Doček noćas neće pasti

Ne znam zašto uopće dolazi. Ovdje ga nitko ne voli – kazat će nam u Livnu jedan mladić, noć prije nego što će u njegov grad stići hrvatski premijer.

– Dolazim kako bih obišao sve krajeve Bosne i Hercegovine u kojima u značajnijem broju žive Hrvati. Bio sam znatiželjan da vidim ovaj kraj – neizravno će mu odgovoriti Zoran Milanović po dolasku, spominjući ustavnu, ali i moralnu obavezu koju ima kao predsjednik hrvatske Vlade.

No i nakon ovog, trećeg po redu posjeta susjednoj zemlji, ostaje pitanje žele li ga tamošnji Hrvati. Jer kamo god bi stigao, vladao je svojevrsni bojkot: ulice su bile prazne, a premijer se susretao tek s lokalnim dužnosnicima i crkvenim predstavnicima. Iznimka se dogodila drugog dana posjeta, u bugojanskom prigradskom naselju Kandiji, gdje se u spaljeni i minirani okoliš vratilo petstotinjak Hrvata. Njih pedesetak došlo je pred područnu školu koju je davno dao izgraditi Stjepan Radić i ukazanje premijera nagradilo glasnim aplauzom, prije nego što će ga domaćini, uglavnom čelnici lokalnoga HDZ-a, “privesti” u učionicu.

– Dugo su već unutra. Neka, neka, što je dulje s njima, bolje će se upoznati – logika je starice odjevene u crninu, koja se istinski nada da posjet hrvatskog premijera može donijeti nešto dobro njezinu kraju.

A kraj je to u kojem se ponajbolje zrcali silovita destrukcija što ju je iza sebe ostavio rat; nekada moćne tvrtke, poput Vojne industrije Slavko Rodić, Tvornice biro-mašina Bugojno, Špedicije Bugojno, koje su zapošljavale desetak tisuća radnika, danas ne postoje. Tako je gotovo u cijeloj zemlji – ljudi su osuđeni na iseljavanje ili preživljavanje, a gospodarska moć spala je tek na kafiće i trgovine. Stoga ni ne čudi da je načelnik Općine Livno nakon susreta s Milanovićem kao glavnu temu istaknuo moguće premještanje pogona nekih hrvatskih tvrtki na livanjsko područje; željni investicija, spremni su investitorima ponuditi četvorni metar gospodarskog zemljišta za svega jednu konvertibilnu marku (3,8 kuna).

– Nadamo se da će biti nešto od svega ovoga – zaključit će načelnik Luka Čelan pred gotovo praznim auditorijem.

Stotinjak metara dalje, terase gradskih kafića pune su svijeta, koji nije pokazivao gotovo nikakav interes za gosta.

I u nadaleko poznatoj livanjskoj mljekari Milanovića su tražili pomoć u plasmanu svojih proizvoda na EU-tržište, što je premijer mirno saslušao kušajući sir, a potom se svita smjestila u dvadesetak luksuznih automobila i uputila do obližnjeg samostana Gorice, kojem je hrvatska Vlada prošle godine donirala 500.000 kuna za obnovu crkve. Imao je premijer ondje priliku vidjeti i kako franjevci, čuvari kulturnog blaga, vode muzej prepun vrijednih eksponata iz bogate prošlosti ovih krajeva. Najstariji izlošci datiraju još iz kasnog eneolitika, a fascinantna zbirka nastavlja se nalazima iz antike, ranoga kršćanstva i srednjeg vijeka. Zbirka svoje korijene vuče još iz 19. stoljeća, kada su Mala braća obilazila arheološka nalazišta, marljivo skupljajući starine. Domaćini će među brojnim eksponatima istaknuti naušnice iz 14. stoljeća, pronađene prije 50-ak godina na lokaciji Grboreza nedaleko Livna; njihovu je repliku na lanjskoj promociji svog filma “U zemlji krvi i meda” nosila glumica Angelina Jolie, što je, smatraju ovdje, bila fenomenalna promocija muzejskog zdanja.

– To vam je najstariji sačuvani komad platna u Europi – upozorit će nas na jedan eksponat dugogodišnji hrvatski konzul u Mostaru Velimir Pleša, koji se ovdje već toliko udomaćio da dobro poznaje i postav. Riječ je o prapovijesnom grobnom plaštu, vunenom platnu iz 1660. godine p. n. e., pronađenom na lokalitetu Pustopolje u blizini Kupresa.

Milanovića je pak najviše iznenadila ploča s groba popa Tjehodraga.

– Ćirilica! – s neskrivenim je iznenađenjem uskliknuo vidjevši eksponat ispisan pismom koje već tjednima izaziva prijepor u dijelu hrvatske javnosti.

Objasnit će mu da je riječ o ploči iz 12. stoljeća, pronađenoj u selu Lištanima. Tjehodrag je najstariji imenom poznati pop glagoljaš, a na ploči piše: “Tu leži pop Tjehodrag, imao je pet sinova, svi su ubijeni iste godine.” Predstavit će domaćini gostu i Kuprešaka koji je “stariji i od Mojsija”, skelet koji datira približno od prije 3.700 godina.

Susret s fratrima Milanović je završio zdravicom. Fratarska šljivovica “plehanka”, koja je u Goricu stigla iz daleke Posavine, kliznula je i niz premijerovo grlo. Nakon ugodnog dočeka, tijekom kojeg su mladi fratri iz novicijata, s gotovo tinejdžerski sramežljivim osmijesima, mobitelima fotografirali gosta, Milanovića je dočekao prazan Tomislavgrad. Ondje kao da je vladao tihi bojkot, glavna ulica bila je potpuno pusta, iako je ovo prvi put od 1993. i Franje Tuđmana da grad posjećuje ovakav dužnosnik iz “matične domovine”. Tek po susretu s lokalnim dužnosnicima, premijera će na izlazu presresti jedna građanka.

– Želim svu sreću i vama i SDP-u i molim vas, koliko ste u mogućnosti, pomozite ekonomski ovaj kraj jer ljudi bježe odavde – uspjela mu je reći prije no što je stao pred novinare.

– Neće se baš usrećiti mojim posjetom – uz smiješak je rekao Milanović, vjerojatno se referirajući na nerealna očekivanja domaćina.

A o domaćinstvu Tomislavgrada žena koja je prišla premijeru tako što je zamolila osiguranje da mu uputi nekoliko riječi misli uglavnom sve najgore.

– E, baš neka sam! Odvratno je što nitko od ljudi nije došao ovamo. Barem da su stali sa strane, ne moraju cvijeće nositi, ali ovdje radije javno, pod imenom i prezimenom, već danima pozivaju na kamenovanje hrvatskog premijera – objasnit će nam kasnije.

U obližnjem Hotelu Tomislav konobar će nam očitati političku lekciju – na pitanje primaju li kune kratko odgovara:

– Kune su naše, prijatelju, ovdje je kao da si u Splitu!

Ni u Rami, odnosno Šćitu, kamo je Milanović išao posjetiti poznati franjevački samostan, svojevrsni rasadnik kritičke misli u Bosni i Hercegovini, narod ga nije dočekao, a kakav ondje status uživa svjedoče i riječi nekih mještana.

– Ne volimo ga mi ovdje. Kod nas samo HDZ prolazi – reći će otvoreno najglasniji iz skupine golobradih mladića, koja u starom “mercedesu” krati vrijeme ispijajući pivo, dok riječi ostalih uglavnom nisu za novine.

Ovaj se razgovor vodio na mjestu odakle se pruža impresivan pogled na Ramsko jezero, umjetnu akumulaciju koju su vlasti napravile 1968., potopivši nekoliko sela. I danas se za velike suše, kada se smanji vodostaj, ukažu tragovi prijašnjeg života: potopljene kuće, drumovi, groblja i ono što su nekada bili bogati voćnjaci. No upravo zbog akumulacije u kraju u kojem nikakva industrija više ne stanuje, pohvalit će se domaćin, Rama/Prozor ima veći budžet od primjerice Širokog Brijega.

– Prvi put sam ovdje i zadivljen sam ljepotom ovoga kraja i jezera – rekao je Milanović po dolasku na Šćit, a da to nisu bile samo kurtoazne riječi dokazao je i ushitom kada se pred njim ukazalo Ramsko jezero.

Iako su ga domaćini u Livnu obasipali informacijama o njegovim precima, Milanović je na Šćitu zaključio da upravo iz ovog kraja vuče korijene većina njegove obitelji. Upoznao je i “Antu Gotovinu”, lokalnog SDP-ovca Luku Faletara kojeg su prije deset godina uz helikoptersku podršku uhitile snage SFOR-a zbog sličnosti s traženim generalom. Premijer je ostao razočaran što neće posjetiti i obližnji Prozor.

– Šteta, Prozor noćas neće pasti – dodao je u šali.

I u kraju koji se smatra svetim na ekonomsko stanje podsjeća pusta zgrada preko puta samostana. Iznad već odavno zarđalih vrata stoji natpis “UNIS – tvornica sjedišta i dijelova za bicikl”. Nešto drugačiju priču čuo je Milanović u Gornjem Vakufu/Uskoplju, gdje je prošetao pogonom TOM-a, uspješne tvrtke koja zapošljava 330 radnika. Među njima je i Josip Mlakić, nagrađivani književnik koji ovdje radi kao strojarski inženjer. Posjećujemo ga dok Milanović razgovara s vlasnikom tvornice, a Mlakić nam, u plavoj kuti i zatrpan nacrtima, objašnjava da radi na novom scenariju. Put nas vodi dalje, u Osnovnu školu Uskoplje.

– Hvala bogu da je došao, ovamo više nitko ne dolazi. Ovo je kažnjenički grad – govori nam jedini mještanin među novinarskom svitom.

Njegova je kuća nasuprot škole, pa se uredio i protegnuo noge. Nije dugo trebalo, kao što to biva u Bosni, da razgovor skrene na rat.

– Sve su pokrali, kod vas HDZ, a ovdje HDZ i SDA. Uništeni smo – zaključit će dok se kune da je međunacionalna mržnja u gradu satrvenom u hrvatsko-bošnjačkim sukobima stvar prošlosti, ali dodaje da budućnosti ovdje svejedno nema.

Iz Uskoplja se premijerska kolona zaputila u Kraljevu Sutjesku i Bobovac, gdje su nekada stolovali bosanski kraljevi iz dinastije Kotromanića. No osiguranje je za premijerom i dobrim fratrima zakračunalo vrata, i od crkve i od sakristije. Iako su se fratri radovali skupnom pješačenju na fascinantnu gradinu Bobovac, premijera je pratnja uspjela odgovoriti od tog pothvata, ostavivši to za neki drugi put…

“Nemam zašto pozivati Hrvate da se popišu”

Popis stanovništva koji je započeo 1. listopada i trajat će 15 dana glavna je tema u susjednoj državi: teško je nabrojati tko sve ne poziva Hrvate, Bošnjake i Srbe da se na njemu izjasne. Hrvatski narodni sabor izbacio je i uočljive plakate kojima se pozivaju Hrvati i Hrvatice da pristupe popisu i potvrde da je “ovo naša zemlja”. Već su ranije poručili – ne bude li Hrvata, neće biti ni BIH. Kardinal Vinko Puljić dopisom je apelirao na sve župnike da animiraju vjernike za popis, zamolivši pritom da to obave “bez politizacije”. Apelima se pridružio i hrvatski predsjednik Ivo Josipović, snimivši TV reklamu kojom poziva građane Hrvatske porijeklom iz BIH da se popišu u svojoj “drugoj domovini”. Milanović je u više navrata tijekom putovanja, koje nije slučajno koincidiralo s popisom, izjavio da se neće oglašavati po tom pitanju. No njegova je poruka ipak bila nedvosmislena: “Nemam zašto pozivati Hrvate da se popišu, znaju to oni sami i bez mene.” U razgovoru s predsjednikom popisne komisije jedne od općina koju je Milanović posjetio shvatit ćemo da je premijer bio u pravu.

– Svi smo iznenađeni koliko su dobro ljudi informirani o popisu – otkriva nam predsjednik komisije, napomenuvši kako se po svemu viđenom može zaključiti da Bošnjaka, Hrvata i Srba neće uzmanjkati.