Izvor profita lokalnih saprofita

Na prvom zasjedanju nakon ljetne pauze zagrebačka je Gradska skupština donijela jednoglasnu protuoglasnu odluku: sve prisutne zastupnice i svi zastupnici podigli su ruke za prijedlog Milana Bandića da se zabrane novi i uklone stari reklamni panoi s krovova i fasada užeg centra grada. Rijetko viđeno jedinstvo političkih opcija čini se opravdanim: u pitanju je, očito, progresivan potez, odlučna dekontaminacija trivijalizirane vizure gradske jezgre, akt elementarne urbane higijene. Mjera kojom ćemo – kako pojašnjava službeno gradonačelnikovo obrazloženje – “omiljena okupljališta Zagrepčana rasteretiti od neprimjerenog komercijalnog oglašavanja” i tako “vratiti njihov identitet”. Omiljena okupljališta i njihov identitet ovom su prilikom, doduše, osim neizbježnog Jelačić-placa, svedeni još samo na Cvjetni trg, ali nema smisla zanovijetati: puka činjenica da gradske vlasti koče komercijalizaciju javnog prostora, pa makar na samo dva trga, trebala bi biti sasvim dovoljan razlog za zadovoljstvo svih onih koji se tim javnim prostorom kreću.

I bila bi, da nije nezgodne koincidencije. Istoga dana, na istom zasjedanju i na prijedlog istoga gradonačelnika, ista je skupština izglasala još jednu odluku: da se dvije polivalentne dvorane unutar spektakularne stambeno-poslovne interpolacije Hoto grupe na istom onom Cvjetnom trgu oslobode tereta javnog interesa građana i da se vrate investitoru, kako bi on do sada ne(is)korištene kvadratne metre priveo svrsi redovitog ubiranja rente. To što su dvorane – prvotno namijenjene predstavama, promocijama i izložbama – od otvaranja deratizacijskog zdanja Tomislava Horvatinčića naovamo ostale neupotrijebljene, ima neke veze s visokom cijenom najma, ali još i više s činjenicom da potrebu za takvim lokacijama od javnog interesa nikada nisu izrazili ni pretpostavljena zainteresirana javnost, a ni eventualni stručnjaci, nego je ona bila utvrđena slobodnim intuitivnim uvidom gradske vlasti. I to prvenstveno kako bi se zakonski opravdalo pravo investitora da posred Varšavske ulice, pokraj centra Cvjetni, izgradi notorni ulaz u podzemnu garažu. Garažno-građevinsko podzemlje, sjećamo se, dokazivalo je u borbi za Varšavsku milimetarsko preklapanja javnog interesa s onim Tomislava Horvatinčića mjereći ga upravo površinom dvije nesretne dvorane: tih je 800 polivalentnih kvadratnih metara poslužilo kao ključni argument za otimanje pješačke zone građankama i građanima.

Javni interes kojeg evidentno nije bilo, drugim riječima, izmišljen je kako bi se javni prostor darovalo privatnom investitoru, a sada je utvrđeno da javnog interesa nema, pa je privatnom investitoru darovano još javnog prostora; ovakva bi proceduralna vratolomija predstavljala suicidalan logički skok u nepoznato da ne znači tek pripremni zalet gradske skupštine prema bespućima obijesne neozbiljnosti. Novom odlukom, naime, Horvatinčić je kompenzirao gradski gubitak dvije nepotrebne dvorane namijenjene kulturnim i društvenim događanjima tako što je obećao do proljeća 2017. izgraditi dvije nove, jednako nepotrebne dvorane namijenjene kulturnim i društvenim događanjima: ustvrdili smo, dakle, da javnog interesa koji je bio izmišljen zapravo nema samo zato da bismo u idućem koraku ponovno izmislili javni interes kojega, doznat ćemo za četiri godine, zapravo nije bilo… Pritom, čak i ukoliko Tomislav Horvatinčić u drugoj fazi gradnje projekta Cvjetni ne završi nove dvorane, neće snositi ozbiljnije posljedice: platit će 5,8 milijuna kuna ili 1,4 milijuna kuna manje od iznosa duga koji je prije samo godinu i pol dana sam bio spreman otpisati gradu u zamjenu za preuzimanje postojećih dvorana. Cijena javnog interesa, drugim riječima, ne samo što je egzaktno odrediva, nego i pada tempom od stotinjak tisuća kuna mjesečno; ako skupštinsko proglašenje javne indiferencije spram Horvatinčićeve polivalencije nije metaforička potvrda smrti javnog interesa u očima gradske vlasti, onda je barem ova precizna računovodstvena devalvacija jasan znak njegovog sigurnog (od)umiranja. Ne stoga što bi se na razini svakodnevnih poslovno-političkih transakcija dogodilo nešto prijelomno, naravno, jer odustajanje od dvije postojeće dvorane radi dvije nepostojeće samo je nova u nizu apsurdnih kalkulantskih manipulacija kakvima je svojevremeno i bio osiguran uspjeh projekta Cvjetni. Na simboličkoj razini, međutim, upravo je taj nonsens konačna, neopoziva i neprikrivena potvrda onoga što smo ionako znali od samoga početka: da je spominjanje javnog interesa u Horvatinčićevom projektu bilo isključivo čin nekrofilije, pohotnog lešinarenja općeg dobra. Ništa čudno stoga što je ostalo mrtvo slovo na papiru.

Umjesto javnog interesa, ukratko, dobili smo njegovo truplo: izvor profita lokalnih saprofita, sitan zalogaj za krupnopoduzetničke strvinare. I na samo jednom zasjedanju, unutar nekoliko sati, prešli tako dug i složen put od branjenja urbane higijene do hranjenja urbane hijene. Pa se skidanje reklama iz dvorišnog prostora Horvatinčićeve zgrade – takozvanog Cvjetnog trga – ne doima više toliko kao dobrodošao fejslifting gradskog središta koliko podsjeća na šminkanje mrtvaca. Ako ništa, barem je lokacija prikladna: ususret sahrani, pri ruci su nam cvjetni aranžmani.