Mogućnost krize

Opisujući svima znane efekte aktualne krize, prije svega rastuću socijalnu nejednakost, i u nas poznati američki marksistički teoretičar David Harvey u jednom nedavnom razgovoru logično zaključuje kako “više klase” od krize profitiraju. Drugim riječima, one ne žele izaći iz krize jer im je u njoj sasvim dobro. Ovako izvađeno iz veće cjeline, moglo bi izgledati kako je Harvey na stanovištu da mi, eto, hoćemo razriješiti krizu kapitalizma, a vladajući to neće. Ili kada je jedan drugi zagrebački gost, grčki ekonomist Yanis Varoufakis, predstavio sam sebe kao “lošeg marksista” koji bi najprije spasio kapitalizam u krizi, a tek onda – jer tek tada bi se, po njemu, stekli uvjeti – mislio o socijalističko alternativi, o kakvoj ideji krize mi tu govorimo?

Jasno je, danas građanski mislioci i većina onih koji se smatraju ili jesu lijevom alternativom podjednako često govore o ekonomskoj krizi. Nju naoko – dok svatko od sretnika koji su još zaposleni, pored onih koji prekapaju po smeću, žuri na svoje radno mjesto, koje najvjerojatnije krizu perpetuira – ne treba posebno dokazivati. Pa BDP je opet pao, a trebao bi rasti. I ta razlika čini živote većine tako jadnima? Kakav je to kapitalizam koji je pred valovima rasta i padova, koje sam izaziva, tako krhak da mora rušiti pola vlastite zgrade ne bi li se druga polovica održala? Uostalom, “uništavanje kapitala krizama” nije ništa novo, o tome su pisali politički ekonomisti još u sada već pretposljednjem, 19. stoljeću.

Svaka kriza u društvu, pa onda i ova ekonomska, može se definirati kao adekvatni izraz biti povijesti. Ako pak krizu pokušamo dovesti u vezu s revolucionarnom situacijom, tada možemo reći da je potonja uvijek izraz ekonomske i političke krize. No svaka ekonomska i politička kriza, naravno, ne mora biti razriješena revolucionarno. Ustvari “normalizacije” kapitalističkih ciklusa pomoću reformi – netko će reći kozmetičkih, a mnogi sudionici procesa na kojima se reforme provode, drastičnih – pravilo su, a revolucije, koje dovode u pitanje sam kapitalistički okvir, iznimka u historiji prošlog i ovog stoljeća. Ali kakva moćna iznimka! Ona koja svojim revolucionarnim sekvencama vremena obilježava cijelu epohu, kao epohu borbe između socijalizma i kapitalizma za prevlast u svijetu. Sada se čini da jedan tabor pobjeđuje, no ta “pobjeda” sve je više Pirova. A iz različito shvaćene “prirode čovjeka” proizlaze i različiti pogledi na krizu i revolucionarnu situaciju. Za nas kojima je čovjek u biti slobodno i stvaralačko biće prakse, čovjek je i biće revolucije, ma koliko “dobrovoljnog ropstva” oko sebe ovaj trenutak gledali. A to onda preokreće i pogled na krizu i stanje bez krize u društvu. Jer za onoga kojem je čovjek biće revolucije, čovjek je i biće krize. Za apologete postojećeg kriza je nešto abnormalno, zbrkano i loše, što je “pozitivno” samo utoliko što svojom strahovitošću eventualno potiče na razmišljanje.

Ova tvrdnja može se činiti kontrafaktičnom u situaciji kada baš vladajući inzistiraju na “neodrživosti postojećeg stanja”. Na potrebi beskonačnih “reformi”, kao na drugoj strani beskonačne krize ili tzv. velike tranzicije. I zaista, ako zajedno s Lenjinom društvenu krizu u bitnom smislu definiramo kao makar i samo potencijalno revolucionarnu situaciju, u kojoj “za revoluciju nije dovoljno da eksploatirane i ugnjetavane mase uvide nemogućnost da žive na stari način i da zatraže promjenu”, nego da je i “potrebno da eksploatatori ne mogu da žive i upravljaju na stari način”, vidimo da je zadnji revolucionarni -izam, koji barem djelomično odgovara ovom opisu revolucionarne situacije – neoliberalizam. “Neoliberalna revolucija” uvjerava nas već 40-ak godina da na društvenu krizu kapitalizma nudi radikalne odgovore, koji zahvaćaju ekonomiju, politiku, ali i totalitet društvenog života. Tko misli da duhovna obnova i regresija u rubni kapitalizam u nas nisu povezani – a to se stalno događa liberalnoj kritici našeg “crnila” – ili se vara ili, što je vjerojatnije, ne želi vidjeti opasne veze jer u opstanku postojećeg ima životnog interesa.

Ta trenutno vladajuća “terapija” na jednom nivou, onom s kojim smo započeli ovu skicu, doista “čudotvorno” i “revolucionarno” funkcionira. Manjina se besramno bogati, a većina vidi Gospu (u mom su trešnjevačkom kvartu Todorićev Konzum i crkva Sv. Josipa Radnika /!/, zgrada do zgrade, realizirana metafora). Ako je ikada stari šezdesetosmaški Marcuseov izraz o “preventivnoj kontrarevoluciji” imao smisla (a on ga je izrekao u Americi 1970-ih, kada su začete promjene koje sada i u nas vladaju), ima ga sada, i to diljem svijeta. U centrima kapitalske moći na jedan, a na periferiji, poput naše, na drugi, ali u biti isti način.

U situaciji kada je vlast “revolucionarna”, a posljedice su po većinu katastrofalne, izgleda teško ne biti sklon nekakvoj normalizaciji. Zaustavljanju te loše povijesti, koja nas gazi svojim kotačem po glavama. Primjerice u defanzivnoj obrani tzv. države blagostanja, koju pred našim očima u novom krugu privatizacije nekada javnih dobara vlasti upravo do kraja razaraju. No može li se to činiti na način odvajanja društvenih sfera? Način koji je sada i na ljevici dominantan. A to je način odvojene ekonomske borbe, pa zatim eventualno jednom one političke, da bi totalitet društvenog života – koji je neoliberalizam već dobrano načeo – tek na kraju, kada pobijedimo ekonomski, pa politički, postao problemom? Kada govori o tome da je čovjek biće revolucije, ali i jedino biće čije bivstvovanje može biti, pa i dobrovoljno, otuđeno od svoje vlastite biti, naš filozof Gajo Petrović (u tekstu “Kriza i povijest” u knjizi “Filozofija i revolucija”, Naprijed, Zagreb, 1973.) podsjeća da je za Marxa glavni oblik otuđenja u društvu onaj koji je sadržan u međusobnom otuđenju različitih strana čovjekove praktične djelatnosti jedne od druge. Kada dijelimo sfere našega društvenog života – a na to nas posvuda tjeraju – na one ekonomske, političke, znanstvene, religiozne, filozofske, pravne, mi se već kao ljudi raspadamo. I samo u takvoj, već raspadnutoj situaciji, moguće je da ekonomska sfera u tom međudjelovanju zadobiva primat.

Sada ekonomsku krizu možemo definirati kao jedan od specijalnih oblika otuđenog bivstvovanja unutar ekonomske sfere. Cikličke krize kapitalizma, a jedna je sada sigurno na djelu, nisu nužno identične s revolucionarnim krizama društva, kao situacijama odluke. Kako ćemo shvatiti karakter vladajuće krize zato zavisi od našeg shvaćanja čovjeka, klasa i povijesti. Kriza kao situacija odluke može nastati samo ako proizvedemo konflikt koji traži da se zaista opredijelimo između barem dva bitno različita koncepta društva. Možemo to izraziti i poznatom lozinkom: socijalizam ili barbarstvo! Da bi borba s takvim ulogom bila moguća, moramo nadići nametnutu podjelu krize na “ekonomsku”, “političku” i “društvenu”. Prava kriza, s kojom počinje prava povijest – zaključimo s Petrovićem – ne može se “analizirati”. Nju treba napraviti.