430 nijansi sjećanja

Projektom osobnih sjećanja na ratove i političko nasilje, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću nastoji afirmirati i očuvati od zaborava sjećanja svjedoka, ponajprije običnih ljudi, ali i rukovodilaca i drugih važnih aktera, na zbivanja u Hrvatskoj od 1941. naovamo.

– Prva snimanja počela su 2010. godine, a dosad je snimljeno 430 video-intervjua, od kojih je stotinjak već dostupno na web-stranici Documente www.osobnasjecanja.hr (do Nove godine bit će ih još više). Snimanja i kazivanja se nastavljaju – rekla nam je voditeljica Documente Vesna Teršelič, naglasivši da takva građa treba biti dostupna što većem broju ljudi i korištena u što više znanstvenih, umjetničkih, dokumentarnih i obrazovnih programa.            U Documenti smatraju da se bilježenjem i prenošenjem subjektivnih iskustava ljudi može doći do dubljih uvida u skrivene aspekte političkih previranja i ratnih sukoba na ovim prostorima, što bi osnažilo osobne i društvene procese suočavanja s prošlošću.

Vesna Teršelič je zadovoljna raspravom na nedavnoj zagrebačkoj konferenciji o osobnim sjećanjima, koja je okupila brojne i relevantne sugovornike iz Hrvatske, Srbije i drugih država regije, ali i Nizozemske, koja osigurava sredstva za ovaj projekt. Iako su se sudionici rasprave slagali u mnogim stvarima, bilo je i razmimoilaženja oko nekih pojedinosti, a iskristalizirala se i činjenica da se dio svjedoka, ponajprije Srba uključenih u događanja devedesetih, ustručava s javnošću podijeliti svoja stradanja i sjećanja na njih.

– Mislim da nedostaju ovakve otvorene rasprave među žrtvama ratova i političkog nasilja prošlog stoljeća, pa ih treba voditi i drugdje u Hrvatskoj, pogotovo stoga što u njima sudjeluju ljudi stradali na različitim mjestima i u različitim ratovima, koje dijele i ideološke i generacijske razlike – kaže Vesna Teršelič.

Naglasila je da svako svjedočenje pridonosi povijesnoj slici nekom novom nijansom sive, ukidajući tako onu crno-bijelu kakva se nastoji nametnuti i održati.

– Ova zbirka sjećanja je prilika za nove generacije, jer kod starijih nade u promjenu možda nisu toliko velike. Ne vidim razloga da nove generacije, koje dolaze s novim pogledima, ne uče i ne informiraju se na tim sjećanjima – dodaje voditeljica Documente.

– Sada je izazov natjerati na gledanja tih intervjua one koji nisu zainteresirani, a pritom će biti vrlo važno koliko će muzeja ovo uključiti u svoje postave i koliko će umjetnici zabilježena sjećanja koristiti u svom radu – kazala je Vesna Teršelič, zadovoljna obećanjem direktora ZagrebDoxa Nenada Puhovskog da će neki od video-intervjua biti prikazani u sklopu sljedećeg izdanja tog festivala. Naglasila je da su sjećanja za neke porodice stradalih jedino mjesto spomena.

– Previše je mjesta stradanja na kojima nema nikakvog obilježja. Sada su njihovi najbliži bili u prilici reći što se dogodilo i tako u javnom prostoru sačuvati uspomenu na stradale – rekla je Vesna Teršelič i podsjetila da se projekt odvija istodobno s pokušajem sprečavanja komemoracija srpskim žrtvama, kao u Golubiću i na Koranskom mostu, o čemu javnost uglavnom, uz časne iznimke, šuti.

Maja Dubljević, sudionica Documentina projekta, ističe da su krenuli sa sjećanjima iz Domovinskog rata, ali su ih ubrzo nadopunili svjedočanstvima iz doba Drugoga svjetskog rata, s Golog otoka, iz doba Hrvatskog proljeća i uspona nacionalizama potkraj 1980-ih.

– Posebnog kriterija za kazivače i kazivačice nije bilo: osnovni je bio povreda, nasilje, gubitak ili šteta koju su na neki način doživjeli u određenom razdoblju – kaže Maja Dubljević.       Jedna od aktivnijih raspravljačica na konferenciji bila je Sanja Petrović Teodosijević iz beogradskoga Instituta za noviju istoriju Srbije.

– Brojni sagovornici imaju potrebu da se tumačeći savremene događaje referiraju na događaje iz Drugoga svetskog rata. To se videlo i na konferenciji, pa ću zauvek zapamtiti reči gospođe iz Vukovara: “Drugi svetski rat nam ne da da koračamo, a bojim se da neće dati ni mojim unucima” – kazala je Sanja Petrović Teodosijević, ističući da je Documenta otvorila, uz ostalo, i značajno pitanje odnosa prema zajedničkoj prošlosti.

– Na prostoru čitave bivše Jugoslavije, svih novostvorenih nacionalnih država, jasno se vidi i u javnom govoru i u javnom prostoru da se odnos prema toj zajednici, pre svega prema onoj socijalističkoj, u dobroj meri definiše odnosom prema preteškom nasleđu Drugoga svetskog rata. Upravo je taj odnos, po meni, mera spremnosti naših zajednica i društava da se mire, tj. sprovode politiku pomirenja. Uostalom, glavni moto konferencije je bio “Suočavanjem s prošlošću do održivog mira” – rekla je gošća iz Beograda.

Naglasila je da osobna sjećanja ne mogu pridonijeti manipulaciji i reviziji povijesti.

– Ona su izuzetno značajan izvor saznanja o istoriji, pogotovo u delu koji se ne može dokumentovati na neki drugi način. Upravo zahvaljujući pamćenju, istoriografija je postala nauka u kojoj se mnogo više naglašavaju dimenzije emocionalnoga i individualnoga doživljaja. Drugim rečima, to je nauka koja ima izrazitu etičku orijentaciju, šta se danas vrlo često zaboravlja, nipodaštava i relativizuje. Drugo je pitanje zloupotrebe, ne samo usmenoga nego i svakoga drugoga, pa i pisanoga izvora. Dokle god živimo u društvima koja ne počivaju na jasno definisanom sistemu vrednosti, unutar nestabilnih političkih sistema koji su svaku instituciju pretvorili u ruglo, prošlost će predstavljati nepregledan rezervoar poštapalica kojima će se predstavnici političke elite služiti rado i masovno kada god treba mobilisati društvo za neki “viši” cilj, pa i za neki budući rat – smatra Sanja Petrović Teodosijević.

U Srbiji prikupljaju svjedočanstva antifašističkih boraca

Pitali smo Sanju Petrović Teodosijević postoje li i u Srbiji projekti poput ovoga Documentina.

– Ovaj je projekat svakako najambiciozniji i najznačajniji u regionu. Koliko znam, sličan u Srbiji ne postoji, no nekolicina ljudi radi na nekoliko obimom manjih, no za srpsko društvo veoma značajnih projekata. U jednom i sama učestvujem. Reč je o projektu “Usmena istorija – svedočanstva učesnika antifašističke borbe” Fondacije Hajnrih Bel, Saveza antifašista Srbije i Nezavisnog udruženja novinara Srbije, koji je pokrenut početkom 2012. godine. Do sada je intervjuisano trinaest osoba, pripadnika NOPJ-a i učesnika antifašističke borbe. Namera nam je da skrenemo pažnju na činjenicu koliko je danas važno govoriti o antifašističkoj borbi i njenom nasleđu.