Moj privatni svetac

Evo nam i svetog Martina, to je moj privatni svetac, kojem ni komunisti nisu mogli naškoditi. Dok su se drugi sveci povlačili u ilegalu ili skrivali po malim seoskim crkvicama, ovaj je svetac imao svoje stolove po najboljim gradskim kavanama i hotelima, na gradskim trgovima on je bio jači od svih statuta SK, čiji su ga članovi također poštivali i slavili, te pili njemu u čast. Oni koji su ga se prvi odrekli, kao “nije se smjelo”, lažu – toga dana bilo je mnogo lelujavih prilika na našim ulicama i parkovima.

Uvijek ću se sjećati onog mog Zapruđanca, koji se bio zalijepio za rasvjetni stup, pa kako se nije mogao pomjeriti, govorio je s oduševljenjem okupljenim ljudima: “Ma koliko sam popio, dobro ga još i držim!” Jedan drugi se opet poljuljao pored kandelabra, pa je uzalud pokušavao kandelabar vratiti u hlače. Najtužniju sliku priredio nam je susjed Bartol, koji je popio koliko najviše može podnijeti, i još malo više od toga, pa je pao ispred samoposluge. Prišao mu je policajac, da mu pomogne, pa ga je pitao što inače radi, a on mu je hrabro odgovorio, da je kod kuće stup porodice. “Uostalom”, dodao je, “ni Diogen ne bi sjedio u buretu, da je bilo puno.”

Onaj tko pije i puši nema gliste

Postoji ona izreka “Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba”, ali ona se ne odnosi na ovog našeg sveca. Pokušali su ga poniziti s onim nula-nula promila u saobraćaju, ali to, kao što se vidjelo, nije pilo vodu. Sjećam se slučaja onog liječnika, koji je držao predavanje o štetnosti alkohola:

− Ako magarcu ponudite vedro vina i vedro vode, on će se odlučiti za vodu. Što mislite zašto?

− Zato što je magarac! – proderao se glas iz publike.

Isti taj liječnik u jednoj školi govorio je djeci o štetnosti alkohola i duhana, pa je u tri čaše stavio tri gliste. U prvu čašu stavio je alkohol i glista je uginula. U drugoj je uginula od duhanskog dima. Živa i zdrava ostala je samo glista iz treće čaše.

− Što nam ovaj eksperiment govori? – pitao je djecu.

− Da onaj tko pije i puši nema gliste – odgovorili su mu đaci.

Samo su konobari pravi borci protiv alkoholizma, pa pitam jednog od njih, zašto im je vino tako lažno, a on odgovara skrušeno:

− Istina se ne prodaje!

Ono s nula-nula alkohola za volanom podsjećalo me na one koji brinu o vatrogascima, pa im dolijevaju ulje na vatru. Svi znamo da je samo u vinu istina, a već u bevandi je poluistina. Jedan filozof opet tvrdi, da ako je u vinu istina, onda znači da vino nije čisto. Špricer – uštrcak − izbjegavam već i zato, što ga Francuzi nazivaju sirotinjskim šampanjcem. Samo za one koji vole rakiju, istina nije u vinu.

U članu 109. Hamurabijevog zakonika, za pipničarke je bila predviđena smrtna kazna, ako ne prijave zavjerenike koji se kod nje okupljaju, jer se već tada znalo, da su ljudi pri piću manje oprezni, i da su žrtve onog – in vino veritas! Mom se susjedu taj zakon obio o glavu: “Što trijezan mislim, pijan kažem; što pijan kažem, trijezan se kajem.” Pa kad smo već kod toga, vjerujte onom tko traži istinu, sumnjajte u onog tko tvrdi, da ju je našao. Inače, istina je najjače oružje, pod uvjetom da imate dozvolu da je nosite.

Detektor laži, ispitivanje u sudu, istrage, pretrage…, sve je to nepotrebno – ljudima treba dati vina i oni će propjevati.

Jeste li što popili?

Provjeravam znanje mog malog susjeda, pa ga pitam koje su mjere manje od litre, a on veli: dva deci. I ona akcija, da se djeci ispod 18 godina ne toči alkohol nije pala na plodno tlo. Pitam pipničarku, zašto toči alkohol deci, a ona veli: “To nije deci, to su dva deci.”

Sveti Martin dolazi u pravo vrijeme, staro vino smo popili, a novo treba krstiti i piti. Zato i kažem, da ovog sveca treba čuvati, paziti i braniti i dizati do zvjezdanih visina. Jedno staro pravilo nas opominje da se ne lijeva novo vino u mjehove stare, nego se lijeva vino novo u mjehove nove i tako oboje sačuva. Kažu, da kad se u ocat sipa vino, nastaje ocat, ali isto tako ako se u vino sipa ocat, opet nastaje ocat; tako ispada da su ljubitelji dobre kapljice uvijek na gubitku.

U tramvaju broj šest, neki pijanac ispovraćao se jednoj putnici, a ona mu ljutito veli:

− Čovječe, pa vi ste prava svinja!

− Ja svinja?! A pogledaj sebe!

Najgore mi je bilo, kad me je nedavno za vikend, u sitne sate, kad ni cucaka nema na cesti, zaustavila policija – kažu kontrola prometa. Znate već kako to ide:

− Jeste li popili?

− Samo tri čaše!

− Mnogo! – govori začuđeni policajac.

− Za vas mnogo, za mene malo.

− Vozili ste cik-cak.

− Ma koliko je popio, dobro još i vozi – jao, brani me žena.

− Zar niste pročitali da će za vikend biti pooštrena kontrola na cesti?

− Ja vam novine uopće ne kupujem, nego kad ih netko ostavi… Pa i tada ih čitam iznad, ispod i između redaka.

− Da ste čitali…

− Znate kako se kaže: nije najveća budala onaj koji ne zna da čita, nego onaj koji misli da je istina sve što pročita.

− Kakav vam je to auto? Samo ga još boja drži na okupu da se ne raspadne. Pravi kontejner na kotačima!

− U policijskim dosjeima vodi se kao limuzina, premda u njemu ima i kamionskih i traktorskih dijelova…

− Ovo vas već treći put lovim pijanog?

− Kad vas netko jednom zapiša, onda mu to pređe u naviku. A osim toga tri puta i Bog pomaže.

− Jeste li kažnjavani?

− Oženjen sam.

− S kim?

− S jednom ženom.

− Pa normalno da ste u braku s jednom ženom?!

− Nije normalno. Moja susjeda živi u braku s jednim muškarcem.

− I što će vam reći žena kad vas vidi ovako namaliganisanog? – pitao je, a glas mu se spustio na minus pet i malo je naginjao ka Othellu.

− Budite sretni što niste u mojoj koži!

− Otkad pijete?

− Od osam sati.

− Ne mislim to, nego od koje godine? Tko vas je naučio?

Baudelaire i Zakon o prekršajima

− Za sve je kriva moja baka. Kad sam bio mali, ona je rekla: “Daj mu ga sada, pa neka mu ogadi za cijeli život!” To je bila najveća zabluda u njezinom životu. Ja se od tada ne trijeznim.

− Zašto se ne odreknete alkohola?

− Neki piju da zaborave prošlost, ja, pak, da ne mislim na budućnost. Volim vino jer se uz njega dijele oprosti, izriču svakakve kazne. Lakše se ispovjediti i sve priznati za kavanskim stolom negoli u crkvi i policiji. Nema cjenjkanja između onog što možeš postati i onog što jednostavno moraš biti da bi bio.

Sjetio sam se i jednog ustrašenog starješine samostana, koji je godinama molio sekretara Komiteta da mu pozira za fresku. I ovaj je pristao. Bila je i neka sitna lova u pitanju, a ja kad vidim da se neki komunist obogatio, kao da vidim golog svećenika u crkvi.

− Mene je i supruga pokušala odvratiti od alkohola – počeo sam pokajnički – ali je na vrijeme shvatila da to kod mene neće proći. To je kao da tigrove ili morske pse prevedete u vegetarijance.

− I što vam je rekla?

− Ne mogu da te ljubim kad si pijan.

− Ima pravo žena! A što vi njoj?

− A ja tebe kad sam trijezan… Znate li što je Baudelaire rekao o vinu?

I tako, ja njemu citiram Baudelairea, on meni Zakon o prekršajima. Bojim se da će Baudelaire loše proći. Držao sam ga se kao pijan plota, kao za kut svetog Martina. On, svetac, kao da je zamišljen po mojoj mjeri, ne bih ga mijenjao ni za deset drugih svetaca. Volim Puškina i Platona, ali svetog Martina više od svih. Volim ga i zato, što na svojoj zastavi nosi bijelog miša, a moja žena već nosi bundu od bijelih miševa.

Kod nas u Zapruđu, u kafiću “Lička kapa”, poslije mnogo vina, jedan inače stalni gost po imenu Martin, vratio se iz parka mokar do grla.

− Je l’ napolju kiša pada? – pitamo ga.

− Ma kakvi! Vjetar puše.

Poznat je i onaj sudski slučaj iz Krapine, kad je sudac prozvao svjedoka Štefa i pitao ga je li u rodu s okrivljenim Imbrom?

− Znate, gospon sudac, mi smo vam vinska braća.

Kad je Štef došao kući, zatekao je pijanog sina.

− Zar takvom pijancu da ostavim kuću? – ljutio se Štef.

− Ni ne treba mi tvoja kuća kad se stalno ljulja! – odgovorio je uvrijeđeni sin.

Uvrijeđeni Imbro, zadovoljan što je oslobođen u nedostatku dokaza, svratio je u najbliži birc samo na jednu s nogu, a kako to nikad nije samo jedna, malo je i zakardašio. Kad je došao pred kuću, dugo je pipao ključem oko brave i nikako da pogodi. Naišao je dežurni policajac, pa mu ponudio:

− Što je, Imbro, što se mučiš? Daj mi taj ključ da ti pomognem!

− Sam ću! – kaže Imbro. – Samo ti stabiliziraj da se toliko ne ljulja.

Svi govore, da je u nadi spas. Spas moje dozvole je u Božjim rukama. Pa mu se molim: “Bože, zasuči rukave i pomozi, i sam znaš da mi dosad baš i nisi puno pomagao!”