Kad Beckett sretne Dogmu 95
Obrana i zaštita, filmski prvijenac Bobe Jelčića
Svoj prvi samostalni filmski rad, “Obranu i zaštitu”, istaknuti kazališni autor Bobo Jelčić zanimljivo je koncipirao. Spoj je to realističko-dokumentarističko-naturalističke poetike i elemenata teatra apsurda, kombinacija koja se rijetko viđa i na međunarodnoj filmskoj sceni. U osnovi, Jelčić je povezao ono isto što i nobelovac Harold Pinter, samo što je Pinter prepoznat kao osvježivač ultrastilizirane poetike apsurda naslijeđem realističko-naturalističkog teatra, a Jelčić u dominantno realističko-dokumentarističko tkivo, koje u kreativno-ambicioznom svjetskom kinu prevladava od pojave Dogme 95, ubacuje tragove apsurda. Svojevrsni miks dominantnoga realističko-dokumentarističkog sklopa i primjesa apsurda rabi i Corneliu Porumboiu u svom remek-djelu “Policijski, pridjev”, no ondje je izravno naslijeđe klasika teatra apsurda ipak bilo, ako jest uopće, slabo vidljivo; potraga pak Jelčićeva protagonista Slavka (Bogdan Diklić) za stanovitim Draganom predstavlja jasnu uputnicu na Estragonovo i Vladimirovo iščekivanje Godota, samo što su ta dvojica statično čekala, a Slavko aktivno “traga”. Uz intertekstualiziranje s Beckettom, Jelčić apsurd uvodi i dvostrukim stradavanjem glavnog lika – prvi put on iskače kroz prozor stana, no iza zatamnjenja koje uslijedi bude živ i zdrav kao da se ništa nije dogodilo te radnja kreće dalje; stvar se ponavlja i kad Slavka na ulici satre jureći kamionet, no on “oživi” i nakon tog udesa i zatamnjenja. Osim što tom taktikom naglašava trag teatra apsurda u realističkom kontekstu, Jelčić na neki način narativ cijepa u tri manje cjeline, koje možda mogu funkcionirati i kao tri kratkometražna filma, odnosno opcije unutar jedne (nad)cjeline, čime se struktura usložnjava.
Dakle, jasno je da je generalna koncepcija “Obrane i zaštite” inteligentno postavljena. A kakva je realizacija koncepta? Na prvo gledanje, u pulskoj Areni, činilo mi se da je konkretna režijska izvedba odveć suha i ravna, no aktualno drugo, u kinodvorani, popravilo je prvi dojam, ali i proizvelo nove primjedbe. Nema sumnje da Jelčić kompetentno barata osnovama “novorealističkoga” stila: kamera iz ruke, zrnata fotografija, nagli montažni rezovi… sve je tu i sve na svome mjestu, s tim da Jelčić insistira na što bližim planovima, obično iz stražnjeg poluprofila, što je relativno rijetka praksa (donekle se doima kao spoj novih Rumunja i radikalnoga kadriranja s leđa koje je kultni eksperimentator Ivan Martinac dosljedno rabio u svom jedinom igranom filmu “Kuća na pijesku”, inspiriran underground klasikom Brucea Baillieja “Misa za Dakota Siouxe”). Međutim, tu je i dramaturško opće mjesto tzv. nedogađajnog dokumentarizma – sva ta naturalistička ohlađenost u prikazu likova i stanja prije ili poslije mora negdje emotivno eruptirati. Jelčić ima čak četiri emocionalno-energetski povišene situacije u nizu u drugoj polovici filma, pri čemu su dvije, nazovimo ih po sintagmama koje se u njima koriste, “pun mi (te) je kurac” scene zapravo psihološki stereotipi (iako je druga od njih, ona sa Slavkom i sinom, vizualno najjače mjesto filma). Dojma sam da bi dramaturgija bila svježija da je autor odlučio prepoloviti broj povišenih mjesta i smjestiti ih izvan obitelji (poput sekvence s Ivanom Roščić), kao što mi se čini i da je scena sahrane (informacijski) suvišna i zapravo danak etnografskom pristupu kojeg se Jelčić inače klonio.
Upućeni prigovori, međutim, sekundarnog su značaja, jer film i ovako više nego dobro funkcionira. “Obrana i zaštita” nije odlično ostvarenje, ali nesumnjivo ide u gornji dom hrvatskih filmova nastalih u podosta posljednjih godina.