebali dobiti bivši nositelji stanarskoga prava, tako i njihovoga povratka.
Na području Grada Knina zahtjeve za stambeno zbrinjavanje podnijelo je 5556 osoba, od čega je 967 bivših nositelja stanarskog prava, odnosno građana srpske nacionalnosti izbjeglih u ratu. Nekolicina ih još uvijek čeka obnovu ili ulazak u posjed svojih kuća koje su nakon rata ugovorima o privremenom korištenju dodjeljivane Hrvatima doseljenima iz svih krajeva države i BiH. No privremeno je u nekim slučajevima postalo trajno.
Prema podacima Državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje na čijemu je čelu predstojnica Mirela Stanoć-Popović do sada su na području Knina temeljem Zakona o obnovi obnovljene 964 kuće, za što je utrošeno 76,2 milijuna proračunskih kuna. U ovom trenutku, navode, obnavlja se još devet obiteljskih kuća, a vlasnicima srpske nacionalnosti preostalo je vratiti i osam zauzetih kuća u kojima i dalje žive privremeni korisnici.
Najveći dio preostalih zahtjeva sada se odnosi na bivše nositelje stanarskoga prava.
– Od početka provedbe stambenog programa 2001. na području Knina je 967 zahtjeva za stambeno zbrinjavanje koji se odnose se na stambeno zbrinjavanje bivših nositelja stanarskih prava. Administrativno su riješena 662 zahtjeva, od čega 598 pozitivno i 64 negativno – stoji u odgovoru Državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje.
No, pozitivno riješeni zahtjevi ne znače i da su sve te obitelji dobile stanove. Za njih 413 je, navode, izdano rješenje s utvrđenom adresom stambenog zbrinjavanja, što znači da su ili dobili krov nad glavom, ili su za njih rezervirani stanovi koji su trenutno u izgradnji, pa moraju čekati da budu useljivi. K tome, za preostalih 185 obitelji s utvrđenim pravom tek treba osigurati odgovarajuće stambene jedinice. Uz to, još je 305 zahtjeva u fazi utvrđivanja prava na zbrinjavanje.
Dogradonačelnik Knina iz redova srpske nacionalne manjine Željko Džepina upozorava da je povratak zamro posljednje dvije godine.
– Ne možemo biti zadovoljni s dinamikom povratka izbjeglih. Preduvjet za povratak je krov nad glavom, a to osnovno do sada za mnoge nije osigurano. Već duže vrijeme, posljednje dvije godine, ništa se nije pomaklo. Bivši nositelji stanarskog prava nisu dobili stanove, niti su građani koji su tražili, dobili materijal od države, kako bi sami pokrpali oštećene kuće, dobili ijednu ciglu – govori Džepina.
Zbog proteka godina mnogi izbjegli su se snašli i ne namjeravaju se vratiti, no brojni su i oni koji žele živjeti na djedovini.
– Evo sad, tijekom ljeta, došao je veliki broj ljudi koji trenutno žive u Srbiji i Republici Srpskoj. Odreda pitaju što se događa, zašto sve sporo ide i kada će se konačno moći vratiti. Proces povratka je usporen, no glavni razlog tomu nisu ljudi, oni se žele vratiti. Problem je stambeno zbrinjavanje. Gdje da čovjek dođe ako nema krova nad glavom – ističe Džepina.
Glavnina obnova u ratu zapaljenih ili srušenih kuća je odrađena, ali, upozorava, nije niti tu posao napravljen do kraja. Mnogi, veli, nisu mogli dobiti obnovu jer vlasništvo nad imovinom nije bilo na njima već na precima, raspršeno među više članova obitelji, a manjem broju ljudi su još uvijek zauzete kuće od strane Hrvata koji su ih nakon rata dobili na privremeno korištenje. Iako su im ugovori o korištenju odavna istekli, te su mnogi dobili i sudske naloge za deložaciju, odbijaju iseliti dok im država ne osigura novi smještaj, na što se i obvezala priznajući i njima pravo na stambeno zbrinjavanje.
– To je začarani krug. Ljude se pozivalo da se dosele. Obećalo im se da će biti stambeno zbrinuti, a to se do danas nije napravilo. Zauzeli su srpsku imovinu koju moraju vratiti. Srbi se ne mogu vratiti u svoje kuće, oni koji sada žive u njima čekaju da im država riješi stambeno zbrinjavanje, a isto čekaju i brojni Srbi kao bivši nositelji stanarskog prava. Da se barem odradila gradnja dviju zgrada na Senjaku, bilo bi barem malo lakše. Ali i to se zbog krize čeka i pitanje je kada će biti gotovo. To bi barem malo popravilo situaciju iako je i dalje daleko od rješenja. S obzirom da u državi nema novca, pitanje je koliko će godina još proteći dok se to konačno ne riješi – rekao je Džepina.
S obzirom da u državnoj blagajni nema dovoljno novca za stambeno zbrinjavanje posljednja šansa za rješavanje tog problema je Regionalni stambeni program koji zajednički provode Hrvatska, Srbija, BiH i Crna Gora, i za koji je do sada od međunarodnih donatora prikupljeno 260 milijuna kuna. Preko tog programa planira se gradnja još dviju stambenih zgrada u Kninu.
Čekaju zgrade, a izvođaču blokiran račun
Mala je utjeha stotinama obitelji da su im zahtjevi za stambeno zbrinjavanje pozitivno riješeni, jer to samo znači da se njihovo ime pridodaje na duge liste onih koji čekaju stanove. A praznih stanova nema. Nisu izgrađene niti dvije zgrade na Senjaku na kojima su radovi počeli u srpnju 2011. i u kojima je novi dom trebalo dobiti 80 obitelji. Radovi su trebali biti završeni kroz godinu dana, no sve je zapelo zbog krize, izvođaču je blokiran račun, bageri su mjesecima mirovali, te trenutno nitko niti ne prognozira kada će zgrade biti dovršene.
Goran Plavšić
Milan Tankosić, zamjenik načelnika Općine Gračac
Mladi u školi kriju da su Srbi
Na zadarskom području daleko smo od demokratske i građanske države
Kako biste se u najkraćem predstavili našim čitaocima?
Rođen sam 1984. u Kninu, a živim u Dugopolju pored Srba. Sa deset godina sam izbjegao u Srbiju, a 2004. se vratio za stalno sa cijelom porodicom. Godinama sam nakon toga radio u civilnom sektoru. Dobro sam poznavao situaciju u Općini Gračac, imao prakse u projektima i prošao par treninga u inozemstvu, pa je lokalna organizacija SDSS-a smatrala da bih mogao doprinijeti njenom radu. Na ovogodišnjim izborima sam uvjerljivo pobijedio za srpskog zamjenika načelnika Općine Gračac, ali, nažalost, nismo ponovo dobili svog načelnika. Do sada sam bio i vijećnik u Vijeću SNM Zadarske županije i delegat u skupštini SNV-a te predsjednik mjesnog odbora Srb, a sada sam predsjednik SDSS-a u Gračacu.
Kakvo je trenutno stanje u Gračacu, nakon problema prilikom izbora?
Trenutno je stanje dobro, za građane je mirno, dok za našu organizaciju SDSS-a nije tako mirno. Nemira, vrijeđanja na nacionalnoj osnovi nema, ali se politička većina koalicije SDP-SDSS-HNS-HSLS stalno napadala, a vijećnici se pokušavaju potkupiti od strane HDZ-a. Općina Gračac je i dalje u teškoj financijskoj situaciji, a komunalno poduzeće je i dalje u stečaju. Glavni su problemi stoga vezani za komunalnu problematiku. Vidljiva je tendencija lokalnog HDZ-a da općinske financije usmjeri samo na minimalne rashode i hladni pogon, što je korisno za općinsku upravu, ali ne i za razvoj ovih sredina.
Zašto su Srbi na neki način izgubili izbore?
Izbori su analizirani, pogotovo na razini koalicije koja je po svim kalkulacijama i projekcijama trebala uvjerljivo pobijediti. Kampanja je ocijenjena zadovoljavajuće, ali to nije bilo dovoljno jer se većina glasača hrvatske nacionalnosti okrenula prema HDZ-u uslijed velikog pritiska. Vidjelo se da se nešto što se stvara godinama u međuetničkom dijalogu i pomirenju može narušiti za samo nekoliko dana odgovarajućom kampanjom mržnje. Trenutačno Vijeće broji 17 članova, a koalicija ima većinu od devet vijećnika naspram sedam HDZ-ovih i jednog nezavisnog koji je uz HDZ, tako da HDZ vidi priliku za preuzimanje vijećnika.
Kakav je položaj Srba u Zadarskoj županiji i Općini Gračac?
Nije na zadovoljavajućoj razini, pogotovo na benkovačkom i zemuničkom području. Moram naglasiti da je suradnja sa županijskim institucijama i županom korektna i konstruktivna, osim sa Domom zdravlja Zadar. No na prste se mogu nabrojati Srbi koji rade u javnim institucijama ili poduzećima. Postoji velika diskriminacija, a zabrinjavajuće je što je dosta velika kod mladih. Utjecaj stigmatizacije srpske zajednice kroz medije, čak u većoj mjeri javne, doveo je do toga da su mlade generacije zatrovane mržnjom. Nemali broj Srba u srednjoj školi krije nacionalnu pripadnost. Na zadarskom području daleko smo od demokratske i građanske države koju bismo htjeli razvijati.
Kako je sa povratkom i obnovom?
Najizraženiji problem koji sprečava povratak je nemogućnost zaposlenja mlađih osoba srpske nacionalnosti koji u nedostatku posla moraju ići negdje dalje, za Rijeku, Zagreb, Istru ili Srbiju. Infrastruktura je izrazito loša u povratničkim sredinama, ali ipak će se polako obnavljati. No da bi se povratak ostvario potrebno je osigurati socio-ekonomske uvjete da bi ljudi koji se vrate zaista i ostali.
Milan Cimeša
Pododbor SKD “Prosvjeta” od jula djeluje pod novim vodstvom
Sisačka Prosvjeta okuplja mlade
Nadamo se da će se povećati i broj djece koja će pohađati nastavu po C modelu, kaže nova predsjednica Svjetlana Grubješić
Pododbor Sisak Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta” na skupštini u julu ove godine izabrao je novu predsjednicu Svjetlanu Grubješić, kao i još četiri člana predsjedništva, Živojina Stefanovića (potpredsjednik), Jasnu Korovljević (tajnica), Esmu Samardžiju (blagajnica) i Bojanu Podrić. U rad sisačkog Pododbora krenuli su malim, ali upornim koracima.
– Već smo donijeli Pravilnik o radu Pododbora. U toku je proces otvaranja podračuna Pododbora, što bi nam trebalo omogućiti lakše financijsko poslovanje. Svoje desetogodišnje iskustvo u pisanju projekata iskoristit ću za pribavljanje dodatnih financijskih sredstava za provođenje aktivnosti. Planiramo organizirati česte sastanke kako bismo povećali efikasnost djelovanja Pododbora. Na primjer, predsjedništvo će se operativno sastajati jednom mjesečno, što dosad nije bio slučaj. Također, planiramo produbiti suradnju s drugim kulturnim i manjinskim organizacijama, na ovom području i šire – kaže predsjednica Svjetlana Grubješić, koja je i koordinatorica u Udruzi mladih “Novi svijet” Luščani, što skrbi o starijim i osobama s invaliditetom u ruralnim sredinama Gradova Siska i Petrinje te Općine Martinska Ves.
Članica je i lokalne akcijske grupe koja je servis stanovništvu u ruralnim sredinama da lakše dođu do informacija i poticajnih sredstava iz EU fondova.
U Prosvjetinom Pododboru Sisak ima 46 članova, no još je u toku prikupljanje članarina, pa će se točan broj članova znati krajem godine. No mladih članova je tek nekoliko.
– Planiramo osnovati dodatna tijela u Pododboru, u koje bi uključili i mlade, a koja bi se bavila okupljanjem mlađih članova i usklađivanjem očuvanja tradicije i modernog načina života. Prije sedam godina sudjelovala sam u donošenju prijedloga petrinjskog Gradskog programa djelovanja za mlade, pa vjerujem da će mi to iskustvo pomoći, jer se općenito problematika mladih, kao i mladih pripadnika nacionalnih manjina, nije značajno mijenjala. Nadamo se da će se privlačenjem mlađih ljudi u članstvo povećati i broj djece koja će pohađati nastavu po C modelu – kaže Svjetlana Grubješić.
Kako bi se približili onima koji koriste računalo, sisački Podobor Prosvjete ima i aktivan profil na društvenoj mreži. Na Facebooku, pod nazivom “SKD Prosvjeta Sisak”, objavljuju vijesti vezane uz rad Pododbora.
Sisački Pododbor trenutno radi u sisačkom naselju Caprag, u prostorijama “Novog svijeta” Luščani. Kako Svjetlana Grubješić navodi, da bi krenuli sa rješavanjem pitanja adekvatnog prostora krajem jula održali su sastanak s novim sisačkim dogradonačelnikom Markom Kričkom. Na sastanku je navedeno kako moraju biti strpljivi, jer je u toku revizija korištenja prostora u gradskom vlasništvu, no istaknuta je spremnost gradskih vlasti za pomoć u radu i suradnju s Pododborom.
– Unutar sisačkog Pododbora djeluju sporadično šahovska, sportska, dramska i pjevačka sekcija, a nove sekcije osnivat će u skladu s interesom članova. Jedna od novih mogla bi biti likovna, za koju je već bilo upita. Odazivamo se na kulturna događanja drugih pododbora i kulturnih organizacija. Samostalno organiziramo književne večeri koje smo obogatili nastupima pjevačke sekcije i dječjim recitacijama uz prigodni program. I ove godine ćemo u oktobru organizirati “Večer folklora” u Sisku, kojom ćemo ujedno obilježiti četvrtu godišnjicu rada Pododbora – najavljuje Svjetlana Grubješić.
Svi zainteresirani, sadašnji i budući članovi, mogu im se obratiti u Pododbor na adresi u sisačkom naselju Caprag, Hrvatskog narodnog preporoda 10, ponedjeljkom od 7 do 10 sati i srijedom od 8.30 do 12.30 sati, ili ih kontaktirati na telefo 091-4544-101, svakog radnog dana od 8 do 16 sati.
Mirna Jasić
Otkriven obnovljeni spomenik NOB-u, borcima i žrtvama sa Korduna
Zvjezdani trenutak u Perjasici
U borbi protiv naci-fašizma sudjelovali su rame uz rame Srbi i Hrvati, katolici i pravoslavni, Židovi, pripadnici manjina, slobodnomisleći intelektualci, komunisti i svi slobodoljubivi ljudi. Bio je to zvjezdani trenutak naše novije povijesti, istakao je Stjepan Mesić
PIŠE I SNIMIO: Milan Cimeša
Prigodnom svečanošću i velikim narodnim zborom u subotu su u Perjasici u kordunskoj općini Barilović otkriveni obnovljeni spomenik i spomen kosturnica NOB-u, žrtvama ustaško-fašističkog terora, poginulim i ubijenim civilima i borcima, pripadnicima Trećeg kordunaškog-Perjasičkog partizanskog odreda, formiranog krajem augusta 1941, dakle prije 72 godine. Svečanost je održana u organizaciji i pod pokroviteljstvom Udruženja antifašista Karlovačke županije, Županijskog vijeća srpske nacionalne manjine, Srpskog narodnog vijeća, Općine Barilović i glavnog sponzora obnavljanja spomenika Gorana Štroka, poznatog poduzetnika i bivšeg automobilističkog asa, čiji je otac Izidor Štrok bio prvi politički komesar Perjasičkog odreda.
Spomenik i spomen kosturnica nalaze se u samom centru Perjasice, u malom parku koji je također obnovljen i ograđen ogradom sa dvije zvijezde petokrake, a jedna velika, sa srpom i čekićem, nalazi se i na vrhu spomenika. Uz Gorana Štroka svečanosti su prisustvovali i bivši predsjednik Stjepan Mesić, izaslanik predsjednika Ive Josipovića brigadir Mirko Stošić, predsjednik SNV-a Milorad Pupovac, srpski dožupani iz Ličko-senjske, Sisačko-moslavačke i Karlovačke županije, predstavnici općina sa ovog područja, Zadarske županije i Gračaca, vijeća srpske nacionalne manjine i antifašističkih udruženja iz više gradova i županija.
Okupilo se više stotina građana, među kojima je bio i nekadašnji pripadnik Odreda Josip Boljkovac, a veliki odaziv iznenadio je i organizatore. Položeni su brojni vijenci, predsjednika Josipovića, familije Štrok, SNV-a i drugih, a prisutne je u ime domaćina pozdravio Rade Kosanović, predsjednik Županijskog vijeća srpske manjine Karlovačke županije i potpredsjednik SNV-a.
– Ideja o obnovi ovog partizanskog spomenika, jednog od više hiljada namjerno oštećenih u ratu 90-ih, postojala je više godina, no za njenu realizaciju nije bilo sredstava ni mogućnosti. Ideja da se za pomoć zamoli Gorana Štroka javno je iznesena baš ovdje prije dvije godine, a čuvši da će u emisiji “Nedjeljom u dva” gost biti upravo Štrok, zamolili smo Aleksandra Stankovića da ga upita bi li mogao pomoći. Odgovor je bio pozitivan i pred nama je obnovljen spomenik i spomen kosturnica. I ne samo to. Uvidjevši da Perjasičani i Kordunaši nisu zaboravili Izidora Štroka njegov sin Goran namjerava na području Krnjaka otvoriti jedan pogon za izradu peleta te tako i u ekonomskom smislu pomoći ovom kraju, što je bila i želja njegovog pokojnog oca – kazao je Kosanović.
Goran Štrok je bio vidno uzbuđen jer je ovo za njega bio posebno emotivan trenutak. Zahvalivši svima koji su došli na otkrivanje spomenika Kordunašima i saborcima njegovog oca, kazao je kako su spomenike NOB-u uglavnom namjerno i pod krinkom rata uništavali oni koji su htjeli da budu zaboravljeni i Drugi svjetski rat i oni čijom je žrtvom taj rat pobjedonosno završen.
– Pravi Zagorac, koji je već i svojim govorom odudarao od ovdašnjih ljudi, primljen je najprije sa primjetnom dozom nepovjerenja, no ubrzo je svojom odlučnošću, apsolutno jednakim tretiranjem i Srba i Hrvata, i pravoslavnih i katolika, svojom posvećenošću borbi za slobodu uspio pridobiti ne samo svoje borce nego i sve Kordunaše sa kojima se sreo. Ovdašnji ljudi ga se rado sjećaju i uspomena na njega živi i danas. Zato je razumljivo što sam financijski pomogao obnavljanje spomenika i što ću u okviru svojih mogućnosti pomoći gospodarskom razvoju ovog kraja. To je dug što ga imam prema ocu, njegovim borcima i prema pripadnicima novih generacija na Kordunu, regiji koja je zaslužila da se razvija, a ne da stagnira i propada. Jedan je Štrok pomogao u mračnim danima Drugog svjetskog rata da se ovdje zapali iskra borbe za slobodu. Dozvolite drugom, njegovom sinu, da makar malo pomogne u jednoj drugoj borbi koju danas vodimo, u borbi za razvoj i napredak i nova radna mjesta – istakao je Štrok.
Izidor Štrok je uistinu zavolio ljude ovog kraja, kao i oni njega. Uvidjevši da kraj stagnira formirao je delegaciju i tražio prijem kod tadašnjeg predsjednika Sabora Jakova Blaževića. Dobivena su obećanja, ali se ništa nije realiziralo. Možda će njegov sin biti bolje sreće.
Obnavljanje ovog spomenika pomoglo je da se odagna zaborav koji nam neki uporno nameću, kazao je Mesić, inače i počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista.
– Ne smijemo prihvatiti šutke sve agresivnije nasrtaje onih koji bi danas, gotovo sedam desetljeća nakon veličanstvene pobjede nad naci-fašizmom, htjeli tu pobjedu pretvoriti u poraz, a poražene naci-fašiste i njihove današnje zaluđene sljedbenike u zakašnjele pobjednike. Upotrijebit ću izraz koji bi Izidor Štrok vrlo dobro razumio. No pasaran! To neće proći. Neće i ne smije. U borbi protiv naci-fašizma, u borbi protiv kolaboracionista koji nisu bili nikakvi državotvorni Hrvati, nego upravo to: kolaboracionisti, suradnici okupatora; sudjelovali su zajedno građani Hrvatske, rame uz rame, Srbi i Hrvati, katolici i pravoslavni, Židovi, pripadnici manjina, slobodnomisleći intelektualci, komunisti i jednom riječju svi slobodoljubivi ljudi. Bio je to zvjezdani trenutak naše novije povijesti – istakao je Mesić.
Sloboda je ovdje u Hrvatskoj ostvarena pod hrvatskom trobojnicom sa crvenom zvijezdom i ta je petokraka bila simbol slobode, a u godinama koje su slijedile i simbol obnove i izgradnje.
– Za one koji se nisu mirili sa povijesnim porazom naci-fašizma, odnosno ustaštva, za one koji su nakon pobjede ubacivani kao teroristi preko granice, da bi se danas o njima pisalo kao o borcima za slobodu, za njih je, naravno, petokraka bila nešto drugo. Ali njihovo viđenje petokrake, njihovo demoniziranje antifašističkih boraca, njihovo poricanje i umanjivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, to viđenje i takav stav ne smiju postati naši. A pogotovo ne smiju biti nametnuti mladima. Vratimo se istini o našoj prošlosti kako bismo čisti i neopterećeni mogli zakoračiti u budućnost – kazao je Mesić.
– Spomenik je upravo onakav kakva je i priča o Perjasici, o Izidoru Štroku, o ljudima ovog kraja, o epopeji NOB-a i partizanskom pokretu. Cijenimo što je gospodin Mesić svoje predsjedničko mirovanje posvetio obnovi antifašističkih vrijednosti u RH kao i svoja dva predsjednička mandata. Također cijenimo i činjenicu što je predsjednik Josipović poslao izaslanika. Moramo se boriti za obnovu ideala onih koji su se borili u antifašističkoj borbi, za ideale bratstva, sloge i slobodarstva. Zahvaljujem se vama koji ste se danas ovdje okupili vjerujući u te ideale. Ako Goran Štrok učini nešto u ekonomskom unapređenju ovog kraja učinit će jednako veliko djelo kakvo je učinio i njegov otac – rekao je Milorad Pupovac.
Nakon službenog dijela svečanosti uslijedilo je druženje prisutnih. Svi su se htjeli pozdraviti, fotografirati i popričati sa Štrokom, Mesićem i Pupovcem. Svirala je muzika, igrala su se srpska kola i pjevalo se do kasnih sati. Bio je to veliki događaj za malu ali duhom i poviješću veliku Perjasicu – “Malu Moskvu”, kako su je zvali tokom Drugog svjetskog rata.
Karlovački novinar Vladimir Delić uručio je Goranu Štroku CD iz vlastite arhive sa snimkama govora Izidora Štroka na narodnom zboru u Perjasici 30. augusta 1981, izvještaja s tog događaja i s intervjua koji je tada vodio sa Izidorom Štrokom, što je sve bilo objavljeno na Radio Karlovcu i u Karlovačkom tjedniku. Iznenadni poklon veoma je obradovao Gorana Štroka.
Ponosni na Izidora Štroka
Izidor Štrok bio je predratni komunista, španski borac, narodni heroj, nosilac Partizanske spomenice i Titov general. Rođen je 1911. u Podgori kod Krapine, a umro je 1984. u Zagrebu. Familija mu se 1927. preselila u Zagreb. U Španiji je bio do 1938. kada postaje član KPJ. Sudjeluje u organiziranju ustanka, odlazi u Karlovac, a onda i krajem augusta 1941. u Perjasicu gdje je bio prvi politički komesar Trećeg kordunaškog odreda. Kasnije je bio komandant Kalničkog partizanskog odreda te brigade “Braća Radić”, a onda i 32. zagorske divizije. Nakon rata je obavljao cijeli niz visokih dužnosti. Sahranjen je u Grobnici narodnih heroja na zagrebačkom Mirogoju.
Na Kordun, u Perjasicu je došao partizanskim vezama sa dokumentima na prezime Mrkić, pa ga najstariji stanovnici Korduna i danas zovu “naš Mrkić”. Povodom Izidorove smrti njegov saborac iz Perjasičkog odreda Nikola Cimeša poslao je familiji Štrok telegram sa izrazima saučešća, koji njegov sin Goran uvijek nosi sa sobom, a u kojem stoji: “Duboko me potresla smrt druga Izidora koji je za nas ustanike Perjasice 1941. godine sa svojim bogatim iskustvom gerilskog ratnika iz Španije bio od neprocjenjive vrijednosti. Naš ga narod kao i mi borci posebno cijenimo što je kao Hrvat došao među nas Srbe da sa nama dijeli istu sudbinu. Vjerujem da moji saborci širom naše zemlje, a posebno narod Perjasice, jutros zaplakaše jer izgubismo velikog druga i prijatelja, svojeg “Mrkića”. Vi njegovi bliži i najrođeniji budite ponosni na njega. Primite moje iskreno saučešće. Nikola Cimeša, Kostajnica”.
Veseli nas što je uređen spomenik
Josip Boljkovac: Radostan sam što je ovaj spomenik ovako lijepo obnovljen. Bio sam najprije ilegalac u Karlovcu i Zagrebu, a kada su mi ušli u trag tražeći mladića sa dva zlatna zuba koje sam imao, bilo je vrijeme za odlazak u partizane. Tako sam i ja došao u Perjasicu i Odred.
Lavoslav Trgovčić ( Barilović): Još prije više godina smo pričali o potrebi obnove spomenika, u autobusima putujući na razne antifašističke skupove. Bila je to odlična ideja u svakom smislu, a za ovaj kraj će biti dobro ako se realizira i predviđeni pogon u Krnjaku.
Miloš Dmitrović (Perjasica): Veseli me što su spomenik i park konačno uređeni. Na nama iz Perjasice je da sada sve održavamo i da krajem augusta svake godine položimo vijenac i zapalimo svijeće i tako se sjetimo poginulih boraca i stradalih civila.
Jovanka Grba (Plaški): Sve je stvarno lijepo uređeno. Prije podne smo bili u Zagrebu na susretu antifašista jugoistočne Evrope i sada smo na povratku došli ovdje. Mislim da smo mi iz Plaškog time jasno pokazali i rekli što mislimo o antifašizmu.
Gordana Grubješić (Beograd): Rođena sam u partizanskoj familiji u obližnjem selu Kestenak, u školu sam išla u Perjasicu, a sada živim u Beogradu i bavim se marketingom. Zvijezda je za mene simbol čistog duha, divnog i požrtvovanog naroda. Deda mi je mnogo pričao o Drugom svjetskom ratu, a često sam od tuge i zaplakala. Čestitam svima koji su se potrudili da onako devastirani spomenik bude obnovljen na ponos ovog kraja i ovog naroda, a posebno gospodinu Štroku.
Nakon odbijanja Ustavnog, Dušanki Tripković sada može pomoći samo Evropski sud
Čekala obnovu 12 godina, a prijeti joj deložacija
Raseljena Vukovarka je sve do 2003. godine čekala da joj se obnovi kuća, a sada bi je mogla izgubiti jer prognani Hrvat u čijoj je kući za to vrijeme živjela ovrhom traži da mu plati najamninu
Nakon što je Ustavni sud RH ovog proleća odbacio ustavnu tužbu Dušanke Tripković iz Borova Naselja kao neosnovanu, ova 74-godišnjakinja izgubila je i poslednju nadu da će pravna država presuditi u njenu korist i ostaviti je da u miru živi u svojih 35 kvadrata kuće koje je dobila u procesu posleratne obnove.
– Nemam mira ni noću ni danju. Živim u neprestanom strahu da će neko doći i isterati me na ulicu iz ovo malo sirotinje što mi je ostalo – plačući govori Dušanka.
Ovoj Vukovarki nakon izgubljenog sudskog postupka preti ovrha i deložacija jer nije imala novca da plati 54 hiljade kuna, koliko je tužbom na ime najamnine potraživao vlasnik kuće u kojoj je Dušanka za vreme rata živela kao raseljena osoba. Ovršitelji su je posetili još prošle godine početkom marta, popisali svu imovinu i “utešili” je kako ovrha, odnosno prodaja kuće da bi se namirila potraživanja tužioca, neće ići tako brzo.
Kao i mnogi ratni stradalnici, Dušanka i njen, sad već pokojni, suprug Gojko, ostali su bez svoje mukotrpno stečene imovine. Kao i mnogi Srbi, Tripkovići su, spašavajući živu glavu, u leto 1991. godine pobegli iz Vukovara. Nakon njihovog odlaska kuća im je zapaljena i srušena do temelja, a oni su 1992. godine, po povratku u Vukovar iz izbeglištva u Srbiji, od tadašnjih krajinskih vlasti dobili praznu kuću na korištenje. Bila je to kuća u susednoj ulici koji su njeni vlasnici hrvatske nacionalnosti napustili nakon pada Vukovara. Tripkovići su je osposobili za stanovanje iako je bila prilično devastirana. Nadali su se da će u njoj živeti samo privremeno dok ponovo ne sagrade svoju, ali 1994. godine Gojko umire, a Dušanka, nemajući gde, u toj kući dočekuje mirnu reintegraciju Podunavlja. Vlasnik Josip Lada, koji je sa porodicom živeo u Zagrebu, opunomoćio je svoju sestru da pokrene sudski spor kojim je od Dušanke zahtevao da se iseli. Ona to nije mogla učiniti jer njena kuća još nije bila obnovljena, a alternativni smeštaj nije imala niti joj ga je država ponudila.
– On je mene hteo isterati, ali nije mogao zato što je moja kuća već bila za obnovu. Čak nije ni dolazio već je opunomoćio svoju sestru. Ona je, opet, kazala da je bolje da neko živi u kući nego da je prazna – priča Dušanka.
U obnovljenih 35 kvadrata vlastite kuće, na koliko je po zakonu imala pravo, uselila se 2003. godine. Daleko je to bilo od onoga što su Tripkovići imali pre rata jer je Gojko bio na rukovodećem mestu u Nami u Vukovaru, a Dušanka je radila u Kombinatu Borovo, dok dece, nažalost, nisu imali. Ipak, naša sagovornica je bila srećna i zadovoljna u svom skromnom domu sve dok je iz Opštinskog suda u Vukovaru nisu obavestili da ju je vlasnik kuće u kojoj je živela čekajući obnovu svoje, tužio tražeći po 100 evra najamnine mesečno za sve godine koje je koristila njegovu kuću, kao i da mu isplati odštetu za devastaciju.
– Kuća je već bila oštećena u ratu. Nije bilo nije stolarije. Mi smo je koliko-toliko uredili da bi se u njoj moglo živeti. Sačuvali smo je od propadanja i sad još moramo da platimo stanarinu. Ko će meni platiti odštetu za našu zapaljenu i srušenu kuću? – pita se očajna Dušanka, koja smatra da naknadu vlasniku kuće koju je koristila treba da isplati država.
Uprkos brojnim pokušajima, porodicu Lada nismo uspeli kontaktirati jer se na broj telefona na njihovoj vukovarskoj adresi niko nije javljao, a, kako saznajemo, u Vukovar dolaze samo povremeno.
Opštinski sud je prvo odbacio ovu tužbu vodeći se logičnim tumačenjem zakona da su mnogi stradalnici za vreme rata silom prilika živeli u tuđim kućama i smatrali su se poštenim posednicima jer su doprineli očuvanju tuđe imovine. No, takvog mišljenja nije bio Županijski sud u Vukovaru kome se tužilac žalio pa je čitav postupak zbog navodnih povreda u parničnom postupku vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje koje ovoga puta nije bilo u korist naše sagovornice. Sud je, naime, zaključio da je zahtev tužioca opravdan bez obzira na to što je Dušanka bila raseljena osoba. Drugostepeni sud je odbacujući Dušankinu žalbu tumačeći zakon naveo i da pošteni posednici mogu biti prognanici i izbeglice, dok se raseljene osobe nigde ne spominju. Tome još dodaje i da je Dušanka kuću koristila bez saglasnosti vlasnika i valjane pravne osnove. Presuda je uskoro postala pravomoćna i nesrećnoj Vukovarki je naloženo da plati 54 hiljade kuna s pripadajućim kamatama te još 15 hiljada sudskih troškova. Kako to nije učinila, vlasnik je pokrenuo ovršni postupak, a Opštinski sud je pre tri godine dopustio i zabilježbu ovrhe nad njenom kućom.
Budući da nije imala novca za advokata Dušanka se za pravnu pomoć obratila Zajedničkom veću opština u Vukovaru. U Odboru za ljudska i građanska prava koji joj je pomogao oko podnošenja ustavne tužbe smatraju da je reč o primeru diskriminacije bez presedana u sudskom postupku.
“Kao pripadnica srpske nacionalne manjine Dušanka je ostala da živi u Vukovaru koji u to vreme nije bio u ustavno-pravnom poretku Hrvatske i zbog toga nije mogla dobiti akt nadležnog upravnog tela o korištenju kuće. Stavljena je u nepovoljniji položaj u odnosu na druge građane koji su prognani iz područja Podunavlja, a koji su se takođe nalazili u tuđim kućama, što predstavlja diskriminaciju”, navodi se u ustavnoj tužbi.
Posle pune tri godine, iz Ustavnog suda je stigao odgovor u kome se, između ostalog, navodi da taj sud nije našao nijednu činjenicu ili okolnost koja bi upućivala na diskriminaciju po bilo kojem osnovu. Budući da su sada sva pravna sredstva u Hrvatskoj iscrpljena, poslednja instanca je Evropski sud za ljudska prava u Strazburu kome će se Dušanka uz pomoć ZVO-a obratiti do sredine septembra, kada ističe šestomesečni rok za podnošenje zahteva tom sudu.
Dragana Bošnjak
Veće srpske nacionalne manjine Vukovara upriličilo ispraćaj košarkašica
Ispraćene bronzane juniorke
Lično mislim, a i sve igračice kao i članovi stručnog štaba smatraju, da je pola te medalje donela vukovarska publika. Ja sam 41 godinu trener i tako nešto nisam doživeo, rekao je Zoran Kovačić
Veće srpske nacionalne manjine Grada Vukovara upriličilo je ispraćaj juniorske košarkaške reprezentacije Srbije koja je na Evropskom prvenstvu za košarkašice do 18 godina u Vukovaru osvojila bronzanu medalju.
“Čestitam vam na osvojenoj bronzi za koju mislim da sija kao zlato. Čestitam i na ovome što ste priredili našem gradu i srpskoj zajednici u celini”, rekao je predsednik Veća Đorđe Macut.
Mlade košarkašice i njihovo vodstvo pozdravili su i generalni konzul Srbije u Vukovaru Živorad Simić, dogradonačelnik Vukovara Srđan Milaković i vukovarsko-sremski dožupan Đorđe Ćurčić, a predsednik vukovarske “Prosvjete” Milenko Živković uručio je srpskoj reprezentaciji umetničku sliku autora Đorđa Stanisavljevića iz Slatine, nastalu na likovnoj koloniji “Boja Vukovara” koja je, kako je istakao, čekala ovu priliku.
Svečanom ispraćaju prisustvovalo je i desetak navijača koji su srpske košarkašice bodrili tokom čitavog prvenstva.
– Prvo moramo biti zadovoljni jer smo dve godine zaredom uspeli da osvojimo medalju na evropskom šampionatu što za jednu malu zemlju kao što je Srbija znači veliki uspeh. Postoji mala doza sete što ta medalja nije sjajnija. Mislim da smo na utakmici protiv Francuske, to mogu slobodno reći, sudijskom krađom izgubili srebrnu medalju, ali moramo biti zadovoljni. A to kako su nas Srbi iz Vukovara primili i kako su navijali, ne verujem da ćemo igde doživeti. Lično mislim, a i sve igračice kao i članovi stručnog štaba smatraju, da je pola te medalje donela vukovarska publika. Ja sam 41 godinu trener, bio sam na pet svetskih i na tridesetak evropskih prvenstava i tako nešto nisam doživeo. Takva euforija, i to ne samo na utakmicama. Navijači su nam dolazili na treninge, sretali nas na ulici, ova se deca u životu nisu slikala koliko su se slikala s našim ljudima u Vukovaru i Borovu. Idem u penziju, a ovako nešto nisam doživeo – rekao je Zoran Kovačić, trener juniorske košarkaške reprezentacije Srbije, zahvalivši navijačima na podršci.
I košarkašice su prepune utisaka koje će poneti iz Vukovara.
– Pobediti u poslednjoj sekundi, to je nešto što se sanja od malena, da se doživi na Evropskom prvenstvu i pred ovakvim navijačima. Mnogo nam je teško pao poraz od Francuske, iscrpile smo se, izgubile tako nesrećno, pokušale da se vratimo i uspele zahvaljujući publici – kazala je kapitenka Sanja Mandić.
– Bilo je prelepo. Još nisam doživela da ovako veliki broj navijača tako glasno bodri čitavu utakmicu. Osećaj je fenomenalan – dodala je Dragana Stanković, junakinja utakmice sa Holandijom, koja je pogotkom u poslednjoj sekundi izborila broznanu medalju za Srbiju.
– Sve smo verovale da ćemo osvojiti tu brozanu medalju, ali s druge strane, Holandija je dobar tim. Uspele smo na kraju zahvaljujući publici. Navijači su zaslužili i više od naših dresova koje smo im poklonile – nadovezala se Aleksandra Crvendakić.
Podsećamo, juniorska košarkaška reprezentacija Srbije osvojila je treće mesto i bronzanu medalju na Evropskom prvenstvu za košarkašice do 18 godina, koje je u Vukovaru i Vinkovcima održano od 15. do 25. avgusta. Nakon što su u polufinalu izgubile od Francuske 62:60, u borbi za treće mesto pobedile su ekipu Holandije sa 57:56. Naslov evropskih prvakinja u košarci do 18 godina osvojile su igračice Španije koje su u finalu savladale vršnjakinje iz Francuske rezultatom 60:46. Hrvatske košarkašice uspele su izboriti ostanak u diviziji A, osvojivši 13. mesto. Na prvenstvu su učestvovale reprezentacije Grčke, Portugala, Švedske, Srbije, Italije, Slovenije, Francuske, Slovačke, Turske, Belorusije, Holandije, Češke, Španije, Engleske, Rusije i Hrvatske.
Utakmicu za treće mesto između Srbije i Holandije pratilo je više od hiljadu navijača, Srba iz Vukovara i okoline, mlađih i starijih ljudi, roditelja s decom, koji su svojim navijanjem pružili fantastičnu podršku srpskim košarkašicama tokom čitavog prvenstva. Osim pokušaja stvaranja skandala na početku prvenstva koji su svojim senzacionalističkim izveštavanjem prozrokovali pojedini hrvatski, pa i srpski mediji, huškajući srpske i hrvatske navijače jedne na druge, sve je završilo uglavnom na verbalnom prepucavanju bez ozbiljnijih posledica.
Dragana Bošnjak
Baranjski LAG-ovci u studijskom posjetu Slovačkoj
Upoznavanje s EU projektima
Šestočlana delegacija Lokalne akcijske grupe (LAG) Baranja, u sastavu Lidija Dabić, voditeljica LAG-a Baranja, Željka Bagarić i Mislav Pavošević iz Turističke zajednice Baranje, Ankica Bilandžić iz Agroturističke zadruge Bilje plus te Vjekoslav Radišić i Milica Milosavljević iz tvrtke Subra Consulting, provela je četiri dana u studijskoj posjeti partnerskom LAG-u Chopok Juh iz mjesta Mýto pod Ďumbierom u Banskobistričkom kraju u središnjoj Slovačkoj. Bila je to prva studijska posjeta LAG-a Baranje, a ujedno i dio projekta “Razmjena znanja o turizmu i LEADER-principu između Hrvatske i Republike Slovačke”, koji ta dva LAG-a zajednički provode.
Studijska posjeta sastojala se od posjeta primjerima provedenih EU-projekata na području LAG-a Chopok Juh, upoznavanja s ruralnim i povijesnim turizmom te s oblicima cjelogodišnjeg turizma na prostoru podno Tatri, planinskog lanca koji se prostire na granici Slovačke i Poljske, a koji svoje najviše vrhove ima u Slovačkoj. Dva LAG-a razmijenila su na službenom sastanku i svoja iskustva o LEADER-principu, predstavili svoj rad i područje na kojem djeluju te raspravili o smjernicama razvoja svojih područja.
J. Nedić
Iznimno posjećeni Dani piva u Daruvaru
Nazdravili pivovari uz bunjevačku legendu
Zvonko Bogdan je i te večeri, kako sam kaže, “pevao, pivao i pjevao”. A sa njim, bačke, banatske, sremske… češke pjesme pjevala je razdragana i do suza ganuta publika
Čini se da u Hrvatskoj, a možda i šire, na cijelom području bivše Jugoslavije recimo, nema grada koji se toliko stopio sa svojim pivovarom kao Daruvar, pa je parafraza da se “pivara i Daruvar vole javno” već pomalo otrcana! Gospodarski i društveni život grada jednostavno se ne može zamisliti bez pivovare i Staročeškog piva, a pogoni u kojima se kuha “zlatni napitak” othranili su generacije ovdašnjih hrvatskih, čeških i srpskih obitelji i predstavljali okosnicu razvoja.
Strahovalo se za nju svih ovih 17 desetljeća koliko postoji, ali nikada kao 2010. godine kada je završila u stečaju. Preživjela je sve ekonomske krize i ratove, ali je poklekla u famoznoj tajkunskoj privatizaciji. Umjesto da se velika obljetnica, 170. godina neprekidnog rada, obilježi velikom feštom, novopečeni kapitalisti otjerali su je u glib i umjesto perjanice razvoja pivovara je postala omča oko vrata lokalnoj zajednici. Još kada ju je u stečaju kupila građevinska tvrtka iz Sirača razočarenju dobrog dijela Daruvarčana nije bilo kraja. Jer, zašto bi građevinska tvrtka kupila tvorničke kapacitete posrnule firme u samom središtu grada ako ne da ih sruši i na tom mjestu napravi trgovački centar? No, kupili su je Daruvarčani, lokalni dečki, srcem i dušom vezani za grad i njegovu pivovaru pa se u ove tri godine, u vrijeme nimalo sklono novim ulaganjima i razvoju, vidi kako se pivovara od ružnog pačeta pretvara u ljepoticu.
Ovakav uvod u reportažu o Danima piva u Daruvaru potreban je kako bi se shvatila izjava direktora Tomislava Horvata nakon svečanosti kojom je obilježena i 120. obljetnica Staročeškog piva, najstarijeg pivskog brenda u Hrvatskoj.
– Daruvarčani su ponovno otkrili da imaju pivovaru, da je tu, da je nitko neće odnijeti i da je ona samo njihova – rekao je za Novosti u ponedjeljak ujutro, dan nakon zatvaranja pivskog festivala direktor Horvat.
Dani piva u Daruvaru jedini je festival piva u Hrvatskoj koji se, već treću godinu, održava na licu mjesta, tamo gdje se pivo proizvodi. U Osijeku je to na lijevoj obali Drave, u Karlovcu na obali Korane, u Zagrebu je to bilo na Bundeku, a u Daruvaru, eto, u krugu pivovare. U tri dana pod pivske šatore slilo se 15 do 16 tisuća ljudi, Daruvarčana i njihovih gostiju, a da u subotu i nedjelju nije bilo kiše, uvjeren je Horvat, bilo bi ih i dvadesetak tisuća.
Staročeško je marka koju u daruvarskoj pivovari kuhaju od 1893. godine, kada je prvi put proizvedeno Staročeško Zimsko pivo. Tadašnji vlasnici pivovare zaključili su da ime Staročeško ima veliki marketinški potencijal, jer je češko pivo već bilo svjetski poznato, a u Daruvaru živi velik broj pripadnika češke nacionalne manjine. To ime danas nose sve vrste piva koje se proizvode u Daruvaru – svijetli lager, crveno, zimsko, desetka i radler od limuna.
Na festivalu su sva ta piva ponuđena prirodna, nepasterizirana i nefiltrirana. Uz to, skuhano je i ono čega nema u redovnoj ponudi – Staročeško pšenično, Staročeško višnja, čiju aromu daju prave višnje, i Staročeško IPA (India Pale Ale), a svoja piva su donijeli i neki najbolji domaći homebreweri, kućni kuhari piva Danijel Babić iz Bjelovara, Andrej Čapka iz Zagreba, Marijana i Mario Bošnjak iz Sićica kod Nove Gradiške i drugi, što ovaj festival također čini jedinstvenim u Hrvatskoj.
Za razliku od drugih, u Daruvaru se trude raditi onako kako se to čini u Češkoj, Austriji ili Njemačkoj – pivo staviti u prvi plan, a glazbu i glazbene zvijezde tek kao kulisu iću i piću. No i daruvarska imena bila su jak mamac za dobru zabavu. Uz lokalne puhačke orkestre, zborove, KUD-ove i bendove, nastupili su Pozdrav Azri, Renato Matesi iz grupe Zvijezde, Valter Kocijančić iz Parafa, Zvonko Bogdan, Cota G4, Neno Belan i Fiumensi.
“Nemojte čekati da me sljedeći put u Daruvar pozovete kad budem na štakama”, našalio se svojim godinama na kraju koncerta apsolutna zvijezda daruvarskih Dana piva Zvonko Bogdan, koji je i te večeri, kako sam kaže, “pevao, pivao i pjevao”. A sa njim, sve melodije naše mladosti, nezaboravne romanse, bačke, banatske, sremske, mađarske, rumunjske, bosanske, slavonske, dalmatinske, slovačke i češke pjesme pjevala je razdragana i do suza ganuta publika.
Uz svoje, pjevala je bunjavačka legenda te večeri u slavu piva i pjesme svojih kolega poput Momčila Bajagića Bajage (“A ti se nećeš vratiti”), Bene Krstića iz Garavog sokaka (“Ko te ima, taj te nama”) ili Drage Brtivića (“Svirci moji”).
Goran Gazdek
Stogodnjak (178)
30. 8. – 6. 9. 1913: u školskoj godini 1911/1912. u Hrvatskoj i Slavoniji pučku školu pohađalo je ukupno 216.086 učenika, od čega 49.255 Srba, što je u odnosu na raniju školsku godinu bilo povećanje od samo 0,18 posto. Ponavljača je bilo 50.015, a među njima i 11.399 Srba. Neke srpske novine tim povodom ukazuju da “prosvjetna politika naše zemlje po Srbe nije povoljna kao prema drugima. Najmjerodavnije su za to čitanke. Kolika je njihova vrijednost najbolje pokazuju ovi primjeri: u čitanci iz istorije za treći razred od ukupno 40 štiva samo dva su u kojima se govori o Srbima – ‘Miloš Obilić’ i ‘Prikladan govor’. Uzgredno se Srbi spominju i u štivu ‘Dolazak Hrvata’. U geografiji se, od 34 štiva, spominju samo u dva – ‘Kraljevine Hrvatska i Slavonija’ i ‘Fruška gora’. Čitanka četvrtog razreda ima 22 člančića iz istorije, od toga samo su Stjepan Nemanja i Sv. Sava potpuni. Spominju se Srbi uzgred i u člančićima ‘Provala Turaka’, ‘Dolazak Hrvata’ i ‘Pokrštenje Hrvata’. Prelazak Srba u ove krajeve pod Čarnojevićem obrađen je samo u šest redaka… Prošavši kroz četiri razreda osnovne škole srpsko đače tako sazna samo toliko, da je imalo Sv. Savu, Stevana Nemanju i da su Turci Srbe potukli na Kosovu polju… Ne samo da srpsku istoriju treba uvesti ravnopravno sa hrvatskom u čitanke, nego treba i u geografskom dijelu progovoriti nešto o zemljama gdje Srba ima… Mi nećemo ispitivati, da li je ćirilica zastupljena ravnopravno sa latinicom, no kad se obje uče u školi, pravo je da se podjednako i upotrebljavaju…”
* u Austriji je 1. rujna pod zagonetnim okolnostima nestao patrijarh Srpske pravoslavne crkve Lukijan Bogdanović. Nalazio se na oporavku u alpskom lječilištu Gastein, gdje je stigao 13. kolovoza iz Karlovih Vari, gdje je također bio na liječenju. Još tamo je primijećeno da je patrijarh jako depresivan i potišten, jer nikoga nije trpio uza sebe, a u šetnje je uvijek odlazio sam, uvijek zamišljen i potpuno zapušten. I u Gasteinu je uvijek šetao sam, a desetak dana prije nestanka grupa turista ga je, iscrpljenog i razderane odjeće, našla u obližnjim brdima, u jednoj provaliji, u koju je pao i lakše se ozlijedio. Njegov nestanak iz hotela otkrio je sobar, kad mu je htio uručiti tek pristigli telegram. O svemu je odmah obaviještena policija.
* na Baniju je iz Srbije tek sada pristigla vijest da je u boju na Krivolaku poginuo gimnazijalac Simo Durman iz Dvora. Kao učenik sedmog razreda gimnazije u Karlovcu dobrovoljno se prijavio u rat protiv Turaka i sudjelovao u više bitaka i bio ranjen. Kad je počeo srpsko-bugarski rat opet se javio kao dobrovoljac, poginuvši u jednom jurišu na krivolačkim visovima. Tu je i pokopan.
Đorđe Ličina