Čikaški supermarket

Pobijedili smo s idejom da se konačno svrgne imperijalistička eksploatacija, da stanemo na kraj stranom monopolu i da dovršimo agrarnu reformu. Također, kao vlada bit ćemo odlučni u kontroli trgovinskoga uvoza i izvoza, provest ćemo nacionalizaciju i riješiti se stranih kredita – bile su riječi Salvadora Allendea, novoga čileanskog predsjednika, izgovorene u inauguracijskoj noći novembra 1970. godine. Tada 62-godišnji Allende, kandidat široke lijeve koalicije (socijalista, komunista i još četiriju lijevih stranaka) nazvane Narodno jedinstvo, pobijedio je na predsjedničkim izborima dva mjeseca ranije.

Sve što je te noći poručio s balkona zgrade Sveučilišta u Santiagu, Allende je u mandatu, nasilno prekinutom vojnim udarom tri godine kasnije, ostvario ili pokrenuo u obećanom smjeru. Sredinom 1971. vlada je donijela jednu od najvažnijih odluka – onu o nacionalizaciji rudnika bakra, čileanske glavne izvozne sirovine, koji su dotad bili u rukama američkih korporacija. Započeta je reforma školstva, a vrata sveučilišta otvorena su domorodačkom stanovništvu. Osigurano je pola litre mlijeka dnevno za djecu iz najsiromašnijih slojeva – mjera po kojoj je Allende posebno ostao upamćen. Već u prvoj godini mandata bitno je smanjena stopa nezaposlenosti, a povišene su plaće i penzije. Bezemljašima je agrarnom reformom raspodijeljeno 59 posto obradive zemlje, dotad u rukama velikih zemljoposjednika.

Desne snage nisu uspjele poraziti Allendea ni na parlamentarnim izborima u martu 1973., pa se prelazi na drugi scenarij; tri mjeseca kasnije odigrat će se najprije neuspjeli vojni puč, kao svojevrsna uvertira u ono što će se dogoditi 11. septembra iste godine. Allendeov šef Generalštaba Augusto Pinochet – predsjednik ga je na to mjesto postavio samo mjesec dana ranije – vojnim je udarom slomio demokratski izabranu vlast, a sam je Allende smrtno stradao u predsjedničkoj palači. Vojska, Crkva, SAD i “dečki iz Chicaga” mogli su krenuti na posao…

Zašto je Allende danas važan lijevim snagama i zbog čega se 11. septembra 1973. valja prisjetiti, objašnjava lingvist i publicist Mate Kapović.

– Allende je zanimljiv kao prvi socijalistički/marksistički predsjednik koji je izabran na izborima u okviru kapitalističkog parlamentarizma, tj. onoga što bi se staromodnim rječnikom zvalo buržoaskom demokracijom, a što se danas prečesto i na ljevici vrlo neoprezno (u konačnici i opasno) zove jednostavno “demokracijom”. Kao i njegovi nasljednici s početka 21. stoljeća (Chávez, Morales, Correa), Allendeov slučaj nikako nije nevažan kao primjer toga da prava ljevica na vlast može doći ne samo oružanim putem nego i koristeći mogućnosti koje do neke mjere pruža sistem liberalne kapitalističke demokracije. Tu svakako ne treba upadati u voluntarizam i neosnovano uzdizanje pojedinačnih političkih iskustava i uspjeha ukotvljenih u specifične lokalne i vremenske uvjete na razinu opće metode političkog djelovanja, no ovi primjeri nikako nisu nebitni danas, kada su mnogi prosvjedni pokreti bar nesvjesno često (proto)anarhični – kaže Kapović.

Sama koalicija bila je sastavljena od više frakcija, od kojih su neke tražile radikalnije političke poteze, a Allende je pokušavao pronaći konsenzus s dijelovima građanstva, pa i onima nesklonima njegovim idejama. Na kraju ne uspijeva, a Čile poslije njega postaje ono što se znalo nazvati “diktaturom vjerovnika”. Podaci govore da je u doba vojne hunte interniranih političkih zatvorenika bilo oko 80 hiljada, da je Pinochetov režim likvidirao preko tri hiljade ljudi i da je više od trideset hiljada njih prošlo torturu u režiji hunte i nove tajne policije (DINA).

Neposredno nakon pobjede desnih snaga, Čile postaje poprište eksperimenta u režiji Miltona Friedmana i njegovih kolega s čikaškog sveučilišta. Iako sam Čile nakon nekoliko godina odustaje od Friedmanovog monetarizma, posljedice neoliberalne kontrarevolucije, koja se nakon Čilea seli u Izrael, pa u Veliku Britaniju, SAD itd., danas svi itekako osjećamo.

– Neoliberalna je kontrarevolucija počela svoj globalni pohod prije 40 godina u Južnoj Americi. Taj je pohod dodatni zamah dobio 1989/1990., nakon propasti realsocijalizma, a nije ga zapravo pokolebala ni velika kriza 2007/2008., unatoč simboličnom povremenom pojavljivanju Marxa u mejnstrimu i bujanju protestâ širom svijeta. Mjere štednje, novo sveto pismo svjetske kapitalističke ekonomije, logičan su nastavak Vašingtonskog konsenzusa. Ljevica, unatoč krizi i dalje na koljenima i neusporedivo slabija nego prije jednog stoljeća, na sve to nema pravog odgovora. Dobar je pokazatelj toga često skretanje u nemuštu kejnzijansku baruštinu, pogotovo na sindikalnoj ljevici, koje se ne može uvijek opravdati taktičkim razlozima. Istodobno je Allendeov kraj, naravno, i vrlo zoran podsjetnik lakovjernim reformistima, ako takvih još ima, da sistem neće tek tako trpjeti one koji ga pokušavaju ugroziti i da će u odsudnom trenutku vrlo lako zbaciti svoju demokratsku obrazinu. Pritom ne treba misliti da se stanje bitno promijenilo od 1973. i da se danas takvo što ne može ponoviti. Brutalnost tog državnog udara možda i ne, ali državni udari nikako nisu stvar prošlosti: dovoljno se sjetiti Venecuele 2002., Haitija 2004., Bolivije 2008. i Ekvadora 2010., gdje je SAD opet imao svoje prste, iako svi ti pučevi nisu uspjeli – nabraja Kapović.

Što se tiče Čilea danas, njega novi lijevi val 21. stoljeća još nije zahvatio u vidu osvajanja vlasti, no veliki i militantni čileanski studentski pokret pokazuje da duh Allendea u toj zemlji još nije mrtav.

– Međutim, nada svjetske i evropske ljevice trenutačno je grčka Syriza, za koju mnogi priželjkuju da osvoji vlast kao i Allendeova Socijalistička partija. No budućnost Syrize nikako nije izvjesna. Kao prvo, nije nimalo sigurno da će uopće doći na vlast, a kao drugo, ako joj to i uspije, posao će joj biti sve samo ne lak (kao što nije bio ni Allendeu). Syrizi će, uza sve najbolje namjere, dobre poteze i neskretanje u oportunizam, trebati i jako puno sreće. Kao i obično, riječ je o paradoksu da je u doba prosperiteta nemoguće većinu uvjeriti u nužnost radikalnog zaokreta, a u doba krize, kada je to nešto lakše, takav zaokret postaje gotovo nemoguće bezbolno izvesti u praksi, pogotovo u institucionalnom zagrljaju neoliberalne zvijeri kao što je EU – zaključuje Kapović.