Na večeri s najboljima
U svojoj jedanaestoj sezoni Festival svjetskoga kazališta prošao je onako kako smo i očekivali: bilo je to revijalno izdanje predstava visoke evropske kvalitete. S pet izvedbi i filmom “Hamlet u Palestini” Thomasa Ostermeiera i Nicolasa Klotza, razvukao se na čitavih mjesec dana i time ponešto izgubio od štimunga, iako su viđene predstave debela injekcija domaćem teatarskom životu, koji bi od evropske kazališne proizvodnje mnogo toga mogao naučiti. Ponajprije, riječ je o visokoj scenskoj kultiviranosti i preciznosti glumačke igre koje omogućuju gledatelju da prijeđe prag fikcije i zaista uroni u svijet imaginarne stvarnosti, što u ovdašnjem teatru, nažalost, nije čest slučaj. Kako drugačije objasniti da publika u grobnoj tišini tri i pol sata prati nizozemsku predstavu “Dugo putovanje u noć”, u kojoj se beskrajno raspreda o obiteljskim odnosima, a nitko ne poželi napustiti dvoranu? Štoviše, izvedba je ispraćena dugim ovacijama, a među gledateljima nije bilo ni dežurnih skeptika koji na svakoj predstavi traže dlaku u jajetu!
Drugo, za razliku od domaćeg teatra u kojem se u pravilu puno viče, psuje i urla, a netko se zalije krvlju ili skine gol već u prvih deset minuta, evropsko kazalište poodavno je nadraslo tzv. drame krvi i sperme te je o suvremenim problemima počelo govoriti s više fine ironije i rafiniranoga crnog humora. Tako treba gledati i predstavu “Nadolazeća oluja” britanske trupe Forced Entertainment, koja govori o svojevrsnom sivilu života krajnje prosječnih ljudi s beznadnom željom da to promijene: umjesto očajnika koji se valjaju u alkoholu, nasilju i međusobnoj mržnji, prisustvujemo iščašenoj priči, tužnoj i duhovitoj, u kojoj ti ljudi iz našeg susjedstva pokušavaju nekako izraziti sami sebe, ali ih u tome ometaju tuđa nespretnost ili vlastiti osjećaj beznačajnosti. Neurednost, improvizacija, klavir, drveće, štrikovi i nesuvisle priče prate predstavu od početka do kraja, pritom vrlo precizno slikajući svijet konfuznih nada i propuštenih šansi, u kojem i sami živimo.
Dobro suvremeno kazališta, ono koje je odustalo od svakog oblika radikalizma, traži jednostavne situacije i neobična izražajna sredstva da bi senzibilno i diskretno govorilo o krupnim temama. Tipičan primjer takvog pristupa je švicarska predstava koja je zatvorila Festival, “King Size” u režiji Christopha Marthalera. Pokušajte zamisliti domoljubne budnice s kraja 19. stoljeća, te sladunjave stihove o ljubavi i vjernosti pomiješane s glamurom Evrovizije i drugim šljokicama današnjega kiča – upravo to je učinio Marthaler s njemačkim kičem i tamošnjim osjećajem dobro uređene sreće ukrašene buketima cvijeća, ismijavši tako malograđanštinu do kraja. Usred nacifranog raja, pozornicom baulja sredovječna žena skromna izgleda, koja ne zna što joj se dogodilo, ali dobro zna da joj je obećana sreća na čudan način iscurila kroz prste. Četvero aktera koji savršeno glume, pjevaju, sviraju i plešu objedinilo je glavnu karakteristiku modernoga evropskog teatra – estetski suptilnoga i izvedbeno superiornoga.
Veliko je pitanje koliko takve festivalske predstave utječu na domaće kazališne prilike. Ne treba gajiti pretjerane nade, ali već to što ih svake jeseni možemo vidjeti stavlja nas u kakvu-takvu poziciju povezanosti s najboljima, što “zbog časti ljudskog duha” uopće nije mala stvar.