Hologram americane

John Jeremiah Sullivan: Pulphead: Essays (Farrar, Straus and Giroux, 2011)

Kako se može govoriti o Michaelu Jacksonu bez da se spomene Prince Screws? – pita se John Jeremiah Sullivan u svom eseju “Michael”. Prince Screws bio je rob s plantaža pamuka u Alabami, a nakon Građanskog rata farmer-zakupac, vjerojatno na zemlji svoga bivšega gospodara. Njegov sin Prince Screws Jr. kupio je malu farmu. A Prince Screws III. otišao je na sjever, u Indianu, gdje je radio kao nosač na kolodvoru. Posljednji Prince Screws nema sinova, samo dvije kćeri. Jedna rađa desetoro djece, a osmi je sin po imenu Michael. U čast svojoj majci i precima, Michael će svojim sinovima dati ime Prince. “I tako je podsmješljivi nadimak koji je bijeli čovjek dao crnom robu, onako kako bi ga dao psu, crni kralj predao svojim bljedolikim sinovima i nasljednicima.” Mi smo se rugali imenu Prince, doživljavali ga kao afektaciju, nastavlja Sullivan; očito, “greška je misliti da poznajemo Michaela”. Koju stranicu dalje, novinar i esejist “New York Times Magazinea” i “Paris Reviewa” zaključit će da treba prihvatiti kako je Michaela upravo njegova rasna podijeljenost “činila više, a ne manje bitnom figurom naše tradicije!”

“Pulphead” je zbirka eseja koja pokriva neobično širok prostor američke kulture. Sullivanov hologram americane proteže se od Michaela Jacksona, Axla Rosea, festivala kršćanskog rocka, zvijezda reality showa i teen serija do kolekcionara country blues ploča i spisatelja Andrewa Lytlea (kojeg je Sullivan njegovao u posljednjim godinama života). Vremenski, eseji se protežu od indijanskih crteža u pećinama Tennesseeja i 19-stoljetnog istraživača i biologa Constantinea Rafinesquea do redova za benzin u New Orleansu nakon “Katrine” ili desničarskog protuobaminog pokreta 12. rujna 2009. u Washingtonu.

Povremeno se Sullivanov esejizam prelijeva preko granica americane: tu je reportaža s Jamajke o Bunnyju Waileru, posljednjem članu originalnog benda Boba Marleyja ili neobičan tekst o drastičnom rastu napada životinja na ljude, što Sullivan tumači kao mogući odgovor životinja na pogubnu dominaciju čovjeka nad planetom. No te ekskurzije u prostor evolucije ili karipske glazbe bivših robova ne dovode u pitanje tematsko jedinstvo zbirke, nego tek ruše vremenske i prostorne granice Sullivanova holograma.

Začudnu tematsku širinu “Pulpheada” označavaju i dvije male policijske fotografije na početku knjige. Na njima je maloljetni delikvent William Bruce Rose, kasnije poznatiji kao Axl Rose. Sullivan se za Axla zainteresirao tijekom povratničke turneje Gunsa 2006. godine. Do intervjua je bilo nemoguće doći, a turneja je bila kaotična: u Švedskoj je Axl završio u zatvoru jer je zaštitara ugrizao za nogu. Same koncerte publika i kritika doživjele su kao tragikomične: u Bilbau je Axl svako malo napuštao pozornicu ulazeći u tajanstvenu kutiju – neki su tvrdili da se u kutiji opskrbljuje kisikom, drugi da sluša savjete svoje duhovne voditeljice, a većini je iznad glave bio tek veliki upitnik. Sullivan bilježi kako je Axl u kutiju ulazio u pauzama između svojih dionica, ali ponekad i usred njih. Srce priče o Axlu Roseu Sullivan je na kraju odlučio potražiti u njegovoj rodnoj Indiani. Tu je u policijskoj arhivi otkrio Axlove fotografije, “nepoznato američko remek-djelo najtužnije i najotrcanije vrste”. Crvenokosog maloljetnika policija je već privodila zbog krađe televizora, opasne vožnje na skateboardu i tuče sa starijim muškarcem koji je bacio čik na polugolu ženu koja je s Axlom izašla iz motela. Ovoga puta policija ga je fotografirala zbog neobjašnjive svađe oko ostavljanja tragova skateboarda na pločniku. Sam slučaj nije bitan, bitne su dvije male fotografije koje Sullivan ne samo da je opisao, nego ih je stavio na počasno mjesto knjige, kao jedine unutar korica “Pulpheada”. Jasno je što nam time poručuje: očito, ni o Michaelu ni o Axlu ne znamo baš sve…