Političari na rešetu

Svjedoci vremena, HTV

Ne treba ni sebe ni život shvaćati ozbiljno, reče Pero Kvrgić, gospodin na daskama, nenametljivi, tihi genij teatra kojeg krasi jedna od najteže dostižnih vrlina, nepozerska skromnost.

Sve je taština, taština nad taštinama, kaže Knjiga propovjednikova – to je možda najumnija rečenica Svetog pisma jer objašnjava lavovski dio svjetske povijesti i motivacije njezinih aktera. Kvrgić joj je živa negacija.

Nastup još jednog mirnog čovjeka u ovoj priči, scenarista, redatelja i voditelja Voje Šiljka drugi je razlog zašto je emisija s Kvrgićem bila odlična. Bez puno pretenzija, spontano, iskreno, ležerno i duhovito, jedan veliki glumac i jedan dragi, dugosvirajući novinar učinili su nam večer u utorak zabavnom i sadržajnom. Kvrgić nam je pokazao raskoš svih svojih lica, a onda skinuo masku – da parafraziramo Enesa Kiševića – pa neprimjetan odšetao doma…

Bago vs. Alfier

Mislav Bago trebao bi imati jednotjednu emisiju u kraljevskom terminu, jedan na jedan, pa da svaki tjedan izvede nekog političara na lažno strijeljanje. Sa samouvjerenim Bagom političari jako teško izlaze na kraj jer za vedetu Nove TV nema autoriteta. Što se više netko nasuprot Bage špinči, to ovaj više uživa napadajući ga. Tako je bilo i u intervjuu sa Zoranom Milanovićem, koji je Bagu i ostatak nacije pokušao uvjeriti kako nosi “lošu vijest za pesimiste – bit će bolje”. “Je li nam ovo uopće trebalo”, pita Bago premijera, “što smo time uopće dobili?” Novinar pokaznim zamjenicama jasno određuje svoj stav prema smislu i dosezima afere Lex Perković; govoreći “ovo” i “to” on zapravo izražava prezir.

Za razliku od njega, Stipe Alfier ispričao se Slavku Liniću zato jer je uočio ono što samo slijepac ne bi vidio. “Ministre, nemojte se ljutiti, ali mislim da se vaše mjere mogu svesti na tri stvari: nove porezne stope, rasprodaje i novi krediti…” Tek na kraju razgovora upitao ga je za optužbe portala Index, prema kojima je ministar Linić primio mito. Mogao ga je to pitati i na početku, da znamo s kim pričamo.

Hrvatska je umorna od svetih gralova, političari su kasta koja je u posljednje 23 godine dala sijaset dokaza o vlastitoj štetnosti i nesposobnosti, pa je jedini prikladan odnos prema njima onaj Bagin – političari se trebaju ispričavati nama, a ne mi njima.

Poljoprivredna emisija 

Hrvatska je barem u nečemu prva, kaže Mladen Stubljar u odjavi “Poljoprivredne emisije”, nakon čega je slijedilo objašnjenje. Prvi smo u padu proizvodnje mlijeka. Hrvatsko mljekarstvo palo je 19,4 posto – to je petina proizvodnje! – ali nigdje ni traga uzbuni, zabrinutosti, panici ili, ne dao bog, nekim mjerama, time se naša Vlada ne bavi. Prva spasonosna mjera nakon ovog mljekocida bila bi, u svim kulturnim zemljama, ostavka ministra. Pad od 20 posto je propast, to su kolaps i smrt hrvatskog sela, no Tihomira Jakovinu to očito ne zabrinjava. A izgleda ni druge, osim redakcije “Poljoprivredne emisije”, jedne od najboljih stvari koje postoje u galaksiji što se zove hrvatska poljoprivreda. Od urednika, preko sjajnih reportera, Sanija Lukića i Mladena Stubljara (koji je prije trideset godina na Televiziji Zagreb podjednako sjajno vodio emisije klasične glazbe), to je najpouzdaniji proizvod Prisavlja koji će, nažalost, kako su stvari krenule, u dogledno vrijeme ostati bez sfere kojom se bavi. Još dva-tri Jakovine i Hrvatska više neće imati poljoprivredu.

Dnevnik 3

Zdravko Mamić je kao reklama za gume – prilagođava se svakoj podlozi, reče Zvonko Alač, sportski novinar portala Index u prilogu o suđenju gazdi Dinama, čovjeku koji obožava sve Srbe ovoga svijeta, jedino mrzi Željka Jovanovića. Pod uvjetom, dakako, da je Jovanović uopće Srbin. “Čim prijeđe Drinu, na Mamiću je više ćirilice nego na pločama vukovarskih institucija”, dodao je Alač, savršeno opisavši maksimirskog kabadahiju kao genija konjunkture. Lijepo je vidjeti da na našim dalekovidnicama ima mladih nada koje su u stanju misliti aforistički, to nije laka disciplina, čovjek lako pobjegne u trivijalnost – ali evo, kada dade ploda, lijepo je za čuti.

Dnevnik HTV-a

Slavko Linić izjavio je u ponedjeljak ujutro na Hrvatskom radiju kako je car gol, no televizija je tu konstataciju plasirala vrlo sramežljivo. Linić, kako smo mogli čuti, krivo razumije značenje te doskočice iz bajke braće Grimm “Carevo novo ruho” – ministar financija vjeruje da to znači kako netko nema novca, ali nije, to znači demistifikaciju veličanstva, raskrinkavanje lažne vladavine. Kada bi Linić htio reći da Milanović ne želi provoditi reforme, onda bi izreka “car je gol” bila istinita, no Linić je samo htio reći da će uskoro u Ameriku ne po milijardu i pol dolara, nego po dvije, možda čak i tri. To, uz planirani deficit od 17,4 milijardi kuna, znači da ova Vlada do kraja mandata ne kani razoriti Kartagu javnih ustanova i javnih troškova. Ukoliko je to točno, Tomislav Karamarko će, pobijedi li, dobiti takav karambol od državnih financija da mu ni dragi Bog neće pomoći. Kukala mu majka! Ovdje će, naime, trebati krenuti ispočetka jer je cijeli temelj truo.

“Jedna od osnovnih stvari u tržišnoj ekonomiji je da nema besplatnog ručka, da se sve plaća”, rekao je svojedobno Josip Županov, najbolji sociolog kojeg su ovi krajevi imali. “Kod nas je stvorena kultura neplaćanja. Znači, ne platiti račun je kao popiti čašu vode. Kasnije ćemo se navodno dogovarati, država će intervenirati… Dok vi niste osigurali elementarnu stvar, da morate platiti račune ili idete na bubanj, nema ništa od toga. Stvar je u vladavini prava ili, kako Amerikanci kažu, ispravnom sudskom postupku…”

Hrvatska uživo

Ima li u Hrvatskoj ispravnog sudskog postupka? U smislu predstečajnog zakona – nema. Domagoj Novokmet u emisiju je doveo aktualnog državnog neprijatelja broj jedan, suca Mislava Kolakušića, koji ima ozbiljne primjedbe na Zakon o predstečajnim nagodbama. Taj propis pun rupa, kuloarski nazvan Lex Ježić ili Lex Pavić, jedna je od žešćih papazjanija u svijetu hrvatskih takozvanih reformi. Zakon, naime, omogućuje da neka tvrtka koja duguje sto milijuna kuna u predstečaju pridruži još pet drugih trgovačkih društava istog vlasnika koja se pojavljuju kao jamci, pa gazda najednom od gubitnika postaje čovjek koji određuje pravila igre u predstečaju jer ima većinu glasova svih sudionika predstečaja. No sada, umjesto kraja igre prema pravilima klasičnog stečaja, vlasnik koji je tvrtku doveo od ponora ne gubi vlasništvo, već dobiva cijelu firmu natrag, za minimalan iznos – ali očišćenu od najvećeg dijela dugovanja. Sudac Kolakušić dobro je opisao kako manjkavosti zakona tako i alternativne verzije ovog propisa. No hoće li do njih doći? Teško. Kolakušić je dobrohotno rekao kako vjeruje da su rupe u zakonu posljedica propusta, no čini se da su prije izraz političke ekonomije čiji je cilj odstrel “kulaka”, vlasnika slastičarnica zbog deset kuna viška u blagajni, uz istovremeno spašavanje “kolhoza”, “sovhoza” i raznih paradajzbaruna koji su postali tako veliki da cijela država kiše kada se oni prehlade. Predstečajevi spašavaju velike igrače, upropastitelje, a uništavaju male poduzetnike i one iza kojih ne stoji politička i ekonomska moć. Ta nam se filozofija čini naopakom jer ohrabruje štićenike politike na besmislene političke avanture, dok posve obeshrabruju male poduzetnike i srednju klasu.