Zvonimir Dobrović: Novca za institucije bit će sve manje
Perforacije objedinjuju umjetničku produkciju nezavisne kulture kao kišobranski pojam festivalske kulturne produkcije u Hrvatskoj. Kako su Perforacije narasle? Pretpostavljamo na festivalskom iskustvu Kvir festivala koji ste godinama vodili?
Perforacije su nastale kao odgovor na potrebu u domaćem i regionalnom nezavisnom prostoru kulture u kojem se godinama zanemarivalo bilo što “nezavisno”. Postojala je deklarativna briga. Rascjepkanost scene bila je ogledalo njezine nemoći, a nemogućnost da premijere zažive kao kontinuitet dovela je do nepisanog pravila žanra: što god je producirano do premijere, ne razvija se jer ionako neće zaživjeti u više od nekoliko izvedbi. U toj je atmosferi teško održavati umjetnički integritet, općenito volju za radom. Pritom brine i stanje čitavog umjetničkog pogona, gdje produkcije nastaju kao svojevrsne “akcije”, kratak impulzivni odgovor na podražaj. Od umjetnosti zato ostaju tragovi u formi kritike ove ili one politike, trenda ili društvene pojave. Ne zanemarujem važnu ulogu umjetnosti u društvu, nego naglašavam okvire takvog pristupa. Ako se osim “ideje kritike” ne ponudi ništa drugo u kreativnom smislu, umjetnost dugoročno neće opstati. Okviri ograničavaju. Perforacije su zato pokušale reagirati ponudom snažnijeg kreativnog impulsa. Uz sliku nezavisne scene kao kreativnog potencijala a ne frustriranog odlagališta ideja, koje su, budimo iskreni, češće bolje izgledale na papiru nego pri realizaciji.
Zadane forme i “formati”
Zašto je festival jedina forma koja stabilno može uspjeti, a sistem kontinuirane kulturne proizvodnje ne može?
Velika je šteta što smo dovedeni u situaciju zadane forme i “formata”. Festivali su jedina forma koja uspijeva, a to vidim kao rezultat konstante potkapacitiranosti nezavisne scene. Festivali se mogu izvesti s mrvicama entuzijazma, financija i biti koliko-toliko vidljivi, čak mogu imati percepciju uspješnosti. Ali za kontinuiranu proizvodnju, sezonski rad, potrebna je posve drugačija vrsta predanosti i novca. Većina institucija ima jedino novac, a na nezavisnoj sceni često nema ničega od navedenog. U Zagrebu primjerice nema prostora s kojim bismo mogli planirati čitavu sezonu Kvira, tako da program najavljujemo kvartalno. Ulasci u gradske institucije ovise o njihovim programskim rupama. A korak da se to popravi morala bi biti neka vrsta obaveze suradnje institucija s nezavisnom scenom u gradnji repertoara.
Je li moguće raditi na decentralizaciji jednog dijela kulture bez sistemske promjene i pomoći reprezentativne kulture? Kako bi Ministarstvo, osim financijski i administrativno pri povlačenju novca iz EU fondova, moglo pomoći nezavisnoj kulturi?
Perforacije pokušavaju program graditi na liniji iskrene decentralizacije, s programom u Rijeci, Splitu, Dubrovniku i Zagrebu konsekutivno, ali s drugačijim predstavama i programima u svakome gradu. Želimo izbjeći klasičnu verziju “decentralizacije” pri čemu se dio kulturnog sadržaja velikodušno nudi publici u drugom gradu. No da bi se ta situacija riješila, potrebno je ozbiljnije uzeti u obzir neke od aktera, prije svega nezavisnih, u Hrvatskoj. Rijeka, Zadar, Split, Dubrovnik, Osijek, Varaždin, Karlovac – zamislimo da u tim gradovima postoje jače organizacije koje mogu ugostiti jednu predstavu tjedno. Iz tog kapaciteta mogla bi se razviti i ideja samostalne produkcije. Jedna do dvije predstave godišnje, ne bi trebalo biti teško. Pritom je riječ o zanemarivim sredstvima, kad se usporede s dugoročnim opstankom čitavog kulturnog sektora.
Što je posao Ministarstva kulture ako izuzmemo onaj turističko-kulturne (re)prezentacije u EU-u?
Ministarstvo kulture, prepoznajem, pokušava biti partner. U tom smislu vidim stalni napredak. Ali potrebno je raditi na praćenju produkcijskih i prezentacijskih uvjeta i trendova, jer jedino ako u Ministarstvu rade ljudi posve upućeni u stanje na terenu, moguć je kvalitetan dijalog. Ako je problem scene potkapacitiranost, ako je problem prostor za rad, ako je problem nedovoljna međunarodna prisutnost domaćih umjetnika, onda bi Ministarstvo trebalo stvoriti okvir za takvu proizvodnju.
Trend je okrupnjavanje
Perforacije su obavile posao nacionalnog promotora nezavisne kulturne produkcije vodeći protagoniste scene u primjerice Njujork. Koja je onda forma interakcije s međunarodnom kulturnom scenom najbolja?
Međunarodna vidljivost u formi u kojoj to Perforacije rade u Njujorku, gdje od prošle godine produciramo i Kvir Njujork – a taj smo format testirali i u Portlandu, zatim u Francuskoj, a od sljedeće godine i u Grčkoj – jako je važna. Dugoročnija suradnja je moguća u koprodukcijama, ali je problem što kod nas nema organizacija koje mogu parirati čak i vrlo malim produkcijskim kućama ili festivalima u međunarodnoj suradnji. Zbog toga nas gotovo nema u čitavom tom polju.
Kako kao kulturni menadžer procjenjujete trendove EU financijera, jer oni posredno diktiraju smjer nezavisnih produkcija izmišljajući nove administrativne kriterije, platforme i tematske krugove?
Trend je okrupnjavanje. Veće organizacije opstaju, manje nestaju, vrlo jednostavno. Baš zato je posebno važno jačati kapacitete što većeg broja organizacija u Hrvatskoj.
Na koji se sve način financiraju Perforacije?
Perforacije su mogle napraviti ovakav prodor zbog fondova EU-a, ali i sredstava iz SAD-a i nekih drugih izvora. Iz Hrvatske dobivamo 100.000 kuna. Budući da od početka imamo više od 15 koprodukcija i pet do deset premijera, jasno je da bez inozemnih partnerstava ne bismo napravili ništa.
Koprodukcije, rezidencijalni programi, totalno menadžeriranje: tako funkcionira suvremena kultura u većem dijelu svijeta, dok su državno potpomagane domaće kulturne institucije postale žuđene oaze. Ili ne mislite tako?
Da kojim nesretnim slučajem radim u instituciji, ne bih nikako bio spokojan, jer će novca za institucije biti sve manje. S te je strane nezavisna scena spretnija, jer je oduvijek bila prisiljena tražiti alternativu domaćim izvorima. Ono što danas radi ZKM, spretnošću Dubravke Vrgoč, nezavisna scena je radila proporcionalno mnogo uspješnije godinama unazad, i to od mnogo raznovrsnijeg dijapazona partnera. No situacija je takva da se od muha rade slonovi. Očekivanja od kulturnih institucija su tako niska da se svi čudimo kao picek dreku kad, nećeš ti nemoguće misije, domaće kazalište dobije EU grant.