Obični ljudi o turbulentnim vremenima
Foto: Jovica Drobnjak
Protekle tri godine Centar za suočavanje s prošlošću – Dokumenta radio je na projektu “Osobna sjećanja na ratove i druge oblike političkog nasilja od 1941. do danas”, snimivši čak 430 sjećanja svjedoka i žrtava tih vremena iz cijele Hrvatske.
– Zamisao je bila da kroz individualne priče o događajima iz prošlosti pokušamo rastumačiti ono što je uslijedilo devedesetih. Dokumenta je još 2006. napravila projekt osobnih sjećanja vezan samo uz devedesete, koji je snimljen u zapadnoj Slavoniji, tijekom čega je postalo jasno da valja dublje ući u genezu tih događaja, a to nas je potaknulo da napravimo projekt što pokriva posljednjih 70 godina – kaže Maja Dubljević, urednica usmenih svjedočanstava zabilježenih kamerom.
Projekt je zamišljen s ciljem da bude koristan znanstvenoj zajednici, koja će na temelju prikupljenih svjedočanstava moći provoditi istraživanja, ali i da bude promotor društvene promjene, odnosno kolektivnog osvještavanja. Kako navodi Tanja Petrović, koordinatorica projekta, započeli su ga 2010. u suradnji s nizozemskim sveučilištima Tvente i Erazmus kroz program MATRA ministarstva vanjskih poslova te države.
– Specifičnost projekta je u tome što smo snimali tzv. obične ljude, čiji se glas uglavnom ne čuje: izbjegavali smo pritom one koji su bili kreatori političkih zbivanja, odnosno nositelji moći. Zabilježili smo svjedočanstva ljudi bez obzira na njihovu naciju, iskustvo, zanimanje, spol ili dob. Dio naše populacije još se sjeća Drugoga svjetskog rata, a snimali smo i njihove potomke, jer nas zanima kako su priče vezane uz njega prenosile kroz generacije. Zanimalo nas je i razdoblje Jugoslavije, zbog prijelomnih trenutaka koji su doveli do ratova devedesetih – tumači Maja Dubljević, navodeći da su sjećanja bilježena bez obzira na osobna uvjerenja svjedoka vremena.
– Kroz osobne smo povijesti pokušali doći do atmosfere koja je vladala u određenom razdoblju, odnosno do skrivenih društvenih faktora o kojima se nije pisalo u novinama i javno govorilo, primjerice o onome što se svojedobno događalo na Golom otoku. U iskazima se dobro iščitava politička pismenost kazivača: većina je primjerice bila jako iznenađena kada je počeo protekli rat. Zanimljiva su i svjedočanstva o broju žrtava i patnji tijekom opsade Dubrovnika, jer su mediji tada isticali samo uništavanje spomenika nulte kategorije. Interesantna su i poimanja početka rata: za Hrvate je on počeo 1991., a za neke Srbe tek 1995. godine – kaže Maja Dubljević.
Kamerom su zabilježena i svjedočenja izbjeglica koje sada žive u Srbiji, kao i djece s Kozare, no sva se odnose na događaje s područja Hrvatske od četrdesetih godina prošlog stoljeća pa do danas. Tako je svoja sjećanja na pokolj u glinskoj crkvi u Drugome svjetskom ratu iznijelo dvadesetak ljudi, a iskazi govore o tome koliko se taj zločin kasnije spominjao i koliko ih je obilježio; potvrdilo se da su se priče o pokolju vraćale, da se strah od zlostavljanja nastavio te je desetljećima kasnije, za “Oluje”, ponovno buknuo.
– Usmena povijest na našim prostorima nije razvijena, kao i u većini zemalja koje imaju socijalističko nasljeđe. Nekoć je jedna službena ideologija prožimala svakodnevni život, što se reflektiralo i kroz obrazovni sistem. Danas trpimo posljedice toga, pa je na Katedri za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu takva povijest tek u začecima: otpori prema njoj su golemi zbog subjektivizma i nedostatka znanstvenog utemeljenja, iako su vrlo diskutabilne i klasične znanstvene metode kojima se povijest služi. Smatram da će ovaj projekt pomoći da se afirmira metoda usmenog svjedočanstva – smatra Maja Dubljević.
Zasad je na internetskoj stranici Dokumente moguće vidjeti isječke dvadesetak svjedočanstava, a potkraj rujna intervjui će biti postavljeni na stranici www.osobnasjecanja.hr
– Internetska stranica s osobnim sjećanjima bit će predstavljena na konferenciji u zagrebačkom Novinarskom domu 26. rujna. S vremenom ćemo je nadopuniti sjećanjima većine ljudi s kojima smo razgovarali. Većina intervjua imat će i engleske titlove, što je veoma važno zbog upita znanstvenika i umjetnika diljem svijeta, koje zanima što se na ovim prostorima događalo od 1941. do danas – kaže Tanja Petrović, koja navodi i to da se projekt osobnih sjećanja nastavlja, no u manjem obimu.
– I u narednim ćemo godinama, kroz manje projekte, snimati osobna svjedočanstva, pa pozivamo sve građane koji smatraju da imaju iskustvo vrijedno bilježenja da nam se jave.