Belaj ćuprija

Vijesti u domaćim medijima, jednako službene i neslužbene, o sudbini projekta Pelješkog mosta pred europsko-komisijskim strašnim sudom, posljednjih tjedana sugeriraju da šanse za njegovu konačnu realizaciju lagano, ali ipak rastu. Kao što je poznato, sve ovisi o procjenama EK-a u ulozi financijera, a te procjene ovise o predstudijama angažiranih nezavisnih stručnjaka, kojima je rok za dovršenje istih nedavno pomaknut do kraja ovog mjeseca, listopada.

Nakon posljednjeg, zagrebačkog sastanka činovnika iz direkcija za proširenje i regije EU-a s hrvatskim i bosanskohercegovačkim predstavnicima te spomenutim konzultantima, javnosti je poručeno da se most odjednom pokazuje isplativijim rješenjem od prve mu alternative, koridora u neumskom zaleđu. Također, stvoren je utisak da su se briselski birokrati donekle otkravili, nakon dotadašnje ukočenosti, i da viziju mosta doživljavaju sve ležernije.

Ipak, nije baš tako, jer se u toj vrsti medijskog izvještavanja naprosto radi o ne jako vješto prikrivenoj Vladinoj propagandi. U njezinu razotkrivanju pomogao nam je izvor neposredno uključen u ekspertizu projekta, no koji želi ostati u ovom članku anoniman. “Novosti” tako saznaju da jednu predstudijsku komponentu – između aspekata ekonomskog, pravnog, tehničkog, okolišnog i regionalnog – Hrvatska u svom putu do mosta zacijelo nikad neće uspješno opravdati.

Mada razne dubioze postoje u pogledu konačne cijene projekta – govorilo se o ciframa od 200 do 800 milijuna eura – kao i pravnih međudržavnih nesuglasica, pa i ekoloških posljedica njegove gradnje na dubokome mulju Pelješkog kanala, tu bi se još i dalo ponešto smuljati, prevladati otpore i unekoliko pridobiti investitora. No motiv usko regionalnog interesa hrvatska strana nikako ne uspijeva postaviti na čvrste noge, niti će to znati ubuduće. Kako čujemo, hrvatskim je predstavnicima na rečenom sastanku po drugi put dosad jasno rečeno da se most razmatra kao jedna od mogućnosti za transportno povezivanje zemlje, ujedno Europske unije u njezinim pokrajnim dijelovima. A ono što Hrvatska pritom nastoji zastupati kao razvojni interes Pelješca i Korčule, međutim, efikasnije bi se riješilo s manje novca, direktnim ulaganjem u taj kraj, bez posredstva mosta – glasi poruka i dalje prilično trezvenih partnera.

Johannes Hahn, povjerenik EK-a za regije, u nedjeljnom je izdanju “Jutarnjeg lista” općenito podcrtao takvo stajalište. Most će se financirati ako se ispune uvjeti za nj, a neće ako se na prioritetni razlog za njegovu gradnju – povezivanje teritorija radi transporta – nađe bolji odgovor. Dvije opcije, inače, već su odbačene: tunelska cijev položena na dno mora i ekspresna trajektna veza pojačanog kapaciteta, a Hrvatska je nadalje pokušala eliminirati koridor iza Neuma.

U posljednjem navratu za to je upotrijebljen najbedastiji rezon, čiji su se tragovi potom danima vukli kroz domaće medije. Naši stručnjaci, naime, uznastojali su bili dokazati da bi most bio jeftiniji od koridora; štoviše, tvrdilo se da su to već i uspjeli. Pa smo još mogli čitati i o tome da bi se gradio višestruko kraće, ali nigdje nije spomenuto da su se genijalci u očaju dosjetili i suziti ga s četiri na dvije trake, ako treba, samo da mu smanje cijenu.

To više ne bi bio most za autocestu, dakako, nego njezino usko grlo, još jedna radićevska belaj-ćuprija. A ne zazivamo bez razloga ime ovog čuvenog hrvatskog neimara, uglednog mostograditelja, jer se on u projekt uključio otpočetka, dok je Ivo Sanader godinama dizao Pelješki most poput svog Skadra na Bojani. Malo šalunga na pristupima u blizini Kleka, malo projekcije na kompjutorima za novinare, a onda bi mu obnoć vile Neretljanke ubacivale virus u program.

Tako dolazimo i do najluđeg obrata u ovoj dugoj i mučnoj priči, znamo li da su se prvaci SDP-a i generalno Kukuriku koalicije u ono doba naprosto sprdali s tim projektom, razotkrivajući profitersku i mitomansku njegovu pozadinu. Željko Jovanović, primjerice, kao jedan od njihovih glavnih saborskih razbijača, svojevremeno je raskrinkao krug arhitektonskih parazita na čelu s gore navedenim bivšim ministrom i zemljišnih mešetara s ekskluzivnim podacima. Potonji su već bili iscrtali nove međe uzduž Pelješca, tamo kuda bi se pružala trasa autoputa, a među njima se isticao notorni Vicenco Blagaić. Hrvatska opozicija rasturala je tada podvalu s Pelješkim mostom znatno uspješnije negoli danas čitav EK, a koji se drži čak prepristojno spram takve lakrdije od projekta. Nipošto se nije radilo samo o regionalnom pelješko-korčulanskom aspektu, iako se briselska administracija odlučila fokusirati uglavnom na to.

Činilo se da je hrvatska vlada nepovratno zanemarila Pelješki most već s premijerkom Jadrankom Kosor, dok su splašnjavale sve HDZ-ove ambicije, izuzev one da baš čitava stranka ne završi iza rešetaka. Ali uto dolazi na vlast tzv. lijevi centar i neočekivano preuzima projekt mosta pod svoje, bez ikakvog objašnjenja. I tako danas u Hrvatskoj više praktički ne postoji vidniji otpor tome, niti se postavlja pitanje o zaokretu.

Već smo jednom, prošle godine, u ovom listu sami nagađali što bi moglo biti razlog tome – teško da se u međuvremenu nešto bitno pomaknulo. Kukuriku koalicija procijenila je da na vlasti treba oportuno hiniti zdušni angažman oko projekta, kao i visoki domoljubni sentiment. Pred nacionalno osjetljivijim dijelom javnosti, ali i pred opisanim privatno zainteresiranim subjektima do kojih oni jako drže. Svi ostali, koji u tome vide štetu po ovo društvo, nisu važni.

Tome služi i prigodni igrokaz ministra pomorstva i prometa Siniše Hajdaša Dončića, koji je prošlog mjeseca optužio dubrovačko-neretvanskog župana Nikolu Dobroslavića zbog navodnog usporavanja procesa u Europskoj komisiji. Tobože, da župan nije brzopleto pisao u Bruxelles svoj provincijalni apel za most, već bismo se vozili po njemu. Ovako, došlo je do pomicanja roka, iako Hajdaš Dončić nesumnjivo zna kako je sve to uračunato u očekivanu bilancu konačnog fijaska.

Odbacivanje ideje o mitskom povezivanju Hrvatske prepušteno je samo iz marketinških razloga Europskoj komisiji, uslijed straha od branitelja, molitelja i hranitelja, Karamarka i karakaptola, poduzetnika i vjerovnika, i svih drugih bauka od kojih strepi smjerni hrvatski službeni ljevičar. On, vinovnik mnogih naših aktualnih i budućih jada, samo se naroda ne boji i s pravom nalazi da ga se bojati ne mora, sve dok uspijeva ovako jeftino njime manipulirati.

Zaobilaženje BiH prepoznali u Bruxellesu

Ususret pristupanju Hrvatske kontinentalnom savezu država, kao i odluci Europske komisije o Pelješkom mostu, viši znanstveni suradnik briselskog Centra za europske političke studije (CEPS) Michael Emerson objavio je komentar na to zanimljivo prometno i vanjskopolitičko pitanje. Tekst je objavljen pod naslovom “Cestom za Dubrovnik: može to i bez mosta-zaobilaznice Otomanskog imperija”. Očito, autor je prepoznao nacionalističku pozadinu agitiranja za povezivanje Hrvatske mimo teritorija susjeda, pod svaku cijenu.

Ovdje treba naglasiti da je i Emerson, ustvari, privatno angažirani ekonomsko-politički stručnjak u okviru jednog, doduše veoma uglednog, think-tanka. Ne možemo reći je li ga krišom dodatno zadužio i neki protivnik Pelješkog mosta; takvi su odnosi u Bruxellesu više nego česta pojava, a velikim su dijelom i ozakonjeni. No argumenti kojima se vodi CEPS-ov znanstveni suradnik u ovom su primjeru itekako utemeljeni. Na prvom je mjestu, naravno, enormna cijena mosta, daleko skupljeg od eventualnog neumskog koridora. Koridor bi zadovoljio sve bitne uvjete, pa i one sigurnosne, jer bi se nadgledao kao relativno zatvoreni sustav i poslužio bi kvalitetnije u namjerenoj perspektivi ulaska Bosne i Hercegovine, jednog dana, u EU. Kontinentalni savez jednostavno mora dugoročno razmišljati, a moraju i njegove članice, naročito kad je u pitanju tako velika investicija u vremenu krize. Uostalom, novac koji bi se time prištedio, smatra Emerson, mogao bi se kudikamo bolje usmjeriti na razvoj obiju zemalja, umjesto da ga potrošimo iracionalno.