Holding hajducima, balun Hajduku

Utrka prema dnu – zlokobna ekonomska šifra za koordinirano srozavanje radničkih prava i plaća – ponovno pojačava tempo. Sasvim primjereno, štafetu je na početku novog kruga preuzeo najpoznatiji maratonac među političarima. Pod vodstvom Milana Bandića, doznali smo, Zagreb će uskoro čitavoj zemlji demonstrirati primjerenu kuru za “pacijente na aparatima”, kako je razgradonačelnik nazvao poduzeća što ih je svojevremeno sam usisao u golemi gradski Holding. Terapija je jednostavna: prvo serija amputacija, zatim privatizacija. Taj scenarij, pojasnio je, “nema alternative”. U pitanju je neizbježan rasplet, jedina moguća solucija. U pitanju je da nema suvišnih pitanja. “Ne vidim razloga za politizaciju teme”, sažeo je upečatljivo kontekst nepostojeće rasprave predsjednik Uprave Holdinga Slobodan Ljubičić. Javnost se prešutno slaže; tek diskretni sindikalni prigovori, tek poneki glas revolta…

I dok centar države nudi svijetli primjer privatizacije ostatku nacije, na periferiji, začudo, tinja otpor. Za sada, doduše, isključivo u vidu navijačkih baklji. Tifozi “diteta puka”, splitskog Hajduka, užgali su ih prije godinu dana ispred zgrade Banovine slaveći odluku Gradskog vijeća da preuzme jamstvo bankovnog kredita prezaduženom klubu. Mogu ih, evo, pripaliti opet: iako će naplata tog kredita krajem mjeseca opteretiti gradski proračun za skoro pet posto njegovog ukupnog iznosa, iako gradonačelnik Ivo Baldasar otvoreno zagovara prepuštanje športskog dioničkog društva s posebnim financijskim potrebama prvom iseljeniku-namjerniku, klub će, doznali smo, izbjeći još jednu najavljenu prodaju.

Medijska rasprava koja je takvoj odluci prethodila promovirala je slučaj u prikladnu metaforu brojnih ovdašnjih tranzicijskih dilema, problem koji uvelike prevazilazi promjer poljudskoga stadiona: protivnici sanacije lamentiraju nad važnim javnim izdacima koje će novčana pomoć Bilima umanjiti, dok zagovornici prebiru podatke iz posljednjih godinu i pol dana, otkako je Hajduk izmaknut kontroli gradskih struktura i prilagođen svojevrsnom direktno-demokratskom modelu upravljanja. Zbilja, iz njega su u međuvremenu protjerani politički poltroni i menažerija krupnih menadžera: do uprave se više ne dolazi linijom osobnih poznanstava i poslovnih kolaboracija, momčad ne kadroviraju preprodavači nogometnog mesa, neposlušne trenere ne premlaćuju bejzbolskim palicama po mračnim portunima… Potom, činjenica je i da se dug – napuhan dugogodišnjim raspomamljenim trošenjem javnih sredstava – konačno smanjuje: uvedena je rigorozna štednja, uručeni su brojni otkazi i raskinuti raskošni igrački ugovori. Napokon, zaključuju apologeti, klub je sveden na svoju “pravu mjeru”, financijski kapacitiran u skladu s mogućnostima, štedljiv je, skroman i racionalan. I teško je pritom ne podržati stavove koji empirijski opovrgavaju onaj popularni, autokolonijalni narativ prema kojem svoju imovinu moramo rasprodati jer njome ne znamo upravljati: splitski Hajduk danas nam dokazuje da – tko god zapravo bili ti imaginarni “mi” – itekako znamo. Već i zbog toga, ukoliko treba birati stranu, postoje dobri razlozi da ga se ostavi njegovoj zajednici.

Postoji, međutim, i jedan ozbiljan problem s argumentacijom koja takav stav podržava. Promoviranje Hajdukove “prave mjere”, “realnog poslovanja” i “racionalnog vođenja” ne znači, naime, puno više od novog primjera spontane legitimacije aktualne ekonomske krize. Jer klub danas nije razumno i štedljivo vođen zato što se napokon prizvao zdravoj pameti, nego prvenstveno stoga što elite više nemaju sredstava za instrumentalizaciju njegova golemog simboličkog kapitala. Sva ta štedljivost – otkazi, smanjeni rashodi, srezane plaće – nije u kontekstu recesije ništa racionalnija nego što je zaduživanje bilo racionalno u doba kreditne ekonomske propulzije. Štedljivost je tek logična posljedica vremena koje je drastično promijenilo uloge i zadalo nova pravila poslovanja, razglasivši pritom da tim pravilima, baš kao što nas je podsjetio Milan Bandić, “alternative nema”. Zato je hvaljena depolitizacija Hajduka neobično slična onoj koju zaziva Slobodan Ljubičić najavljujući prodaju Holdinga. Zato je stručnost neovisne uprave mantra koju slušamo i u Splitu i u Zagrebu. Zato su otpuštanja i rezovi neumitni i tu i tamo.

Zato, konačno, borba za “naš Hajduk” ne predstavlja toliko romantičnu priču o sukobu vjernih navijača i sumnjivih ulagača koliko važan podsjetnik da je učinkovita mobilizacija otpora, čini se, još uvijek moguća samo ako vije barjacima identiteta i tradicije: jedino tada uspijeva postaviti dovoljno čvrstu branu pred plimom rasprodaje i privatizacije, što se posljednjih godina razlijeva od Varšavske pa do Srđa, potapajući, metar po metar, cijelu zemlju. Ovakav poučak ne budi optimizam ususret predstojećoj borbi građanki i građana Zagreba za očuvanje krvotoka grada: baš i ne očekujemo da će se razviti desetmetarski transparenti s parolama posvećenima gradskoj Čistoći, da će tisuće skandirati za spas Robnih terminala niti da će pred Velesajmom gorjeti baklje. Ali borba se, na sreću, ionako vodi bez obzira na preliminarni pesimizam. Vodi se, naime, samo zbog temeljne spoznaje: što plima bude viša, to će nas manje sačuvati dah utrkujući se prema dnu.