Dobra večer, izgubljena nado

U braku sa švicarcem, HTV 1

Mnogohvaljeni film o žrtvama bangstera – kako je cijenjenu gospodu duhovito i točno nazvala Viviane Reding – školski je precizan uradak što ostavlja jak dojam više zbog autentične snage masovne tragedije, koja je u filmu dobila imena, prezimena i lica, negoli zbog autorskog prosedea koji se svodi na montažni princip “glava na glavu”. Silan odjek koji je “U braku sa švicarcem” proizveo ne samo u Hrvatskoj nego i u regiji jasno pokazuje koliko nam fale dokumenti vremena i priče o običnim ljudima i njihovim nevoljama. Financijski inženjering devedesetih, privatizacija, stimulirana euforija dionica, nekretninski balon dvijetisućitih, ekspanzija kredita u francima – ništa od toga nije bila prirodna katastrofa ili elementarna nepogoda (iako se takvima čine), već velike, masovne prijevare, manje-više pažljivo osmišljene u centrima moći. Film Arsena Oremovića odgovor je osnaženih centara nemoći, koji jasno dokazuje kako je bila riječ o masovnoj pljački. Ovakve filmove treba snimiti o svim sličnim kataklizmama, kao dio odrastanja, kako pojedinaca tako i nacije, u prilično surovom sustavu koji ovce ne šiša, već ih dere do kože. Tko je jednom ušao u kredit, nikad više neće zanemarivati sitna slova u ugovorima. Tko je jednom ušao u franak, nakon gledanja filma ostatak će života sigurno provesti na mrtvoj straži. To je ono kad prvo pucaš, pa onda pitaš za ime i prezime.

Dnevnik HTV-a

Vodeći nedjeljni Dnevnik, Stipe Alfier bio je vidno ukočen od treme. No nije on bio najgori: iz Berlina se s njemačkih izbora javila neka radijska dopisnica kojoj nitko nije objasnio da je televizija doista slična radiju jer prenosi zvuk, ali ima kameru, pa se, nažalost, vidi i slika. Nesretna dopisnica cijelo je vrijeme izgledala kao da malo gleda Učku, malo Grčku: zurila je visoko gore lijevo, tražila mjesec, gledala zvijezde, no jedina stvar u koju niti jednom nije pogledala bio je objektiv. Dotična se zove Jelena Maštruko, radijska je dopisnica i prva žrtva Radmanova integriranja medijskih platformi. Ostane li integracija na toj razini, džaba su krečili. No tu je i važnija primjedba. Na Prisavlju su se cijelo ljeto vodili ratovi oko toga tko će pred kamere, dok je koncepcija Dnevnika ostala ista, time nitko nije razbijao glavu. To odražava strukturalnu tromost javnog medija, tretiranje ekrana kao lena, kao političkog, a ne informativnog, tržišnog ili javnog resursa, što je glavna mana HRT-a u odnosu na privatnu konkurenciju.

Nova programska shema

Ako jesenski program nacionalne TV kuće zamislimo kao kružnicu kojoj je u središtu politika a na rubovima zabava, onda možemo tvrditi da su stvari to bolje što su bliže periferiji i to lošije što su bliže centru. Veliko je programsko osvježenje facelifting emisije “Dobro jutro, Hrvatska”, odličnog evergreena koji je s godinama malo malaksao, ali su ga Sanja Doležal i Robert Ferlin osvježili. Knjazova putopisna emisija “I to je Hrvatska” iznad je putopisnih standarda HTV-a jednako koliko ispod standarda Roberta Knjaza – razigrana montaža i šarena grafika formula su pitke gledljivosti, ali on bi mogao (i morao) raditi i emisije većeg dosega. Prisavlje se opskrbilo i velikim brojem kvalitetnih TV serija i serijaliziranih domaćih filmova, pa će jesen biti dramski sadržajna.

Politički dio programa mogao bi se podijeliti u tri sekcije: dobra večer, druže Ivo; dobra večer, drugarice Zinka; dobra večer, gospodine Tomo. Danko Družijanić promovirao je u očajnom “Fokusu” Stipu u gostima. Dr. Stipe Orešković, lažno predstavljen kao neovisni stručnjak za ekonomiku medicine, mada je najzapaženije rezultate ostvario u uništavanju medijske industrije u kojoj je upropastio sedam-osam projekata (“Metro”, Sutra.hr itd.), jedan je od najgorih hrvatskih menadžera ikad, u opakoj konkurenciji. Ali nije on zato gostovao na HTV-u, nego zato što je važan grand-guignol u Gabrićevom trećeputaškom kazalištu lutaka, gdje su se našla još dva vremešna Pinokija – Slaven Letica i Zdravko Tomac. Ta tri političara obišla su u posljednjih 25 godina sve stranke, od SK-a do HDZ-a i Stranke prava, pa bi Gabrić pametno učinio da im se zahvali na uslugama.

Prvi program HTV-a cijeli je pak dan gurao Gordana Marasa, koji je od Stankovićeve emisije do središnjeg Dnevnika opanjkavao Aleksandru Kolarić zbog napada na šefa stranke. Dobro dizajnirana, dinamična, vizualno atraktivna emisija “Labirint” Jagode Bastalić, Petra Štefanića i Nataše Ban Leskovar startala je kao roba s greškom, pustivši u eter neprispodobivog Vicu Vukojevića, čija je komisija svojedobno “utvrdila” da je u Jasenovcu bilo 2.238 žrtava. Čovjek koji je tvrdio kako su “logorom Jasenovac upravljali Židovi, država je samo dala stražu, a postoji i ugovor između vlade NDH i Židovske općine Zagreb o financiranju uprave toga logora”, ne smije u eter bez dužnog objašnjenja o kome je riječ i začepljenog nosa autora priloga. A išao je. Dođe li HDZ na vlast, mogao bi cijeniti tu uslugu, mada autori vjerojatno nisu išli s tom kalkulacijom.

Vruć vetar, Doma TV

Staru, izvrsnu seriju “Vruć vetar” (koja je i hrvatski proizvod jer je autor Sinjanin Siniša Pavić, dok završni song pjeva Oliver Dragojević) moguće je uvijek čitati u novom ključu jer je predložak napisan izrazito slojevito. Lik Šurde jednom smo na ovim stranicama protumačili: “On je taksist koji uzima samo one klijente koji mu se dopadaju, brijač koji prilegne čim mu padne tlak, pa mora popiti kavu, perač pasa koji napušta posao jer mrzi gazde homoseksualce… Ukratko, jedno nemoguće, razmaženo umjetničko biće, koje ne može raditi ništa što ga ne čini istinski sretnim. (…) Pošto to tako u životu ne ide, Jugoslavija je propala, jer uz takve taksiste, konobare, brijače, političare – ukratko, pjesnike svog života (Stefan Zweig) – nijedna država ne može opstati.”

No u novom gledanju serije otkrivamo novi dragulj – epizodni lik Slobodana Mihajlovića Bobe, kojeg tumači Bora Todorović. Boba je notorni hohštapler, jugoslavenski Ostap Bender, čovjek čija kartica nikad nema pokriće, ali uvijek može platiti sve troškove, snalažljivac koji živi na tuđi račun, jedna vrsta Felixa Krulla, beskrajno šarmantnog varalice iz romana Thomasa Manna. Ako je dakle Šurda bio vinovnik jugo-katastrofe, Boba je čisti hrvatski slučaj. Ovom zemljom, naime, vladaju upravo takvi hohštapleri – bleferi iz drugog ešalona, niškoristi i sjecikese – koji se uvijek šlepaju iza neke partije, pa tako rade silne karijere premda bi sasvim sigurno propali u prvom ozbiljnom poslu, od pastira nadalje. Tako se nedavno u Nadzornom odboru HTV-a ukazao neki Goran Krmpotić, školski primjer bezveznjaka, koji je ničim izazvan sanjao postati šef Prisavlja. Zamisao se nije činila nerealistična, premda izgleda blesavo. Josip Protega vodio je Hrvatsku poštansku banku, a hrvatsku poljoprivredu vodi Tihomir Jakovina, koji bi u toj grani gospodarstva mogao igrati jedino ulogu herbicida jer u njegovoj prisutnosti sve vene, suši se i ugiba, a krave ostaju bez mlijeka. Takvi mangupi iz vlastitih redova doći će nam glave kao šurde Jugovini; predzadnjem činu te farse upravo nazočimo. A najveća vrijednost “Vrućeg vetra” jest ambivalentnost čitanja. Seriju možete, poput romana Dostojevskog, tumačiti kao zabavu, ali i kao tragediju kolektivnih karaktera, ili jedno i drugo, kako vam drago.