Arhivsko kradivo

Balkan proizvodi više povijesti nego što je može podnijeti, rečenica je staroga cinika Winstona Churchilla koja bi se donekle mogla iskoristiti i kao komentar dosadašnjih postupaka hrvatskih vlasti prema arhivskoj građi koju su proizvodili ovdašnji režimi, kako onaj pod vladavinom komunističke partije do 1990. godine, tako i onaj pod vladavinom HDZ-a Franje Tuđmana tijekom 1990-ih. No ti su režimi, kako se počelo pokazivati, u prvom redu proizvodili više povijesti nego što su državne vlasti i sami akteri tih zbivanja bili spremni otkriti javnosti, ne samo u trenutku svojeg djelovanja, nego ikada. “Novosti” su, objavljujući u rujnu seriju tekstova o nedostupnosti građe iz ureda predsjednika Tuđmana, od pojedinih povjesničara dobile saznanja i o tome kako je arhivska građa mnogih drugih institucija vlasti iz oba režima također nedostupna ili samo djelomično dostupna, a po svoj prilici dobrim dijelom i “očišćena” od dokumentacije koja je smjenom režima mogla predstavljati problem za interese pojedinaca.

Istražujući te glasove, u Hrvatskom državnom arhivu došli smo do saznanja da mnoge institucije vlasti Državnom arhivu nisu predale čak ni građu stariju od 30 godina, koja je po isteku tog zakonskog roka trebala po određenim pravilima već biti dostupna javnosti. No u slučaju Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske, koje je bilo vrhovno tijelo vlasti u socijalističkoj Hrvatskoj i čiji je pravni sljednik institucija predsjednika Republike, odnosno predsjednikov ured, naišli smo i na puno krupniji problem. Tu građu je, naime, ured predsjednika Tuđmana predao Državnom arhivu još 1993. godine, da bi djelatnici Arhiva naknadnim radom na njenom sređivanju ustanovili kako veliki dio dokumentacije, uključujući i brojne spise označene državnom tajnom, uopće nije predan i da preuzeta građa ne odgovara upisnicima i registratornim knjigama uz koje je bila dostavljena. Zahvaljujući susretljivosti djelatnika Državnog arhiva, “Novosti” su dobile njihov inventarni popis te građe iz kojeg je točno vidljivo, godinu po godinu, koji dio dokumentacije nedostaje, odnosno nikada nije bio ni predan Državnom arhivu.

Da bi bilo jasno u čemu je važnost građe koja se vodi pod nazivom “Predsjedništvo Socijalističke Republike Hrvatske”, a odnosi se na arhivski fond Državnog arhiva broj 1616, valja reći da ona uključuje, ili bi barem trebala uključivati, odluke Predsjedništva SRH od 1974. do 1990. godine, kao i njegovih radnih tijela, među kojima su najzanimljivija ona sigurnosnog karaktera kao što su Savjet za narodnu obranu i naročito Savjet za zaštitu ustavnog poretka, čiju će ulogu u Tuđmanovo vrijeme imati Vijeće za obranu i nacionalnu sigurnost (VONS), a u današnje vrijeme Vijeće za nacionalnu sigurnost. Kako doznajemo u Državnom arhivu, to gradivo koje je predano 1993. sređeno je tek 2001. godine, a dio dokumentacije navedene u popisu još je i sada klasificiran, proglašen državnom tajnom i nedostupan javnosti, iako je za dobar dio građe prošlo više od 30 godina od njezina stvaranja. No glavni je problem, kako smo već naveli, da mnogih dokumenata, naročito onih označenih državnom tajnom, među građom – uopće nema.

Državni arhiv je prilikom primanja te građe iz ureda predsjednika Tuđmana dobio njen popis, ali tek kada je sastavio svoj inventarni popis, iz njega se moglo vidjeti koji dijelovi građe zapravo nisu ni bili predani. Iz faksimila inventarnog popisa koje donosimo uz ovaj tekst tako se, primjerice, može vidjeti da u građi Predsjedništva SRH koja spada u povjerljive spise (s oznakom “državna tajna”) nedostaju mnogi dijelovi dokumentacije iz 1981. godine i svih narednih godina do 1990. Tako u 1981. godini nedostaje oko polovice spisa čije postojanje je potvrđeno predanim upisnicima i registratornim knjigama. Za 1982. godinu u inventarnom popisu stoji opaska da od spisa pod brojevima od jedan do deset nedostaju spisi od četiri do šest te da nema spisa pod brojevima 11 i 12. Slično je i za 1983. i sve ostale godine, gdje je vidljivo da nedostaju značajni dijelovi dokumentacije.

Koja je to količina spisa i koje su državne tajne pritom nestale zasad je nepoznato, jer do zaključenja ovog broja “Novosti” nismo dobili potvrdu je li i primopredajni dokument – urudžbeni zapisnik državne tajne za to razdoblje – sam po sebi državna tajna. No potvrdu da tih dokumenata, kojih nema u inventarnom popisu, doista nema u Hrvatskom državnom arhivu dobili smo od njegove ravnateljice Vlatke Lemić.

– Kada su arhivisti radili popis, recimo ovaj iz 1982. i narednih godina, temeljili su ga na uredskom poslovanju, odnosno kancelarijskom redu stvaratelja gradiva. Za povjerljive, odnosno klasificirane spise stvaratelji tog gradiva imali su posebne upisnike ili registar gdje su vodili takve spise ili dokumente. Ako takva registratorna knjiga dođe s gradivom, arhivisti prilikom sređivanja mogu ustanoviti ima li toliko i toliko upisa u toj godini koji bi trebali biti u gradivu. Ako je navedeno da spisi postoje u upisniku, a nisu u gradivu, to znači da nisu predani. Kada se gradivo obrađuje i sređuje u arhivu, kada se radi pomagalo i popis, onda se ustanovi i što nedostaje – kazala nam je ravnateljica Lemić.

Ona je unaprijed odbacila moguće prigovore da su ti dokumenti smišljeno nestajali iz samog Državnog arhiva, iako je bilo krađa, ali građe druge vrste.

– Imali smo različitih slučajeva, uključivši i krađu iz arhiva, a teoretski je moguće da je netko neovlašteno kopirao i iznosio materijal bez obzira na sve zaštitne i sigurnosne protokole. Nažalost, nemamo istražnih mehanizama ni ovlasti vezanih uz eventualnu zloporabu dokumenata pohranjenih u Arhivu. No u desetak godina, kada se zgrada uređivala za potrebe Arhiva, upravo zbog sigurnosnih razloga pojačane su mjere videonadzora, ulaska na karticu i sustava kontrole pristupa zaštićenom spremištu. Stroža kontrola pristupa i korištenja gradiva provodi se u posljednjih nekoliko godina, a toga prije nije bilo – zaključuje ravnateljica Lemić, ne želeći komentirati činjenicu da se neki od “nestalih” dokumenata povremeno znaju pojavljivati u javnosti.

“Novosti” su poslale upit Uredu predsjednika Ive Josipovića kako bismo doznali jesu li neki od spomenutih dokumenta nakon predaje 1993. eventualno “zaostali” u pismohrani na Pantovčaku, ali do zaključenja broja nismo dobili odgovor. No nakon što smo došli do spomenutog inventarnog popisa – dokumenta koji potvrđuje sumnje da su neki državni dokumenti netragom nestali – zatražili smo mišljenje povjesničara, naročito onih koji su zbog svog angažmana upućeni u problematiku “manjka” državnih tajni u arhivima.

– Imao sam uvid u određene dijelove partijske dokumentacije kada sam radio na pripremi hrvatske tužbe za genocid protiv tadašnje Jugoslavije. Osim partijskih sjednica vrha tadašnje vlasti za koje dokumenti ne nedostaju, postoji i cijeli sustav ostalih tijela za koja nema dokumenata o njihovim odlukama. Primjerice, ne postoji fond Republičkog komiteta za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu (ONO i DSZ). Isto tako, pri Predsjedništvu Socijalističke Republike Hrvatske postojao je i Savjet za zaštitu ustavnog poretka i od tog tijela ostalo je samo nešto zapisnika. Dovoljno dugo sam gledao dokumente partije i znam kako su radili ti savjeti. Savjet ima redovno transkript, a transkripata sada uglavnom nema. Osim toga, pitanje je i gdje su materijali koji su se slali za točke dnevnoga reda – kaže povjesničar Davor Marijan iz Hrvatskog instituta za povijest.

To su samo dva segmenta, napominje Marijan, važna za razumijevanje potrage za najvažnijim i najosjetljivijim dokumentima bivše vlasti, a ključan je i treći – možda najtajnovitiji.

– Ni danas ne znamo ništa o tome što je s dokumentima Službe državne sigurnosti. To je ono o čemu nitko u ovom sustavu nema pojma. Znam, konkretno, jedan primjer, a to je da arhivsko gradivo tadašnjeg Sekretarijata unutarnjih poslova (SUP) za Zagreb do 1967. ne postoji. Znači, za razdoblje od dvadeset i nešto godina uopće nema papira. Možemo samo pretpostaviti koliko toga fali. Razmjeri uništavanja dokumenata bili su stravični – kaže Marijan, dodajući i da kada neki od “nedostupnih” transkripata izrone u javnosti, što je svojevremeno bio slučaj s transkriptom sastanka Savjeta za zaštitu ustavnog poretka o slučaju ubojstva Stjepana Đurekovića, u vrhu države nastane uzbuna.

Pritom, tvrdi on, nestanak nekih materijala iz fonda Predsjedništva SRH ne znači da oni neće izroniti iz nečije privatne ostavštine, i to uglavnom u cilju podmetanja političkim protivnicima.

– Uvijek postoji mogućnost da je dio gradiva nestao iz Ureda predsjednika, iako sumnjam jer su prilikom predaje tog gradiva njegovi originalni stvaratelji imali dovoljno vremena da ostave samo trice i kučine. Prešao sam dio te građe, pogotovo onaj završni dio, to je prilično “tanko”. Nađete zapisnik od recimo Saveznog sekretarijata za narodnu obranu u trenutku kada se partijski i politički vrh Hrvatske sastao s Veljkom Kadijevićem. Pritom se vidi da je bio i transkript, a transkripta nemate. No da je taj transkript recimo ostao HDZ-u, vjerojatno bi ga iskoristili, i to protiv Ivice Račana – tvrdi Marijan, dodajući svoje objašnjenje o tome gdje se mogu naći mnogi od sada nedostupnih državnih tajni.

– Po ustavu SRH partija se stavljala iznad sustava jer je bila odgovorna za stanje u sustavu. Po mojem mišljenju, to je sada lakrdija jer nekadašnja partija nije stranka u današnjem smislu. Ona je bila parazit koji je držao cijeli sustav pod svojim nadzorom. Jedini arhivski fond po kojem će netko shvatiti što je bila SRH je partijski fond – napominje Marijan, a tu dolazimo do još jedne od bolnih strana Hrvatskog državnog arhiva.

Naime, arhivsko gradivo nekadašnjeg Saveza komunista Hrvatske i CK SKH, koje je preuzeto iz Instituta za historiju radničkog pokreta, ali i iz sadašnjeg SDP-a tijekom 1995. godine, počelo se sređivati tek 1998. godine i do sada je, kako saznajemo, katalogizirano i sređeno do 1968. godine, a tek djelomično i do 1982. I za to razdoblje se, kako je u nedavnom intervjuu za “Novosti” kazao povjesničar Hrvoje Klasić, spisi mogu dobiti iz vrećice, malo-pomalo, tj. na kapaljku. Zanimljivo je da se sukladno ugovoru o predaji građe Državnom arhivu za njeno korištenje treba dobiti suglasnost sadašnjeg SDP-a. No ovdje je značajan i problem što Državni arhiv nema dovoljno zaposlenih da bi mogao brže obraditi svu građu zaprimljenu iz bivšeg sistema, pri čemu se nova hrvatska država pobrinula da njen arhivski sustav nema dovoljno sredstava ni kapaciteta za obradu dokumentacije, kao što se pobrinula da cjelokupan sustav koji bi trebao brinuti o dostupnosti građe javnosti bude neučinkovit i netransparentan, dizajniran tako da na sve moguće načine priječi uvid u dokumente, pa čak i u stvarno stanje građe.

Kako je partijska građa sređena samo do 1968. godine ne može se, primjerice, ni znati jesu li svi dokumenti na broju ili su negdje nestali, kao u slučaju građe Predsjedništva SRH iz 1980-ih. Ta građa bila bi, primjerice, zanimljiva za istraživanje danas vrlo aktualnog slučaja Đureković, za organizaciju čijeg ubojstva iz 1983. godine njemačke vlasti sumnjiče bivšeg funkcionara jugoslavenskih i Tuđmanovih tajnih službi Josipa Perkovića. Za smjene dvaju režima 1990. godine mnogi su imali motiva da počiste za sobom državne tajne i druge klasificirane dokumente koji su ih mogli kompromitirati, a u prilici su se našli naročito oni koji su za Tuđmanove vladavine nastavili obnašati funkcije u državnom aparatu.

U svemu tome Jozo Ivanović, zamjenik ravnateljice Državnog arhiva i savjetnik za informacijsku sigurnost, upozorava i na vrlo problematičnu činjenicu da se niti jedna od institucija ne pridržava Zakona o tajnosti podataka iz 2007. godine. Prema tom Zakonu, svaki vlasnik podataka “obavezan je trajno procjenjivati stupanj tajnosti klasificiranog podatka i izraditi periodičnu procjenu na temelju koje se može promijeniti stupanj tajnosti ili izvršiti deklasifikacija podatka”. Konkretno, po tom Zakonu za državnu bi se tajnu periodična procjena mijenjanja stupnja tajnosti trebala provoditi svakih pet godina.

– Što se tiče dokumentacije u Arhivu, nemamo informaciju da vlasnici podataka (a to su institucije poput Vlade, Ureda predsjednika i drugih, op. a.) provode periodičnu procjenu i da su donijeli odluke o deklasifikaciji ili spuštanju stupnja tajnosti nekih podataka. Barem nas ne obavještavaju o tome. Prošlo je već šest godina otkako je Zakon stupio na snagu i svi su klasificirani podaci trebali biti pregledani barem jedanput, a većina možda i dva puta. Teško je vjerovati da u tom razdoblju nije bilo razloga za barem koje spuštanje stupnja tajnosti ili deklasifikaciju nekog podatka predanog arhivu – kazao nam je Ivanović.

To o čemu govori još je jedan pokazatelj da cjelokupni sustav čuvanja i davanja arhivske građe na dostupnost javnosti funkcionira netransparentno i po nejasnim kriterijima, što je već pokazalo i pisanje “Novosti” o arhivi predsjednika Tuđmana, koju je Vlada učinila potpuno nedostupnom osnovavši posebno povjerenstvo koje kontroliraju ljudi iz obavještajne zajednice, izdajući mišljenja o tome tko će imati pristup Tuđmanovoj građi. Tako su Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru odobrili korištenje Tuđmanovog arhiva za istraživanje okupacije Vukovara, a dubrovačkoj povjesničarki Julijani Antić Brautović odbili zahtjev za istraživanje spornih Tuđmanovih ideja o razmjeni teritorija. Vlada je tek nakon upornog pisanja “Novosti” i apela desetero intelektualaca u rujnu najavila da će napraviti neke promjene vezano uz dostupnost Tuđmanove građe, ali se do sada nije dogodilo ništa, a pritom nije pokazana ni bilo kakva volja da se prepozna dubina problema i sustav reformira tako da dokumentacija o prošlom djelovanju državnog aparata, njegovih čelnika i operativaca doista postane dostupna javnosti.

Prošlost pod paskom tajnih službi

Po svojoj kompletnosti i dostupnosti problematična građa koju smo ovdje spomenuli samo je dio dokumentacije koju je stvarao državni aparat, a zanimljivu građu o spornom djelovanju države predstavlja bi i dokumentacija Tuđmanovih sigurnosnih službi koje su, među ostalim, prisluškivale i pratile preko stotinu novinara koji su negativno pisali o karakteru njegove vlasti. Te službe danas ne čuvaju samo tajne režima iz 1990-ih nego i tajne svojih prethodnica, službi i institucija sigurnosno-obavještajnog aparata koje su postojale prije 1990. godine. Prema riječima ravnateljice Arhiva Vlatke Lemić, sljednici bivše Službe državne sigurnosti, a to su Ministarstvo unutarnjih poslova i Sigurnosno obavještajna agencija (SOA, ranije POA), predali su Arhivu gradivo nastalo do 1990. godine, no ono je označeno tajnošću i dostupno samo uz dozvolu SOA-e. Ta građa, primjerice, sadrži tematske cjeline o aktivnostima i djelovanju stranaka, političkih pokreta i organizacija, vjerskih zajednica, dosjee građana od 1945. do 1990. godine, dosjee Andrije Hebranga i Alojzija Stepinca, evidencije Udbe i zbirke fotografija Službe državne sigurnosti. Tu je i tematska cjelina koja se odnosi na emigraciju, što bi moglo biti zanimljivo kada se radi o slučaju Đureković, čije se ubojstvo zbilo prije 30 godina, no u toj su tematskoj cjelini javno dostupna samo “pisma, razglednice, letci, isječci iz emigrantskog tiska upućeni dr. Bakariću, Dušanu Dragosavcu i Miki Tripalu“, datirani još 1959. godine.