Brutovština

Suze Jadranke Kosor, kojima je protekloga tjedna obilno natapala javnu scenu, toliko da su se gledatelji informativnih televizijskih emisija mogli mirne duše tuširati u njenoj boli, treba promatrati u svjetlu pojave koja već duže vrijeme presudno profilira njenu bivšu partiju. Radi se o kanibalizmu. Pojesti posrnuloga vođu, ispljunuti njegove krute ostatke, a onda se po njima kolektivno ispišati, to je već postao neizostavan obred, s tajmingom pouzdanijim od voznoga reda švicarskih željeznica. Članstvo HDZ-a odavno ne skriva krvave tragove oko usta, pa sve upućuje na to da je partija naumila rasti i razvijati se metodom automasakra, konzumacijom mesa vlastite vrste.

Ivo Sanader iz sudnice revoltirano poručuje da su ga u pakao smjestili njegova nasljednica i kompletna stranka koja se ponašala kao zločinačka organizacija; Jadranka Kosor pred kamerama neutješno jeca jer je u pakao smještaju njezin nasljednik i kompletna stranka koja se ponaša kao zločinačka organizacija; Tomislav Karamarko, nakon što sutra neoprezno ugazi na koru od banane i sklizne s trona, bez sumnje će kukati kako su ga u pakao smjestili njegov nasljednik i kompletna stranka koja se ponašala kao zločinačka organizacija… Biti u Hrvatskoj bivši šef HDZ-a znači osjećati se poput Židova u Njemačkoj koncem tridesetih godina prošloga vijeka.

Jedini koji je fenomen stranačkog kanibalizma do kraja osvijestio, budući da ga je osobno i stvarao, bio je utemeljitelj Franjo Tuđman, čovjek kojemu nije padalo na pamet ispuštati uzde partijske vlasti prije nego umre. Taj je dobro znao s kim ima posla, priklonio se autokratizmu potaknut praktičnim razmišljanjem: ne uspijem li povezati prirodnu i političku smrt u isti čin, moji će me živoga pokopati. Nedorasli nasljednici, lišeni mudrosti i poznavanja iskonskih nagona pokreta, bili su lošije sreće – tko god je razvlašten za života, upisao se među pokojnike. Od trenutka abdikacije ili gubitka izbora stupa na snagu sveta zadaća kanibala s članskim iskaznicama da se rashodovanom lideru u jurišu napiju krvi.

Pritom je karakteristično da je snaga odmazde proporcionalna silini ranijega udvorništva. Općenito govoreći, jedva da postoji energija koja bi se mogla usporediti s intenzitetom bijesa dojučerašnjih slugana prema bivšem gospodaru, jer je u toj srdžbi kumulirana eksplozivna smjesa višegodišnjih susprezanja i poniženja. No vrlo je neobično što se žrtve HDZ-ova kanibalizma, jedna za drugom, iznova iščuđavaju nad mentalnom matricom kojoj su se same zdušno predavale: takvom gdje je odanost samo prva etapa izdaje, a ova se iskazuje u punome sjaju čim prinudni objekt obožavanja izgubi faktičku moć.

Jadranka Kosor, uz pomoć stranke, pospremila je Ivu Sanadera u zatvor i pobrinula se da mu državni odvjetnik natovari toliku količinu optužnica da će ih ovdašnji pravni sustav teško uspjeti apsolvirati prije nego Hrvatske nestane kao samostalne i suverene tvorevine, a dok je skrbnik bio na vlasti iskazivala mu je lojalnost krotke sobarice, donosila papuče i bez pogovora opsluživala korupcijsku mrežu koju je ovaj stvarao, što djelom, što šutnjom, što okretanjem glave. Tomislav Karamarko, uz pomoć stranke, izbacio je Jadranku Kosor iz domoljubne sljedbe odlučnim udarcem nogom u tur, oduzeo joj partijsku knjižicu, potom pokrenuo i akciju da joj se ukinu simboličke počasti koje je nezasluženo stekla, a dok je skrbnica obnašala dužnost premijerke vucarao se za njom kao klimoglavi paž, pjevao joj nježne laude na uho, tapšao je po leđima, ispipavajući mjesto gdje će jednoga dana biti najefektnije zariti nož.

Nepisana pravila ponašanja u ambijentu krvožednog stranačkog bratstva vrlo su striktna. Na primjer: Tomislav Karamarko nikako nije mogao znati za Sanaderove malverzacije, tolikih razmjera da su o njima u ovoj zemlji pjevali vrapci, jer mu je bio ministar policije; za njih je saznao tek kada je, ne mičući se s funkcije, postao ministar policije Jadranke Kosor; sutra će njegov ministar policije – bude li ga imao – možda steći uvid u mračne strane vladavine Jadranke Kosor, za koje Karamarko nije mogao znati dok joj je bio ministar policije…

Sve stranke poznaju okrutne aspekte borbe za vlast, no HDZ je do kraja izoštrio kriterije. Sama činjenica da se u tako modeliranom sustavu uspiješ uspeti do vrha dokaz je moralnoga bankrota. Hadezeovac koji drži do sebe tako je u stalnome procesu tranzicije od brata do Bruta. Misli li o svojoj budućnosti, on ima dvostruku agendu, usporedo sa svojom javnom djelatnošću prinuđen je baviti se mukotrpnim konspirativnim radom. Kada se vođi uvlači u dupe, čini to ne samo zato da mu se omili, već i da budućeg neprijatelja upozna iznutra.

Nakon što je družina koja sebe naziva “Stožerom za obranu hrvatskog Vukovara” – ispostava HDZ-a za terenske poslove, u ovom slučaju za izgon ćirilice i obranu vrednota etnički čiste države – pokrenula inicijativu da se Jadranki Kosor oduzme titula počasne građanke Vukovara, s obrazloženjem da je “dopustila nasilje vladajućih nad zakonom i žrtvom Vukovara”, ova je kroz suze uzvratila kako je riječ o pokušaju njene “potpune eliminacije iz političkog života”, kako zbog svega “strahuje i za vlastitu sigurnost”, jer je se želi ukloniti kao neželjenog očevica: ona je, naime, “jedini živući svjedok koji se usudi javno reći da je HDZ glasao za Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina”.

Znači li to da se Jadranka Kosor zalaže za provođenje zakona za koji su ona i njena bivša partija glasali? Ne, “takve optužbe su lažne”! Ona je za to da se u Vukovaru “potpiše status quo dok se zakon ne promijeni”. Slično traumi ministra Predraga Matića, koji se u vukovarskom slučaju zatekao “između srca i zakona”, ona smatra da je problem što “zakone treba provoditi”, no prije toga “vlast mora uvažiti ruševine u srcima ljudi”. Pravnu normu dakle valja približiti razvalinama u prsnom košu i uskladiti je s EKG-nalazom nacije koji pokazuje da sama mogućnost primjene zakona dovodi do predinfarktnog stanja.

Pošto istu stvar zahtijeva i HDZ – da se proglasi “status quo” do konačnog rješenja, tj. da se zakon provodi tako što neće važiti – jasno je kako se radi samo o izlici za novu rundu ispijanja krvi bivšoj čelnici, o prilici da joj se poniženje isporuči i na ćiriličnome pismu. Stoga treba imati razumijevanja i uvažiti ruševine u srcu jestive žrtve stranačkog kanibalizma: Jadranka Kosor doista ne zaslužuje oduzimanje titule počasne građanke Vukovara, kao što nije zasluživala da joj ta titula bude dodijeljena.

U nešto manje šizofrenim okolnostima mogla bi biti poučna činjenica da osoba koja je više od ikoga na hrvatskoj političkoj sceni radila na veličanju kulta ratnoga patništva i promicanju žrtvene mitologije postaje žrtva zbog optužbe da podupire “nasilje nad žrtvom”. No bivša premijerka istinski je zgranuta što napadi dolaze iz veteranskog tabora. Pa ona je, veli, kao resorna ministrica “proračunska sredstva za branitelje povećala sa 1,7 na sedam milijardi kuna”!

Zastanimo načas kod tog psiho-dramatskog prizora: učetverostručiš budžet da bi financijski podmazala glasačku mašinu HDZ-a, organiziraš sistemsku korupciju s dugoročnim efektima, proizvedeš pola milijuna ratnih veterana, a kada elitna plaćenička formacija postupi po nalogu i čini ono što je oduvijek činila, naime zastupa interese HDZ-a, uslijedi čuđenje – kako je moguće da grizu i ruku koja se toliko trudila dodavati im jelo? Tko bi pomislio da će tako gadne prehrambene navike pokazivati oni čiji smo kanibalizam sustavno poticali?

Da, Jadranki Kosor takvo što nikada ne bi palo na pamet. Zato jer ruševine nisu samo u srcu, već i mozgu.