Protiv svake logike

Francuska pokrene u Maliju, bez mandata Ujedinjenih naroda, vojnu operaciju protiv islamskih fundamentalista. Ista Francuska hrli u pomoć istim fundamentalistima koji u Siriji ruše vlast Bašara al-Asada. I opet bez mandata Svjetske organizacije. Nelogično? Svakako, ali događa se. Sjedinjene Države i još neke zemlje dvije pune godine podupiru, što izravno što neizravno (tu je i Hrvatska odigrala svoju ulogu), šaroliku “koaliciju” protiv sirijske vlasti i koriste svaku priliku da naglase kako sirijski predsjednik naprosto mora otići. U trenutku kada američki predsjednik objavljuje da je donio odluku o vojnom udaru na Siriju, precizira se kako cilj udara nije rušenje Asada. Nelogično? Itekako, ali događa se. O upotrebi kemijskog oružja u Siriji vijesti cure već više od godinu dana. Čvrstog dokaza o tome tko to oružje upotrebljava – nema. Dapače, Karla del Ponte, šefica kontrolora UN-a za upotrebu takvog oružja, kaže kako postoje jake indicije da to čine pobunjenici. U trenutku, međutim, kada pobunjenicima na vojnom planu sreća okrene leđa, najprije SAD, potom Britanija, a zatim Francuska i Njemačka najednom “znaju” da su u blizini Damaska to oružje upotrijebile režimske snage. I nitko drugi. Nelogično i protivno činjenicama? Očito, ali događa se. Snimci koji pokazuju posljedice upotrebe kemijskog oružja u Siriji, a koji se emitiraju uz “spasonosnu” formulaciju “autentičnost nije bilo moguće potvrditi” (čime je sačuvana “objektivnost”), pokazuju ljude koji se nekontrolirano trzaju, ljude s pjenom na ustima i mnoštvo mrtve djece. Oni koji se bave žrtvama nemaju nikakvu zaštitnu odjeću, čak ni maske na ustima. A od, kako se tvrdi, oko 1.500 mrtvih, više od 500 su djeca. Je li i to nelogično? Jest. A jesu li to “informacije” bazirane na sumnjivim i neprovjerljivim podacima? Jesu!

U Hrvatskoj je medijska tema broj jedan, i to danima, prosvjed protiv ćirilice, zapravo postavljanja tabli na javne ustanove s natpisima na latinici i ćirilici, u Vukovaru. Manifestacije nekoliko stotina ljudi u gradu od 27.000 stanovnika redovno se nazivaju “prosvjedom Vukovaraca”. Nelogično i lažno? Bez sumnje. S “vukovarskim prosvjednicima”, koji su se prvog dana prikazali u svojem vandalskom, razbijačkom liku, da bi im očito nakon toga “nepoznat netko” savjetovao da se primire i samo održavaju na životu i šire duh netolerancije i otvorenog šovinizma (“Srbe u Jasenovac” – natpis u Dubrovniku), od prvog dana mole i franjevci, a sisački biskup u pisanom tekstu moli Boga da odstupi aktualna vlast koju više ne naziva odnarođenom nego, bez ikakvih ograda, protunarodnom. Je li vlast pozvala papinskog nuncija i potužila se na otvoreno miješanje Crkve u politiku i na podržavanje, čak i potpirivanje, necivilizacijskog, neevropskog i netolerantnog duha u društvu? Nije. A je li to nelogično? Jest, nelogično je do granice nezamislivog.

U toj Hrvatskoj, suočenoj s golemim problemima, s nesposobnošću da pokrene gospodarstvo, da privuče ma i jednu spomena vrijednu investiciju, da smanji broj nezaposlenih, osobito među mladima, kao glavna tema tretira se dakle ono što nameće relativno mala skupina militantnih “vječitih ratnika”, boraca za ostvarenje onoga što većina građana Hrvatske nikada nije htjela, a to je netolerantna, ksenofobična, u sebe zatvorena, po mogućnosti etnički čista država, u kojoj pripadnici manjina imaju samo ona i samo onoliko prava koliko im podari većina, a “većinski građanin” će dobiti medijski prostor da kaže kako se gaze njegova ljudska prava jer on “ima pravo biti protiv ćirilice”. I nikoga nije briga što ćirilica nije došla u Vukovar s agresijom, nego se učila u školama širom Jugoslavije punih 45 godina. Gdje su tu činjenice, gdje je logika, pa i logika odgovorne uređivačke politike?

Kao glavna tema tretira se smrt, vlastitom odlukom, čovjeka koji je proveo u zatvoru više od tri desetljeća zbog otmice aviona i podmetanja bombe sa smrtnim posljedicama, a da ni nakon tih dugih desetljeća nije shvatio da je na stranputici i da se ono čemu je težio ne ostvaruje i nikada se i nije moglo ostvariti metodama za kojima je posegnuo. Razočarao se onime što je smatrao ostvarenjem svojeg životnog sna i odlučio prekinuti život, nakon što mu nije uspjelo ući na političku scenu. Tragična sudbina jednog pojedinca – svakako, ali tema dana, pogotovo u verziji da ga je “ubila Udba”? Nikako.

Nakon dva paketa financijske pomoći u vrtoglavim iznosima (a treći se najavljuje), grčko gospodarstvo stoji lošije nego na početku krize. Ipak, od dosadašnjeg načina rješavanja – štednje i spašavanja banaka – nitko u Evropi ne odstupa. A o masovnim prosvjedima što se nastavljaju na ulicama grčkih gradova hrvatski mediji u pravilu više ne izvještavaju. Je li to nelogično u svjetlu nepobitnih činjenica? Teško bi bilo reći da nije.

I tako bismo mogli nastaviti unedogled, navodeći primjere koji svi potvrđuju samo jedno: činjenice, logično razmišljanje i zaključivanje izgubili su u svijetu politike i medija svaku važnost. Davno su prošla vremena kada je Adlaj Stivenson u Vijeću sigurnosti fotografijama dokazivao da Sovjeti na Kubi instaliraju rakete. To su bili stvarni dokazi, potvrđeni svime što se kasnije događalo. Uoči rata u Iraku, Sjedinjene su Države ponovile Stivensonov scenarij u Vijeću sigurnosti, ali prezentirani “dokazi” bili su laž i fabrikacija. I to je kasnije potvrđeno. A uoči napada na Siriju nitko se više ni ne trudi bilo što dokazivati. Dovoljno je reći: mi smo sigurni, s velikim stupnjem vjerojatnosti znamo. Ruski izvještaj koji prilično dokumentirano dokazuje da u Alepu u ožujku kemijsko oružje nisu upotrijebile vladine snage, nego najvjerojatnije pobunjenici, naprosto se zanemaruje. Baš kao i već citirana izjava Karle del Ponte. U isto vrijeme, inspektore UN-a ograničava se na to da ispitaju je li bilo upotrebe kemijskog oružja umjesto da traže jasan i nepobitan odgovor na pitanje tko ga je upotrijebio. To, kao, ne trebamo, jer “mi znamo”. Za činjenice i logiku nitko više ne mari.

Zato odgovor na pitanje tko je ubio činjenice i logiku glasi – svi mi, od političara, onih koji su naredbodavci s krupnim kapitalom kao zlim duhom za leđima i onih koji ništa ne shvaćaju, preko medijskih izvršitelja-poslušnika i intelektualaca koji šute, do najšire javnosti koja bez otpora pristaje da je se tretira, doslovno, kao “stoku sitnog zuba”. Društvo u kojem živimo kolektivni je ubojica, a žrtve ubojstva su činjenice i logika. Ima li smisla još uopće nešto reći?