(Samo)iscrpljivanje rada

Kada se u nas citira poslovica dao Bog da imao pa nemao, misli se uglavnom na gubitak materijalnih dobara. Ili eventualno na izgubljene vrijednosti za koje se misli da ih štiti obitelj. No zar se ta kletva ili tek rezignacija ne bi mogla shvatiti i puno šire? Tako da se odnosi na cijele grupe i klase u društvu? Ne na kraju, i na cijeli jedan način proizvodnje društva i njegove općenitosti? Imali smo društveno uređenje koje je barem pokušavalo nadići kapitalistički način proizvodnje. Sada ga više nemamo. Neki su se da tome bude tako, iz svojih usko shvaćenih grupnih, pa i klasnih interesa, za to i borili (uglavnom ne na frontu), no većina – suprotno vladajućem medijskom falsifikatu – dobrovoljno sigurno nije.

Uzmimo za primjer razvlaštenje radničke klase na već po sebi krajnje reduciran oblik tematike gubitka radnih prava, kojom se i mi, pred nove izmjene (na gore) Zakona o radu, moramo baviti. I postavimo si osnovno pitanje, sagledano iz “objektivnog” kuta funkcioniranja postojećeg načina proizvodnje: hoće li novi ZOR povećati produktivnost rada? A ta povećana produktivnost, hoće li pripomoći rastu standarda većine? I još, hoće li rast standarda povećati tzv. kvalitetu života stanovništva?

Nije potrebno biti vladin ekspert – dapače, to bi mogla biti smetnja – pa da odmah i poprijeko zaključimo kako je odgovor na sva gornja pitanja negativan. A možemo postaviti i jedno potpitanje: zašto bismo danas uopće mislili da su povećanje produktivnosti rada i društvena dobrobit u pozitivnoj korelaciji direktnog međusobnog pothranjivanja? Bit će da nam je to ostalo iz socijalizma, iako je i kapitalistička država blagostanja dijelila tu vjeru. Ili na malo nižem nivou apstrakcije: hoće li daljnje “šarafljenje radnika”, točnije daljnje insistiranje na brutalizaciji radne sfere, o čemu smo ovdje već više puta pisali, doprinijeti povećanju ili smanjenju produktivnosti rada? Istraživati zadovoljstvo radnika najavljenim promjenama radnog zakonodavstva ionako nikome iz potkupljene “industrije” javnog mnijenja ne pada na pamet. Reducirano na opreke, koje nisu sasvim prazne apstrakcije, pitanje i danas glasi: rade li radnici bolje kada ih se “šarafi” ili kada ih se “pusti” da sami određuju tempo i intenzitet (samo)eksploatacije? Uostalom, postoji li još uopće neki minimalni zajednički nazivnik koji bi krajnje svrhe radnog procesa odredio barem približno jednako za poslodavce i posloprimce? I je li samo naša stara “naivnost” razlog zašto nam se čini da imamo gotove odgovore na takva pitanja?

Kome je sve to suviše spekulativno, odgovore bi mogao potražiti u egzaktnijim formama znanosti i znanstvenosti. Radom se nekada, a valjda i sada, u nas bavila, uz sve druge struke, i medicina rada. A da takva još postoji, njezin prvi istraživački rezultat glasio bi da u nas već desetljećima produktivnost rada nije vrhunska, ali da je još dobra s obzirom na sve gore uvjete koji se pred radnike postavljaju. Ukratko, za eventualnu manju proizvodnost rada u nas većina krivnje ide na stranu poslodavaca i sistema proizvodnje, a ne na stranu radnika i radnica. Ta u nas nekog organiziranog i ozbiljnog bojkota radnih zadataka od strane radnika, ako ne računamo u biti rijetke štrajkove u tzv. javnom sektoru, kao sada ovaj zdravstvenih radnika, ni nema! Ali zato, čitamo u razgovoru za slovensku “Mladinu” s predstojnicom Instituta za medicinu rada u Ljubljani Metodom Dodič Fikfak, ima bezbroj inventivnih oblika u kojima dolazi do (samo)iscrpljivanja rada. Radnike i radnice su njihovi zakoniti gazde, u suradnji sa svojom državom, doveli u stanje krajnjeg psihičkog, a ponekad i fizičkog iscrpljivanja, bez da to ima više ikakve direktne veze s neposrednom proizvodnošću rada. Kaže doktorica da ljudi trpe od oblika zapošljavanja koji ne samo da ne daju sigurnost na iole duži rok, već ne osiguravaju ni minimalna sredstva za preživljavanje. Pa onda rade po dva posla istovremeno, što sigurno utječe na kvalitetu rada na njima. Potpunim otuđenjem od smisla cjeline radnog procesa, ali i od rezultata (svoga) rada, radnici su stavljeni i pred psihološki problem gubitka istinske motivacije. Rječnikom socijalne psihologije, takve motivacije koja bi proizlazila intrinzično iz same smislenosti radne aktivnosti, a ne puko ekstrinzično, iz očekivanja plaće za besmisleni rad. Ovakvi problemi ne javljaju se danas, u tzv. postfordističkom organiziranju proizvodnje, samo među fizičkim radnicama na pokretnim trakama (iako, naravno, i tamo), već i u svim prekarnošću zahvaćenim poslovima, koji su prije spadali u “finiju” društvenu, posebno kulturnu nadgradnju. Ne na kraju, ovo je problematika koja pogađa i sve medijske radnike danas, koji moraju dobrano sakriti ne da nisu, već da jesu solidnije obrazovani u nekom području.

U novom kontekstu nekada dijelom i smisleni savjeti liječnika o zdravom životu – u smislu pažljive prehrane, redovite tjelovježbe, pa sve do meditacije – postaju ridikulozni eskapizmi u borbi sa stresom, čije razloge više ne mogu dobro ni misliti. Što znači stvaranje prijazne radne okoline u situaciji u kojoj suvremeni menadžeri idu na plaćene tečajeve da nauče vještine otpuštanja radnika bez grižnje savjesti? Ili u našoj novinarskoj struci, kada jedan od glavnih dobitnika ideologije da mediji moraju biti privatni ili su neslobodni, makar sam bio u stečaju iz kojega ga vadi njegova država, godinama propagira tezu kako novinari najbolje rade s grčem u želucu, koji nije izazvan strahom od totalitarnog režima već od njega? Stručnjakinja medicine rada Metoda Dodič Fikfak, koja još nije potpuno oslijepila za predmet svoga izučavanja, govori kako je glavno svojstvo, koje se od 2008. može čitati s lica nositelja “radne snage”, prestrašenost. Strah da se ne ostane bez posla, u situaciji kada solidarnost spram ljudi bez posla propada. Druga je strana straha, naravno, bijes, ogorčenost, ljutnja. I međusobno nepovjerenje. Zbilja: jeste li ikada pomislili da za svoje probleme s poslom okrivite stanje u medicini rada? Pa ljudi više ne vjeruju ni svome advokatu – jer tako se danas, putem advokata, rješavaju radni sporovi – a kamoli doktoru! Još će im reći da im treba bolovanje, pa da izvise s radnog mjesta, a ne da započnu akciju protiv osoba X i Y koje su, kao što je poznato, stvarni razlog nemogućih ljudskih odnosa u njihovoj radnoj organizaciji.

Ono što se na pseudoopćenitoj strani kapitala reklamira kao fleksibilizacija rada, kao novi prilagođeni oblici zapošljavanja, na strani radnica i radnika u svim tim novim nemogućim radnim statusima, koji su rezultat rastućeg obespravljenja nekada vladajuće klase (razmislite još jednom prije nego što poprijeko konstatirate da to nikada nije bilo tako), ispoljava se kao povećani broj depresija i samoubojstava. A da sve manje mogućnosti iole normalnog zapošljavanja povećavaju stanje stresnosti u mnogih direktno i indirektno pogođenih takvim razvojem događaja, to znamo i bez istraživanja. Ostaci savjesne medicinske znanosti dakle kažu da je stalna potraga za lošim poslom gora po zdravlje od duge nezaposlenosti. Ali tko si još može priuštiti zdravstvene obzire? Ta borba za narodno zdravlje nije u programu ni samih zdravstvenih radnika u štrajku, koji također zaslužuju “zdraviji” život.