Smrdljiva privatizacija

Vehementna odlučnost kojom se gradonačelnik Zagreba Milan Bandić s direktorom Zagrebačkog holdinga Slobodanom Ljubičićem upustio u izdvajanje pojedinih djelatnosti Holdinga u zasebne tvrtke, neupućenog bi promatrača mogla navesti da pomisli kako je riječ o svježem političaru koji ispravlja grijehe svojih prethodnika. Iako Bandićevi ljudi za sve probleme Holdinga optužuju SDP i bivšeg SDP-ovog direktora Ivu Čovića, Bandić ustvari pokušava pospremiti za sobom i gradske dugove raspetljati u svoju korist. Upravo su on i Ljubičić u jednom od prethodnih mandata ujedinili sve gradske komunalne tvrtke pod kapom Holdinga, čiju demontažu sada predlažu.

Po njima, osnovni razlog za demontažu je racionalizacija poslovanja, iako već spominju mogućnost privatizacije izdvojenih poduzeća, poput gradske Čistoće, čega se Bandićevi oponenti pribojavaju kao sigurnog scenarija. I dok nitko nema ništa protiv privatizacije izdavačke kuće AGM, ni trenutni šef zagrebačkog SDP-a Davor Bernardić ni šef gradskog HDZ-a Andrija Mikulić ne žele vidjeti da se na bubnju nađe gradska Čistoća. Bernardić za “Novosti” kaže da se grad ne smije odreći pružanja usluga u prirodnim monopolima, a Mikulić da je HDZ apriori protiv privatizacije ikojeg dijela komunalnih usluga. Čak i Vladimir Ferdelji, čiji je HSLS podržao plan izdvajanja tvrtki, kaže da će, dođe li do toga, glasati protiv privatizacije Čistoće. Svi se oni boje napuljskog scenarija, u kojem je privatni koncesionar odbio odvoziti smeće, pa je grad na jugu Italije tjednima bio zatrpan. Ono što se sada priprema u Zagrebu već se dogodilo u mnogim gradovima Europske unije. Tako su München i Berlin, koji su svoja komunalna poduzeća za odvoz otpada ranije privatizirali, u posljednjih nekoliko godina učinili velike napore i debelo platili da tu komunalnu djelatnost vrate pod svoje skute, kako građani ne bi skupo plaćali sve lošiju uslugu.

A da se uistinu radi o atraktivnom poslu najbolje govori činjenica da je samo u prošloj godini kroz Čistoću prošlo preko 410 milijuna kuna prihoda, koji su uplatili Grad, tvrtke i građani. Od rashoda tvrtke, gotovo 200 milijuna kuna odlazi na plaće 1.560 zaposlenika, na materijalne troškove 88 milijuna kuna, a stotinjak milijuna kuna za naknadu za odlaganje otpada na Jakuševcu. Tko bi god preuzeo Čistoću, da bi poslovao profitabilnije nego sada, morao bi rezati troškove plaća i podići cijene, jer bi Jakuševcu morao početi plaćati i PDV.

Pripremajući te široke zahvate, Bandić se tijekom ljeta pjenio da su se u Holdingu, dok je njime pet godina upravljao Čović, nabijali dugovi i zapošljavale tisuće SDP-ovaca. Slušajući ga, čovjek bi zaboravio kako je to model koji je u Gradu Zagrebu on sam utemeljio. Sada se Bandić izgleda priprema za to da pokaže premijeru Zoranu Milanoviću kako se upravlja, jer su njegove političke ambicije veće od Zagreba, što je pokazao kandidaturom za predsjednika, ali i nedavnim zbližavanjem s Nacionalnim forumom Nikice Gabrića. No kako bi mu mogla koristiti privatizacija dijelova Holdinga ukoliko se posklizne na Čistoći? Izgleda da Bandić u ovom času i ne razmišlja toliko daleko, već bi i prodaja Čistoće, po diobenoj bilanci vrijedne oko 48 milijuna kuna, trebala poslužiti krpanju proračunskih rupa.

Da je Zagrebačkom holdingu potrebna racionalizacija jasno je iz toga što dugovi iznose gotovo 12,4 milijarde kuna, a među njima najveću stavku čine obveznice teške 2,23 milijarde kuna, za koje je sudužnik Grad Zagreb. Bandić i njegovi suradnici odlučili su problemima pristupiti izdavanjem profitabilnih djelatnosti iz Holdinga, ali i prelijevanjem iz šupljeg u prazno. Bandić je potkraj kolovoza predložio da Grad, koji je vlasnik Holdinga, od tog istog Holdinga otkupi bivša zemljišta Gredelja i Zagrepčanke, što je realizirano za iznos od 180 milijuna eura, koji Grad plaća Holdingu na rate. No kako Holdingu novac treba odmah, on je svoja potraživanja prema Gradu za Gredelj i Zagrepčanku odlučio prodati na natječaju. Za Gredelj nije bilo zainteresiranih, ali je Privredna banka dala 40 milijuna eura kako bi preuzela Holdingovo potraživanje prema Gradu, koji će joj kroz deset godina platiti ukupno 60 milijuna eura.

Što se tiče izdvajanja, ono je osim Čistoće i AGM-a obuhvatilo i Vodoopskrbu i odvodnju, Gradsko stambeno-komunalno gospodarstvo (GSKG), kroz koje svakog mjeseca prolazi golema količina novca za stanarsku pričuvu, Tržnice Zagreb, Stanogradnju i Robne terminale. Bandić i Ljubičić zamislili su da njihove nekretnine ostanu u vlasništvu Holdinga, pa će mu te tvrtke plaćati najam, a to se koristi i kao argument za povoljnost buduće privatizacije.

– Sto ekonomista napravilo bi sto planova racionalizacije, ali bi svaki započeo s izdvajanjem djelatnosti – kaže za “Novosti” Ferdelji, za kojeg je razdvajanje nekretnina od djelatnosti dobra stvar jer će onemogućiti da, krene li se u privatizaciju, netko kupi gradsku tvrtku samo zbog nekretnina koje bi zadržao, a tvrtku pustio da propadne.

Drugi razlog je taj što sindikati često, dodaje Ferdelji, traže zaštitu svojih radnih mjesta i na račun prodaje nekretnina u vlasništvu tvrtke. Na kraju, Holdingovim dugovima opterećena je i imovina podružnica, pa bi se, kada bi se dijelile nekretnine, dijelio i dug, od čega bi banke mogle imati dodatne koristi, kaže Ferdelji.

Činjenica je da su sadašnje podružnice Holdinga, koje će uskoro postati samostalne tvrtke, sudužnice za izdane obveznice. Naime, ideja okrupnjavanja djelatnosti i stavljanja svega pod isti krov bila je, podsjeća jedan od vodećih zagrebačkih SDP-ovaca Zvane Brumnić, ta da se lakše može zadužiti kako bi se dobio novac za vodovodnu infrastrukturu, što je bila prvotna namjena 300 milijuna eura prikupljenih od obveznica. No, dodaje Brumnić, tada Zagrebu taj novac nije bio nasušno potreban, već se u obveznice krenulo jer je bio povijesno povoljan gospodarski trend.

On se pita zbog čega se sada ide u izdvajanje i zbog čega bi Holding u cjelini trebao biti profitabilan. Kao tvrtka koja se bavi pružanjem komunalnih usluga, Holding bi morao imati održivo poslovanje, koje bi građanima omogućilo niske cijene i visoku razinu usluge, pri čemu bi profitabilne djelatnosti trebale imati funkciju pomaganja održavanja neprofitabilnih i pokrivati gubitke podružnica kao što je Zagrebački električni tramvaj (ZET). Ako Grad Zagreb želi da ZET prevozi putnike, onda ga mora financijski i dotirati, kaže Brumnić. Grad to nije činio tijekom prošlog mandata, kada je Holdingom upravljao SDP, a Gradom Bandić, koji se odmetnuo od stranke. Zbog opadanja proračunskih dotacija ZET je u tom periodu postao jedan od najvećih utega poslovanja Holdinga. Zato se, kada Bandić tvrdi kako bi racionalizacija poslovanja trebala ozdraviti i stabilizirati financije Grada i Holdinga, postavlja pitanje kako će to biti moguće kada izdvajanjem profitabilnih djelatnosti postane upitna sposobnost Holdinga da svoje obveze redovito izvršava.

Dok Bandić priprema rasprodaju, Bernardić podsjeća da je on pred dvije godine tadašnjem šefu Holdinga Čoviću predlagao da se putem GSKG-a građanima ponudi i kupovina struje, gdje bi Holding bio konkurencija HEP-u, no od realizacije nije bilo ništa. Prema riječima jednog starijeg zagrebačkog SDP-ovca, ta stranka treba preuzeti krivicu s Bandićem za stvaranje monstruoznog Holdinga, no nakon raskida Bandića sa SDP-om Čović je kao čovjek od Milanovićeva povjerenja bio postavljen da uspori megaprojekte Holdinga kako se ne bi nagomilalo još obveza koje nitko neće moći platiti.

A megaprojekti su bili vezani upravo uz zemljište Gredelja, gdje bi Grad, prema onome što je Bandić najavljivao u kampanji, trebao izgraditi Zagrebački kreativni klaster, uz koji je najavio i gradnju velikog akvarija. Za oba projekta cijene nisu poznate, poznato je samo da će projekte putem kojih Bandić skuplja političke poene opet platiti građani, kojima su cijene gradskih režija u posljednjih pet godina porasle za više od 50 posto. Pa ćemo vidjeti dokle ga novac Zagrepčana može odvesti.