Eh, ta “ljudska priroda”
Mo Yan: Promjena (s kineskoga prevela Karolina Švencbir Bouzaza; Fraktura, 2013)
Ispoštuje li komitet Nobelove nagrade za književnost prešutno pravilo da dobitnicu ili dobitnika proglasi tjedan uoči dodjele Man Bookera, u trenutku objave ovoga teksta njegova će odluka biti poznata. Dok tekst nastaje, međutim, rastući suspense kapitaliziraju kladioničarske kuće, glazirajući ponudu niželigaškog nogometa i finskog hokeja marketinškim glamurom sofisticirane kulture. Trenutno tako na listama vodi Haruki Murakami, slijede Joyce Carol Oates, Péter Nádas, Assia Djebar… Ipak, već unaprijed je izvjesno: bilo tko od njih značio bi izbor sretniji od prošlogodišnjeg, barem iz perspektive štokholmskog žirija.
Tada – nakon što je šteta već bila učinjena – zlobniji su nagradu Mo Yanu tumačili uglavnom kao posljedicu nedovoljne političke informiranosti. Zbilja, Zapadom su uoči dodjele cirkulirali tekstovi koji su pisca prikazivali kao buntovnog opozicionara, postojale su naznake njegova dobrodošlog antirežimskog raspoloženja… Odmah nakon proglašenja, međutim, ispostavilo se da Mo Yan s Komunističkom partijom održava vrlo ugodne odnose, a i da je znao dati pokoju izjavu o načelnoj prihvatljivosti cenzure. Dovoljno za sablazan i konsternaciju umjetnika iz slobodnijeg dijela svijeta: Herta Müller odluku proglašava “katastrofom”, Salman Rushdie dobitnika “režimskim psićem”. Doduše, poslije će ga neki – Rushdieja, ne psića – podsjetiti da ni sam nije osobito sklon kritizirati imperijalističku politiku SAD-a, pa prava polemika tu tek počinje… Onaj kojeg se najviše ticala odlučio ju je ipak odšutjeti. Sve što sam trebao reći, ustvrdio je čovjek pravog imena Guan Moye – čiji umjetnički pseudonim, sasvim prikladno, znači “ne govori” – već sam napisao u svojim knjigama.
Prva od tih knjiga prevedena na hrvatski kratki je roman “Promjena”, izvorno objavljen prije tri godine. Memoarski usidren, rekonstruira život Mo Yana od siromašnog djetinjstva na selu i izbacivanja iz osnovne škole, preko svakodnevne borbe za preživljavanje i društveni uspon, pa sve do golemog uspjeha njegovih romana, ekranizacija, nagrada, slave… Cijeli je taj četrdesetogodišnji put kondenziran i sažet na samo stotinjak stranica, a povijesna pozadina – Kulturna revolucija, masovna glad, politička represija, prosvjedi na Trgu Tiananmen – odgurnuta je daleko, u treći plan zbivanja. Neki kritičari proširili su stoga medijsku optužnicu Mo Yana i na njegove tekstove, napadajući ga zato što povijesne događaje u “Promjeni” spominje diskretno, umjesto da ih, valjda, ekstenzivno elaborira u skladu s ideološkim očekivanjima poluinformiranog zapadnog čitatelja. Promašena primjedba, naravno, već i zbog toga što pripovjedač dosljedno izostavlja i niz drugih predvidljivih motiva memoarske proze, poput privatnog života, braka, obitelji. Umjesto toga, priču impregnira slijedeći paralelno živote Mo Yana i njegovo dvoje razrednih kolega: He Zhiwua i lijepe Lu Wenli. U djevojku su obojica bili zaljubljeni: obojicu je odbila. Pažljiviji čitatelji uočit će kako ovaj neobični trokut pritom ne povezuju samo emocionalne, nego i financijske transakcije: novac koji Mo Yan posuđuje He Zhiwuu da bi započeo posao, velika cifra koju He Zhiwu plaća ocu Lu Wenli ne bi li je fascinirao i, konačno, na samom kraju romana, mito koje Mo Yan prima od Lu Wenliin. Njime, poštujući narativnu logiku, zatvara krug i kao da “otkupljuje” priču koju priča. Cirkulacija novca ne proizvodi pritom ništa više od uokvirivanja “stvarnog” života “običnog” pojedinca, posvećenog vlastitim interesima i moralno korumpiranog.
Iako razigrava neobičan i upečatljiv repertoar narativnih tehnika i trikova, “Promjena” posrće upravo na tom mjestu: ne na implicitnoj cenzuri strahota kineskog komunizma koju joj zamjeraju, nego na ideološki reakcionarnoj konstrukciji ahistorijske, nepopravljivo kontaminirane, “prave” ljudske prirode.