Kronika

“Ovdje sam posljednji put vidjela majku”

Gladni, bosi, smrznuti, neutješno smo dozivali naše mame, činilo nam se da ćemo se ugušiti u suzama – Smilja Tišma, bivša zatočenica dječjeg logora u Sisku

Ovdje sam posljednji put vidjela majku. Dvorište je bilo puno vriske, plača i zapomaganja. Stotine odraslih i jako puno male djece, bebi još na dojenju, silom otrgnutih od majčinskih prsa i bačenih na tlo. Kroz male, uske prozore sa žicom, gledali smo na rijeku. Spavali smo na betonu, tek rijetko na postavljenoj slami. Samo onima kojima su imali u što sipati, donosili bi čorbu od kukuruznog brašna. Bilo je dana da nam nisu ništa donosili. Gladni, bosi, smrznuti, neutješno smo dozivali naše mame, činilo nam se da ćemo se ugušiti u suzama. Stravična su bila jutra. Gledali smo čovjeka u crnom sa zaprežnim kolicima i kako vidi neko dijete mrtvo, baci ga u kolica, sjeća se jedna od preživjelih, danas starica Smilja Tišma slika svog djetinjstva u sisačkom dječjem logoru, najvećem te vrste u NDH, u kojem je svakodnevno  umiralo od 30 do 40 djece.

Miholjske zadušnice po drugi put su okupile, na još uvijek neobilježenom dječjem groblju u Sisku, više od stotinu ljudi na parastosu i komemoraciji za djecu staru od nekoliko tjedana i mjeseci, do 13 godina starosti koje su ustaše od 3. avgusta 1942. do 8. januara 1943. godine dovodili sa Kozare, Banije, Korduna i Slavonije u dječji logor koji se nalazio pod pokroviteljstvom “Ženske loze ustaškog pokreta” i “Ustaške nadzorne službe”.

Kroz logor je za šest mjeseci postojanja prošlo 7000 djece, dok broj umrlih varira, od 1152 po podacima mrtvozornika dr. Davida Egića, preko 2000 kako piše na spomeniku na groblju, pa sve do 3000 djece.  Prema svjedočenju grobara Franje Videca broj umrle djece redovito je bio veći od evidencije. Sisački dječji logor, odnosno “dječje prihvatilište” kako se tada zvalo, bio je pod neposrednim upravljanjem ustaše i liječnika dr. Antuna Najžera i djelovao je na pet lokacija u gradu.

Spomen ploče na tim zgradama uništene su tokom rata devedesetih, i ostao je jedino spomenik djeci-logorašima podignut kraj Kupe, ispred dvorane “Kristalna kocka vedrine”. Tek prošle godine, sa prve komemoracije održane nakon dvadeset godina, koju su također organizirali VSNM Siska i SNV, zatraženo je da Grad Sisak, županija i država ulože mnogo više napora za obilježavanje i zaštitu mjesta stradanja, da najvažnije i najstrašnije činjenice budu dio udžbeničke povijesti, te da se oživi gotovo zamrla tradicija posjećivanja groblja te organiziranja školskih posjeta i satova na samom groblju.

Međutim, za godinu dana ništa se u tom pogledu nije promijenilo, osim što se Konzervatorski odjel složio s ocjenom srpske zajednice da bi mjesto dječjeg groblja trebalo staviti pod posebnu zaštitu kao memorijalno mjesto. Upućen je zahtjev Ministarstvu kulture, odakle se još uvijek čeka njihov odgovor. Jedino su ažurni bili u gradskim vlastima pa je gradonačelnica Kristina Ikić Baniček (SDP) obnovila ploče na dječjem groblju.

Na komemoraciji, sisački paroh Veselin Ristić poručio je da stradanje djece treba biti opomena da ne ugrožavamo svoj um zlim razmišljanjem, zavišću i ljubomorom jer, kako je rekao, upravo zbog toga se dogodilo ovo strašno mjesto. U ime pokošenog naraštaja, okupljenima se obratio Milenko Čekić. Rekao je da se na ovom mjestu ne bi trebalo okupljati kako bi se zločin oprostio, nego da se ne zaborave prerano ugašeni životi djece među kojima mnogi nisu stigli ni prohodati, ni progovoriti.

– Kaže se da vrijeme liječi sve rane, ali prošlo je više od 70 godina, a drama jednog pokoljenja djece nikako da se završi, možda i zbog toga što su njihova osjećanja i sjećanja na prerano ugašene živote, tokom svih ovih decenija često povređivana. Kaže se da treba praštati, ali ne i zaboravljati, ali kada je riječ o praštanju, nitko nema pravo zločincima opraštati počinjene zločine nad nevinima jer ratni zločini po svim konvencijama ne zastarijevaju, istaknuo je Čekić.

– Mi moramo činiti sve da stvorimo društvo tolerancije i uzajamnog poštivanja u kome ćemo se svi sjećati ovog strašnog mjesta kao i svih drugih strašnih mjesta na našim prostorima, rekao je predsjednik SNV-a Milorad Pupovac.

– Nema mnogo zemalja u kojima se u tako kratkom vremenu i na tako malom prostoru dogodilo toliko puno strašnih zločina. Ovoj nevino stradaloj djeci moramo se odužiti na način da se suprotstavljamo ideologijama zbog kojih su ona stradala, rekao je Pupovac.

Poslije komemoracije, održan je sat povijesti na kojem su o tragediji i kulturi sjećanja govorili povjesničari Silvestar Mileta i Hrvoje Klasić.

Okupljeni su se prisjetili i onih koji su u teškim ratnim vremenima riskirali živote da bi spasili one koji su tek ugledali svijet. U prvom redu, heroina tog vremena svakako je bila Dijana Budisavljević koja je sa grupom humanista predvodila akciju spašavanje djece.

Međutim, na dječjem groblju, mjestu gdje je svakako svaka riječ suvišna, među prisutnima  nedostajali su predstavnici državnog vrha.

Paulina Arbutina

Istraživanje Partnerstva za društveni razvoj u Podunavlju

Neimaština stvara tenzije 

Nezaposlenost i iseljavanje negativno se reflektuju i stvaraju tenzije u konzumiranju prava nacionalnih manjina

Stanje srpske nacionalne manjine je loše i teško, gotovo katastrofalno, a taj negativan trend prisutan je poslednjih deset godina, rekao je Munir Podumljak, predsednik Partnerstva za društveni razvoj iz Zagreba, predstavljajući rezultate istraživanja provedenog u 5 gradova i 16 opština Vukovarsko-sremske i Osječko-baranjske županije.

Prema njegovim rečima, rekordna nezaposlenost, teško ekonomsko stanje te iseljavanje manjinskog, ali i većinskog stanovništva negativno se reflektuju i stvaraju tenzije u konzumiranju prava nacionalnih manjina.

– Pet od jedanaest tačaka Akcijskog plana za provođenje Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina koji treba biti izvršen do kraja ove godine, uopšte nije ostvareno. I dalje nema pomaka u pravosuđu i upravi po pitanju zapošljavanja pripadnika srpske nacionalne manjine, a obrazovanje na manjinskom jeziku još uvek je de fakto nelegalno jer nisu doneti odgovarajući akti, kaže Podumljak dodajući da i dalje svedočimo incidentnim situacijama  oko pitanja ostvarivanja prava na manjinski jezik i pismo.

– Temeljna prava se ne mogu osporiti bez obzira na želje ili potrebe lokalne zajednice, ona se čak ne mogu osporiti ni promenom Ustava, a kamoli gradskog statuta, poručio je Podumljak dodajući da uvođenje dvojezičnosti u Vukovaru nije stvar emotivne prirode bez obzira na emocije koje izaziva.

– Stvar je to pravne prirode i budućnosti hrvatskog naroda u EU. Niko nije objasnio da se te table postavljaju upravo u ovom trenutku zato jer je tako određeno Akcijskim planom koji je donela prošla, HDZ-ova Vlada 2011. godine. Ovu obavezu nije ratifikovala niti ova Vlada niti bilo koja politika, ona je jednostavno prirodno došla protekom vremena i preuzetim obavezama iz međunarodnih ugovora i kao takva se mora provesti, istakao je Podumljak naglasivši da se “u Europskoj Uniji o manjinskim pravima ne raspravlja već se ona poštuju i provode”. Rezultati istraživanja biće dostavljeni državnim, ali i evropskim institucijama.

– Otvorićemo raspravu sa telima javne vlasti, ministarstvima koja su nadležna za provođenje javnih politika, predstavnicima političkih stranaka kao i predstavnicima Evropske unije s ciljem izrade strategije rešavanja problema srpske nacionalne manjine u Slavoniji i Baranji koja neće ići bez hitne i vanredne akcije Vlade RH u smislu razvoja privrede i zapošljavanja na tom prostoru, kaže Podumljak.

Projekat CIMON – inicijativa za civilni monitoring proveden je u saradnji sa Udruženjem žena Vukovar u okviru IPA 2009 EU.

Dragana Bošnjak

•  

U Mađarskoj predstavljeni baranjski gospodarski i turistički potencijali

Rusi bi ulagali u Baranju

Potencijalni investitori s bogatog istočnog tržišta bi na proleće trebali doći u prve službene posete

Poslovne zone u Belom Manastiru još uvek nisu ispunile svoju prvenstvenu namenu. Zašto je Baranja regija koju potencijalni investitori već dugo vremena zaobilaze u širokom luku pitanje je za milion dolara, tim više jer jedini baranjski grad nudi čitav niz pogodnosti. 

To je svakako dobra prometna povezanost u kojoj su zone od železničke pruge i budućeg cestovnog koridora 5C udaljene tek petstotinjak metara, do zračne luke u Klisi je 30-tak kilometara, a od glavnih gradova u najbližem susedstvu zone su u radijusu od tristotinjak kilometara. Cena od jedan euro za četvorni metar, oslobađanje od plaćanja raznih naknada i nameta, ustupanje prava korištenja s pravom građenja bez naknade i dostupnost brzog interneta u zonama zvuče jednako primamljivo.

S ciljem prepoznavanja prednosti, a u sklopu projekta “Ulaganje u turizam i gospodarstvo hrvatskih regija”, koji je pokrenula Gospodarska komora Budimpešte, 23. septembra potencijalnim se investitorima u mađarskoj metropoli predstavila Baranja, koja je od svih regija predstavljena prva. O gospodarskim i turističkim potencijalima govorili su, između ostaloga, dogradonačelnik Zoran Kranjčec i predstavnica TZ Baranja Beata Kovacs.

Posebno su naglasili da su vrata investitorima i nosiocima dobrih ideja širom otvorena, i ako je suditi po uspostavljenim kontaktima, prvim reakcijama i dogovorima, posve je realno očekivati pomake na bolje. Iako je u ovoj fazi još rano za potpisivanje konkretnih ugovora ohrabruje činjenica da su osim čelnih ljudi budimpeštanske Gospodarske komore, interes za investiranje pokazali Rusi i Ukrajinci.

Potencijalni investitori s bogatog istočnog tržišta već bi na proleće sledeće godine trebali doći u prve službene posete. Uz Grad Beli Manastir i TZ Baranja, u predstavljanju Baranje učestvovalo je i nekoliko OPG-ova, a organizator posete bila je baranjska firma Privilegium j.d.o.o..

Zoran Popović

•  

Milan Šupica (SDSS), općinski vijećnik u Plaškom

Javni radovi – nada za posao

Mjesta u državnim službama su zauzeta i u njima ne rade ljudi iz Plaškog već drugi dolaze na posao iz Ogulina

Možete li nam opisati tko je novi općinski vijećnik iz SDSS-a Milan Šupica?

– Rođen sam u Plaškom 1958., dakle prije 56 godina. Nezaposlen sam, a po zanimanju otpravnik vlakova i do devedesetih godina sam radio na željeznici. Vratio sam u Plaški već se u februaru 1996., pola godine nakon Oluje. Angažirao sam se u SDSS-u prije četiri-pet godina, ali nisam do pred dvije godine imao funkcije. Tada sam postao i član Vijeća srpske nacionalne manjine Karlovačke županije, a na posljednjim izborima za lokalnu upravu i samoupravu izabran sam za općinskog vijećnika. Bio sam kandidat za zamjenika načelnika sa Slađanom Bunjevac ali nismo prošli. Ona je sada predsjednica Općinskog vijeća, a ja vijećnik.

Kako ocjenjujete ekonomsku i političku situaciju u Plaškom?

Ljudima je ovdje do sada bilo, a i sada je teško živjeti, ne samo Srbima nego i doseljenim Hrvatima iz BiH, jer nema posla. Ljudi žive od penzija, socijalnih pomoći i od poljoprivrede za lične potrebe. Ponekad ljude angažiraju na javnim radovima pa se tu dobije nešto novaca i ide im radni staž. Tako sada na javnim radovima radi četrdesetak ljudi. Uslovi za život nisu baš najbolji. Mladi odlaze u druge gradove, pa i druge države jer se ovdje nemaju gdje zaposliti, nema se gdje raditi, nema tvrtki ni poduzeća osim sedam kafića i par trgovina. Mjesta u državnim službama su zauzeta i u njima ne rade ljudi iz Plaškog već dolaze na posao iz Ogulina u poštu, ambulante, Hrvatske šume, Elektru, na željeznicu. Nama član 22. Ustavnog zakona o prednostima pri zapošljavanju pripadnika nacionalnih zajednica ne može uopće pomoći.

Kako funkcionira nova lokalna vlast?

SDP i Srpska narodna stranka su bili u predizbornoj koaliciji, a mi smo im se pridružili nakon izbora i mislim da u ovom trenutku odlično radimo. Svima je stalo do napretka Plaškog što do sada baš i nije bio slučaj. Među našim strankama kada su planovi u pitanju nema razlika i svi želimo isto. Svi smo uostalom srpske nacionalnosti pa se više nećemo moći žaliti da nam netko drugi kroji sudbinu, već mi sami uz pomoć stranaka iz kojih dolazimo moramo raditi za bolje sutra svih koji ovdje žive. Tu je najveća odgovornost za SDP čiji je načelnik i koja je na vlasti u državi.

Što je Plaškom neophodno potrebno?

Najprije su to radna mjesta, a investicije moraju doći izvan mjesta, od države i EU fondova jer mi smo preslabi da bi sami nešto financirali. Nekoliko mladih porodica je krenulo sa OPG-ovim i u saradnji s jednim privatnikom iz Ogulina uzgajaju krastavce. Budućnost nam je bez pomoći države neizvjesna. Mi smo podno Male Kapele, imamo šume za izradu paleta, drvene ambalaže, peleta i briketa, čistu vodu Dretulju, čisti zrak i zemlju, dobar prometni položaj za razvoj seoskog turizma, za lov i ribolov, za stočarstvo i mljekarstvo. Moramo pod hitno osnovati i Turističku zajednicu.

Kako teku procesi povratka i obnove?

Mislim da je povratak uglavnom završen, ali obnova još nije. Procedura ide previše sporo i tu kritiku zaslužuju i naši predstavnici u nadležnim službama. Primjera radi, ja sam na dostavu građevinskog materijala čekao sedam godina.

M. Cimeša

Palac gore Zakonu o gradnji

U saborskoj raspravi o Zakonu o gradnji, u ime kluba SDSS-a, Mile Horvat je istakao kako je riječ o veoma važnom zakonu kojim se stvaraju pretpostavke da se riješi sadašnji pravni vakuum teških životnih situacija u kojima se nalaze povratnici.

– Zakonom se stvara dobra pravna osnova za legalizaciju imovine povratnika. Sadašnjim zakonom, iako su im kuće bile obnovljene, postupak dokazivanja legalnosti je kompliciran i skup. Novim Zakonom taj je postupak pojednostavljen, jer se s priloženom kopijom katastarskog plana i potvrdom o uništenim dokumentima može dobiti uporabna dozvola. Upozoravali smo i problem zračnih snimaka za kuće starije gradnje, do 15. februara 1968. godine, jer su nedostajali avionski snimci koje je radila JNA i arhivirala ih u Beogradu. Zanima me da li su te snimke distribuirane u nadležne urede u Hrvatskoj, kako bi na temelju njih ljudi mogli legalizirati svoje porodične kuće? – pitao je Horvat. Naveo je kako je novim zakonom dobro riješen način dobivanja nove građevinske dozvole, ukoliko je stara bila uništena u ratu.

– Po pitanju stambenog zbrinjavanja govorili smo o krupnim problemima, posebno o nepovoljnom položaju povratnika – korisnika stambenog zbrinjavanja kojima je dodijeljen građevinski materijal za obnovu kuće po Zakonu o PPDS-u. Od njih se tražilo da podnesu zahtjev za legalizaciju i sve tražene dokumente, koji su iziskivali velike troškove. Dakle dobili su građevinski materijal od države, a imaju nelegalni objekt. S druge strane korisnici stambenog zbrinjavanja koji su kuće dobili po modelu iz programa obnove, nisu morali prolaziti taj proces, jer su objekti smatrani legalnima. Logično je da se svi objekti koje je gradila država trebaju automatski smatrati legalnima. Novim Zakonom te dvije kategorije gradnje su izjednačene. Nažalost, zahtjevi za legalizaciju kuća po Zakonu o PPDS-u iz programa stambenog zbrinjavanja i dalje se rješavaju po važećem zakonu, na teret povratnika koji žive na rubu socijalne egzistencije – kazao Horvat uz primjer iz Općine Plaški, gdje je korisnik stambenog zbrinjavanja, kojem je država dodijelila građevinski materijal za obnovu kuće po Zakonu o PPDS-u, dobio kaznu od pet hiljada kuna zbog nelegalnog objekta. Horvat predlaže da Ministarstvo pronađe model financijskog obeštećenja ljudi koji su u zakonskom međurazdoblju dobili negativno rješenje o legalizaciji.

•  

Perković i Gošić

Na raspravi o Konačnom prijedlogu zakona o izmjeni Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije tzv. “Lexu Perković”, u ime kluba SDSS-a Milorad Pupovac je iznio mišljenje kako umjesto da brinemo što će donijeti reforme u zdravstvu i školstvu, kao i daljnja privatizacija te opaki trend da Hrvatska ide u pravcu neke vrste bankrota, nemamo preče stvari nego da raspravljamo o “Lex Perkoviću” ili o ćirilici.

– Nema nikakve sumnje da se treba odgovarati za nedjela koja su počinjena. Ali što je s ljudima ubijenima na zvjerski način u Hrvatskoj? Njihovi životi nisu manje vrijedni nego životi emigranata. Zar životi devetero ubijenih staraca u Varivodama nisu važni za hrvatsko pravosuđe, kao što je važan Stjepan Đureković? Zar životi sedam ljudi u Gošiću, također, nisu važni? No, o takvim stvarima ne raspravljamo i ne tražimo razlog da pravosuđe počne funkcionirati. Zar pitanje onih koji su počinili zločine prema pripadnicima hrvatskog naroda u ratu od ’91. do ’95., a koji nisu sankcionirani, nije dovoljan motiv da iznađemo mehanizme suradnje sa susjednim državama, pa da tu priču završimo? Ne, mi se nikada nismo upinjali toliko oko tih stvari kao što se upinjemo oko ove – zaključuje Pupovac.

Mirna Jasić

Učestali napadi divljih zvijeri na ovce u Ravnim kotarima

Vučja samoposluga  

Malobrojni stanovnici Ravnih kotara se gotovo odreda bave stočarstvom. Napadi vukova na ovce ugrožavaju im ionako tešku egzistenciju

PIŠE: Dragan Grozdanić

Ima li ih domaćine? – s prašnjave seoske ceste glasno pitamo seljana koji nam je krenuo otvoriti vrata svog povećeg i ograđenog imanja u selu Miranje Donje. Oko sela, u krugu od nekoliko stotina metara, nema ničega osim ravnokotarskog šumskog krša i gustiša.

– Vukova? Ima, reče u dahu i uzdahne kao da je znao na što mislimo. Za to je kriva Evropa, Brisel je u suradnji s državom naredio da se ova pustinja umjesto narodom naseli vukovima Nije ih tu prije bilo, Bog s tobom. Bilo je lisica, ali vukova…, kaže domaćin.

– Kažu neki, to su vukovi iz Like, odvraćamo.

– Ma kakva Lika – odmahuje rukom 72-godišnji Dušan Bogovac.

Otkako su vukovi na nekoliko lokacija u nekoliko ravnokotarskih sela, desetkovali stada ovaca, malobrojni mještani, uglavnom povratnici ne spavaju mirno. Danju uz poveći oprez čuvaju ovce na ispaši, noću sa zebnjom slušaju zavijanje vukova.

Dušan i supruga Milica brinu za stado od šezdesetak ovaca. Prije nekoliko dana vuk ili više njih zaklao im je dva janjca, a treća ovca nekako je preživjela. Napad se dogodio rano ujutro dok su ovce bile na ispaši i to je drugi u nizu napada na njegovo stado od početka ovoga ljeta.

– Siv, mrk, male uši, a velika glava. Ko tele! – opisuje nam Dušan vuka s kojim se susreo na opreznoj udaljenosti. Otjerao ga je, veli on, ali vuk nije pobjegao glavom bez obzira, štoviše, udaljio se polako kao da se prošetava na modnoj reviji. Naš sugovornik smatra da je riječ o ubačenim vukovima pa slušajući ga, čini se kao da priča o nekakvim agentima poput onih iz ruskog KGB-a ili filmova o Jamesu Bondu.

Supružnici Bogovac su od prije nekoliko godina povratnici u Miranje Donje, u selo s 11 stanovnika koji se gotovo odreda bave stočarstvom. Napadi vukova na ovce ugrožavaju im egzistenciju. Dušan kaže kako da je samo za minulu katoličku Gospu prodao šesnaest janjaca. Stradalo blago je želio prijaviti kako bi jednom dobio naknadu za štetu. No u Benkovcu su ga ovoga ljeta, zbog godišnjeg odmora, dočekala zatvorena vrata prijavnog ureda. I nikom ništa – iako znamo da se prodajom jednog janjeta u prosjeku zaradi oko sto eura.

Koji kilometar s druge strane sela, s vukovima također svakodnevno “pleše” povratnik Branko Dragičević. Pronašli smo ga ispred štale, jer ni na trenutak, kaže, ne smije ovce ostaviti same.

– Rasporede se uokolo pa ujutro i uvečer pjevaju, muziciraju. I sad nas možda gledaju iz žbunja – slikovito nam Branko opisuje vukove, pokazujući nešto kasnije prstom iz dvorišta prema stotinjak metara udaljenom niskom raslinju.

Tamo, gotovo ispred kućnog praga, vukovi su mu nedavno zadavili ovcu. Prije toga petero janjaca i još tri ovce. Branko priča da su se vukovi u njegovom kraju počeli pojavljivati prije dvije-tri godine. I on spominje da su ti vukovi “ubačeni” kako bi se u raštrkanim selima gdje živi uglavnom malobrojan srpski, ali i hrvatski živalj, razmnožavali kao zaštićena vrsta.

Spominje da su ti uvozni vukovi čipirani, a govori se da su im iz helikoptera, koji je više puta viđen, bacali hranu, pa čak ih i njima dopremali odnekuda. Iako priča što je slušamo zvuči kao fantastična arabeska što ju je napisao Edgar Alan Po, nepobitno je da vukovi haraju tim krajem. U prilog tome i naš se sugovornik povremeno okreće lijevo i desno preko ramena kao da im želi ući u trag.

– Posvuda uokolo se nalaze lovišta. Ovdje štite vukove, a ne ljude. Osam grla sam izgubio od prošle godine. Čak sam cijelo stado koje broji 49 ovaca, uglavnom sorte dalmatinska pramenka, mislio prodati, jer ako se ovako nastavi ne znam kako ću dalje. Još nisam u penziji, a živim sa starom majkom koja ima mirovinu od dvije hiljade kuna. Čak ne računam niti znam kada ću dobiti bilo kakvu odštetu za zaklano blago – priča Branko koji kaže da odšteta po ovci iznosi oko 500 kuna.

Ipak, poticaji koje za blago dobiva od države tjeraju ga da nastavi dalje, da bude mudriji od vuka.

– Vuk se ovdje ne boji čovjeka, on priđe blizu i onda se gledamo. Tada puhnem u pištaljku i tek tada pobjegne. Ima jedan posebno lijep vuk što sam ga vidio: bricav, bijel po trbuhu, eh samo da je pitom sve bi bilo dobro – kaže Branko. Potom se zaputi izvesti ovce na ispašu: mora biti s njima jer se boji da bi vuk mogao ponovno napasti stado.

Vozimo se dalje cestom prema drugim ravnokotarskim selima: jedno od njih su i Biljane Gornje u kojem prema svjedočenjima mještana gotovo isključivo vrijede vučja pravila igre. Rade Ostojić, također povratnik, nedavno je izgubio 25 ovaca. U samo pola sata, vučji čopor mu je desetkovao stado, koje je zbog brojnosti teško u svakom trenutku kontrolirati. Očajan je i psihički traumatiziran, kaže, jer takav krvavi vučji pir odavno nije viđen.

– Dosad nam je najveći problem bila suša, a sad kada je ove godine pala kiša, ponadali smo se da ćemo bolje živjeti. Ali eto, pojavio se predator kojemu nitko ne može stati na rep i sad razmišljam zašto je zadavio 25 mladih ovaca, a pojeo samo dvije. Čekam ga već dva ljeta, ali nisam ga još upio vidjeti. No, vidjeti rane na ovcama je bio strašan prizor; i naša je inspektorica rekla da je to najkrvaviji prizor što ga je u zadnjih deset godina svoga rada vidjela. Osjećam se bespomoćno, opsjednut sam tim prizorom – kaže Ostojić.

Dodaje da vučja staništa u Ravnim kotarima nisu prirodna, kao što vukovi nemaju prirodnog neprijatelja, a razmnožavaju se, naglašava, poput virusa i sve naokolo teroriziraju.

– Iako ni u Lici kao ni ovdje ne živi mnogo naroda, ljudi rade tradicionalne klopke za vukove, ali su i naviknuti da žive u blizini s njima. A ovdje je ludnica, pitanje je sekunde čije će stado nastradati. Meni kao Dalmatincu vuk je totalna nepoznanica i zato je nepotreban ovdje. Prije su ovdje harale jedinke vukova – pa su ljudima stradavale jedna, dvije ili tri ovce. Zadnje dvije godine se dešavaju masovni pokolji – tvrdi Ostojić.

Zbog vučjih napada u tom vremenu Ostojiću je pričinjena šteta od desetak tisuća eura. Do kraja godine zbog gubitka dijela stada, kaže morat će raditi besplatno.

– Nitko ne zna koliko je to naporan posao: lani sam pedeset prikolica sijena dovezao, sad sam sto prikolica đubreta istovario. Ne bih nikom poželio takav posao. Međutim najveći problemi su bezdušnost i beznađe te nemogućnost reakcije. Mom prijatelju vuk je došao u avliju i pobio više desetak ovaca, nema tu sigurnosti. Naših jedanaest članova obitelji živi od ovaca, bilo je dakle 250 komada ovaca. Ostavit ću ja ovce za pomlađivanje stada. Nije to problem već taj da će vuk opet doći i upropastiti me. Ja neću moći dvije godine zaredom nadoknaditi po dvadeset ovaca jer sad za pomlađivanje moram ostaviti pedeset umjesto trideset janica. Svaka ta janica košta hiljadu kuna i prvu je godinu to nesiguran posao. Tek možda drugu godinu, a sve mi je takve ovce pobio – priča on.

Nedavnu inicijativu lovaca po kojoj bi bilo potrebno odstrijeliti trideset posto vukova čime se navodno ne bi narušila njihova populacija, Ostojić pozdravlja. Momentalno se, nakon učestalih napada vukova učlanio u lovačko društvo jer to mu je prilika da dobije oružje za samoobranu.

– Ni u Ministarstvu zaštite prirode i okoliša ne znaju koliko u Hrvatskoj ima jedinki vuka, pa spominju brojke od 140 do 260. Ako je meni ove godine zaklalo 20 ovaca dogodine može  i 40. Što ću ja raditi i za koga? Sada gonim ovce samo da bih hranio vukove jer je neka budala donijela zakon da se tu rasprostrane, barem se tako govori – kaže Ostojić.

O tome da je netko doveo vukove i ostavio ih u Ravnim kotarima, postaje već mitska priča, koju nerijetko šire upravo lovci. Vučja populacija se navodno prati pomoću navigacije, a svaki je navodno i čipiran.

Ana Grgas, vještakinja za napade vuka često je na očevidima gdje s vlasnicima stada utvrđuje okolnosti i nastalu štetu. O pričama da je riječ o helikopterima koji dovoze vukove čak iz Rusije kaže da je riječ o budalaštinama.

– Divlje životinje imaju svoje putove kretanja, a vukovi dnevno mogu prevaliti i 30 kilometara. Kod nas su se gradile autoceste, postavljali cjevovodi i plinovodi, ispresijecane su brda i doline, putovi vukova su također poremećeni – kaže vještakinja.

Isto tako pita se zašto ljudi u Bukovici normalno prihvaćaju činjenicu o postojanju vuka, dok se iz ravnokotarskih sela čuju samo negodovanja pa nudi recept za obranu:

– Vlasnik stada je dužan osigurati sve potrebne mjere zaštite – ogradu u visini od 180 centimetara, pse čuvare i čovjeka unutar stada. Malo toga sam od tih mjera zaista i vidjela. Dakle, iako oni dobivaju poticaje od države i ne plaćaju nikakve poreze, dužni su se bolje zaštititi od vukova – zaključuje pomalo okrutno Ana Grgas.

Direktivom EU zabranjen odstrel

Đuro Huber sa Zavoda za biologiju zagrebačkoga Veterinarskog fakulteta jedan je od najvećih autoriteta i istraživača vukova u Hrvatskoj i svijetu. Za Novosti kaže da je područje Ravnih kotara dio terena jednog vučjeg čopora već najmanje četiri godine.

– Vukovi su tamo sigurno živjeli i prije, a točno je da je bilo duljeg razdoblje bez lokalnog vučjeg čopora. Vukovi su tamo došli normalnom prirodnom disperzijom iz obližnjeg područja njihovog stalnog obitavanja. Tu se radi o samo desetak kilometara i nema ozbiljnijih zapreka – čak i autocesta ima više prikladnih vijadukata – kaže Huber. On dodaje da su telemetrijskim praćenjem u svijetu zabilježene putanje vukova dugačke po 1000 km. Tako je nedavno jedan vuk iz Njemačke preko cijele Poljske došao do Minska u Bjelorusiji. Jedan vuk iz čopora koji dijelimo sa Slovenijom je preko cijele Slovenije i dijela Austrije došao je do područja Verone u Italiji, te tamo zasnovao novi čopor.

– Dakle, nisu potrebne besmislene priče o helikopterima. Sve analize zbivanja oko populacije vuka u Hrvatskoj pokazuju da se godišnje ubije oko 30 posto postojeće populacije. Ugrubo, oko polovine toga pogine u legalnom odstrelu ili strada od prometa, a ostatak u ilegalnom odstrelu. Druga je tema trajno smanjivanje populacije za 30 posto. Takav zahvat nemamo pravo učiniti zbog prihvaćenih i potpisanih međunarodnih konvencija. Prema Direktivi o staništima moramo populaciju vuka (i svih ostalih vrsta sa popisa ugroženih) održavati najmanje na broju i na području koji su zabilježeni kod prihvaćanja Direktive – kaže Huber.

Prosječan broj vukova u čoporu u Hrvatskoj je oko pet, a prosječna veličina njihovog teritorija je u rasponu od 150 do preko 300 km2.

Drevni Hram svetog Georgija u Grubišnom Polju u novom ruhu

Posljednja želja – donacija za obnovu crkve

Beogradski Grubišnopoljac Milovan Kljajić na samrti je izrekao da se dio imovine usmjeri za obnovu crkve u rodnom mjestu 

Hram svetog Georgija u Grubišnom Polju, sagrađen između 1773. i 1775. godine, obnovljen je ovog ljeta zahvaljujući želji pokojnog Milovana Kljajića, rođenog Grubišnopoljca koji je od početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća pa sve do smrti prošle jeseni, živio u Beogradu.

U Hrvatskoj je Milovan Kljajić radio kao tehnički direktor Zdenke iz Velikih Zdenaca, a kada je odselio u Beograd vodio je tamošnji pogon Ljubljanskih mlekarni. Svom bratu Njegovanu, na samrti je izrekao želju – da se dio njegove imovine unovči i usmjeri za obnovu crkve u rodnom mjestu. U proljeće ove godine, Njegovan je nazvao zajedničkog prijatelja iz Bjelovara, odvjetnika Radovana Dožudića, također rođenog u Grubišnom Polju i zamolio ga za pravno zastupanje u ovoj donaciji.

– Bilo smo najbolji prijatelji i kumovi. Ugodno me iznenadila ova gesta pa sam rado pomogao oko svih pravnih poslova, pa i više od toga, jer je crkva zaista bila u derutnom stanju – kaže Dožudić.

Obnova hrama službeno je počela blagoslovom mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, gospodina Jovana 1. srpnja, a završena je neposredno pred praznik Preobraženja Gospodnjeg, 19. kolovoza kada se u Grubišnom Polju okuplja veći broj vjernika i sve završi općenarodnim veseljem. Uređenje crkve obuhvatilo je kompletnu unutrašnju obnovu: obijana je stara i dotrajala žbuka te postavljena nova, a zidovi su okrečeni. Postavljena su i nova rasvjetna tijela od kojih se posebno ističe veliki crkveni polijelej (luster) sa 97 sijalica, promjera 2 metra.

– Obnovu smo završili uz nesebično zalaganje crkvenog odbora i vjerujućih parohijana, te svih onih od kojih je pomoć pri izvođenju radova zatražena i uz Božju pomoć smo radove sa uspjehom završili – kaže jerej Danijel Nikolić.

Osvećenje crkve svetog Georgija obavio je mitropolit Jovan 22. rujna uz sasluženje područnog svećenstva, jereja Branislava Todorića, Ljubiše Miodragovića, Dalibora Petkovića, Veselina Ristića i đakona Branimira Jokića.

Mitropolit Jovan odlikovao je najzaslužnije za obnovu hrama Ordenom Kantakuzine Katarine Branković. Orden prvog reda dobio je Njegovan Kljajić, a ordenom drugog reda odlikovani su odvjetnik Radovan Dožudić, konzervator Milivoj Šegan iz Zagreba, dipl. ing. Milenko Grubić iz Daruvara, Milorad Dobrijević iz Velikih Zdenaca, Gavrilo Petrović, Nikola Mačak, Milorad Kovačević i Rajko Amidzić iz Grubišnog Polja, Jovo Radanović iz Orlovca, te Nikola Rekić i Rajko Aleksić iz Velike Barne.

Goran Gazdek

Predstavljanje sisačke humanitarne Udruge “Iskra”

“Iskra” nade starijima i nemoćnima

Sisačka humanitarna Udruga za razvoj lokalne zajednice “Iskra”, osnovana prije tri godine s ciljem pružanja socijalne i zdravstvene skrbi, predstavila se izložbom radova korisnika na sisačkoj Gradskoj tržnici. Na prigodnom štandu izložene su kreativne rukotvorine koje su proteklih mjeseci korisnici izrađivali na radionicama.

– Kontinuirano brinemo i radimo sa socijalno ugroženim građanima, posebno starijima, bolesnima i nemoćnima sa područja Sisačko-moslavačke županije. Trenutno provodimo projekte kroz različite oblike izvaninstitucionalne skrbi osoba treće životne dobi koje žive na područjima od posebne državne skrbi. Znači, o onima koji u tim ratom opustošenim predjelima žive u izrazito teškim uvjetima, vrlo često u izoliranim domaćinstvima – ističe Maja Vender, predsjednica Udruge “Iskra”.

Od proteklog lipnja krenuli su s projektom “Dnevni boravak za starije i nemoćne osobe iz ruralnih područja Sisačko-moslavačke županije”, pod sponzorstvom INA-e, a koji je podržala i Sisačko-moslavačka županija.

– Juli je bio “mjesec heklanja”, jer su korisnice iz mjesta Slovinci i Strmen pokazale želju za tom vještinom. August je pak bio “mjesec veza”, kada smo radionice održavali u društvenim prostorijama NK Bobovac, gdje su su se okupljali korisnici tog mjesta te Slovinaca, a izrađivali su – jastučnice, stolnjake, ukrasne podmetače, “tabletiće” i druge unikatne ručne radove – kaže Maja Vender, koja radionice vodi sa suradnicama, Sanjom iz Bobovca te Renatom i Lidijom iz Siska.

Radionice planiraju nastaviti u selima u kojima žive korisnici skrbi Udruge “Iskra” – Petrinjci, Brđani Cesta, Kinjačka i Blinjski Kut, a veliku izložbu radova korisnika planiraju predstaviti na Božićnom sajmu u Sisku. Volonteri koji žele sudjelovati u radionicama Udruge “Iskra” uvijek su dobrodošli. Uskoro će u funkciji biti i Iskrina internetska stranica, a dotad se zainteresirani mogu javiti e-mail: iskra.sisak@gmail.com

Mirna Jasić

22. međunarodna likovna kolonija u Borovu

Druženje dobrih ljudi

Ovogodišnji saziv likovne kolonije u Borovu iznedrio je dobre i kvalitetne radove

Na ovogodišnjoj, 22. međunarodnoj likovnoj koloniji održanoj poslednjeg septembarskog vikenda u Borovu, u organizaciji Kulturno-umetničkog društva “Branislav Nušić” , učestvovalo je 19 likovnih umetnika iz Hrvatske, Srbije i BiH – iz Borova, Vukovara, Osijeka, Teslića, Koluta, Sombora, Vrbasa, Novog Miloševa, Žitišta, Novog Sada, Beograda i Vrnjačke Banje.

Galerija borovskog KUD-a bogatija je za 34 umetnička dela – ulja na platnu, tri skulpture i jedan reljef, a prema rečima predsednika KUD-a Rade Bosića, poštovaoci umetnosti moći će da ih pogledaju i kupe na prodajnoj izložbi koja će biti otvorena u novembru.Milorad Rađenović iz Sombora je veteran borovske kolonije. Iako godišnje učestvuje na 30-tak sličnih manifestacija, ova borovska je za njega drugačija i posebna.

– Posebna je po izboru ljudi sa svih strana iz čitave nekadašnje Jugoslavije koja je meni još u srcu jer ja sam dete te Jugoslavije. Meni su u srcu druženja sa svim ljudima nezavisno od toga kako se ko izjašnjava, kaže Rađenović. Ovaj slikar-amater, po profesiji nastavnik tehničkog obrazovanja, likovnom umetnošću se bavi od 1955.godine, a iza sebe ima 24 samostalne izložbe. “Nijedna moja slika neće završiti u Luvru, ali je zadovoljstvo sesti pred platno. Za mene je izazov da nešto lepo i novo stvorim, da napravim jedan pejzaž jer jako volim raditi u prirodi”, dodaje ovaj umetnik.

I njegov sugrađanin Stipan Kovač pripada veteranima kolonije u Borovu jer se već godinama rado odaziva pozivu organizatora.

Uvek sam se rado odazivao, i u gorim vremenima kad su ljudi sa puno napora uspevali da organizuju te kolonije, a tako i danas kada je napravljeno puno pomaka u smislu organizacije i kvalitetu radova. Ovde sam upoznao zaista divne ljude. Samim tim što se neko bavi ovim  poslom mora imati neku duhovnu nadgradnju. Ovde se ne mogu sresti loši ljudi, ističe Stipan. Slični su i prvi utisci Milijane Radovanović, akademske slikarke iz Vrbasa.

– Prvi put sam u Borovu i drago mi je zbog toga jer sam upoznala nove slikare i  to druženje me čini srećnijom i bogatijom. Borovo je lepo mesto, sve je dobro organizovano, sve pohvale, kaže profesorka koja iza sebe ima 11 samostalnih izložbi.

Jedan od najmlađih učesnika ovogodišnje borovske kolonije bio je Srđan Lazić, student elektrotehnike iz Borova koji se slikarstvom bavi tek godinu dana, ali ima velike ambicije.

– Zanima me klasični realizam kao što su to radili Rembrant, Goja i Karavađo. U tome se vidim, na tome ću raditi i nadam se da ću biti uspešan i poznat, kaže ovaj mladić.

Ovogodišnji saziv likovne kolonije u Borovu iznedrio je dobre i kvalitetne radove, potvrđujući da je Borovo malo mesto, ali veliko po kulturnim sadržajima.

D. Bošnjak

Završen Festival kazališnog stvaralaštva u Belom Manastiru

Najbolje županjske “Kućanice”

U četiri kazališna vikenda, izvedeno je 10 predstava amaterskih kazališta iz Hrvatske, Srbije i BiH 

Posljednje septembarske nedjelje, u Belom Manastiru održana je završnica IV. Festivala kazališnog stvaralaštva, koji je organizovalo Gradsko kazalište Beli Manastir i koji je trajao od 7. do 28. septembra.

Nakon četiri kazališna vikenda, tokom kojih je izvedeno 10 predstava amaterskih kazališta iz Hrvatske, Srbije i BiH, uslijedilo je pravo iznenađenje za sve posjetioce. Belomanastirski glumci osmislili su urnebesni spektakl u kinodvorani, u kojoj se smijeh neprestano orio punih sat vremena. Program, zamišljen kao javno snimanje fiktivne mozaične televizijske emisije, vodila je najveća balkanska proročica (koju je glumio Nebojša Šimić), a koja je došla u Beli Manastir u potrazi za zgodnim političarima. Tom prilikom za oko su joj “zapeli” pomoćnici belomanastirskog gradonačelnika Zoran Kranjčec i Marko Bogatić, koje je – na sveopšte iznenađenje publike, ali i njih samih – “ugostila” na svom crvenom kauču.

Posebno za njih proročica je otpjevala i pjesmu “Brodolom” uz pomoć djevojaka iz udruge “Skok-klub – športska rekreacija i ples”, gatala im iz beljskog kulena te svojim specijalnim gostima dodijelila jednako humoristične poklone.

Nakon 60-minutnog šou-programa, uslijedila je dodjela nagrada Hrvatskog sabora kulture, čiji je predstavnik Mirko Kovačević stigao u Beli Manastir dodijeliti predsjednici Gradskog kazališta Danieli Taslidžić Herman brončanu diplomu za 10 godina rada u kazališnom amaterizmu. Uslijedila je dodjela nagrada te prigodnih zahvalnica sponzorima i svim učesnicima. Sve predstave pratio je žiri u sastavu: Branko Katalinić, Jadranka Sabljak i Lidija Šumiga. Gradsko kazalište dodijelilo je i posebnu nagradu za dugogodišnju saradnju Mirku Kovačeviću, nakon čega je uslijedilo službeno zatvaranje festivala, uz prigodne riječi gradonačelnika Ivana Doboša.

J. Nedić

•  

 

Izložba Jovice Drobnjaka u “Prosvjeti” 

Prvog oktobarskog četvrtka, u zagrebačkoj dvorani “Prosvjete” otvorena je izložba fotografa i fotoreportera “Novosti”Jovice Drobnjaka “Mrtva priroda – cvijeće”. Tu je izložbu zagrebačka publika već mogla vidjeti početkom prošle godine, kada su njegove fotografije bile izložene zajedno sa slikama Branke Dubovac, također rađenim na temu cvijeća.

Prisutnima se obratio predsjednik Prosvjete Čedomir Višnjić podsjetivši na Drobnjakovo učešće u fotografskom svjedočenju događaja i manifestacija, ali i fotografijama sela kao što je Komora s čijom su arhitektonskom tradicijom upoznati u Zagrebu, Banjaluci i drugim gradovim, pravoslavnih crkava i manastira, spomenika i drugih značajnih objekata vezanih za historiju Srba u Hrvatskoj.

– Mene je uvijek zanimao spoj slika i fotografija. Mnogi stvaraju slike da liče na fotografije, a ja sam išao obrnutim putem, pa moje fotografije liče na slike, rekao je Drobnjak.

N. Jovanović

Stogodnjak (184)

11. 10. – 18. 10. 1913: točno tri godine nakon što je državno odvjetništvo u Zagrebu odustalo od krivičnog progona po službenoj dužnosti protiv nekoliko zagrebačkih advokata i drugih srpskih uglednika u gradu, na čelu s Pajom Teodorovićem, predsjednikom srpske pravoslavne crkvene općine, sudbeni stol je ipak potvrdio optužnicu protiv njega i njegovih suradnika, ali  u građanskoj parnici koju je pokrenula Helena pl. Mineli, jedna od nasljednica poznate zagrebačke srpske dobrotvorke Jelene Popović. Naime, Heleni Mineli je Jelena Popović oporučno ostavila pola svoga imetka, ali od njega nije dobila ni krune. U tužbi tvrdi da su Teodorović i njegovi suradnici za sebe zadržali više od 300.000 kruna, a uz to još i krivotvorili pokojničin potpis na oporuci, pa se domogli i drugih vrijednosti. Suđenje je zakazano za početak studenoga.

* iako u prvi mah zabranjena, u Ljubljani je ipak održana proslava 50-godišnjice tamošnjeg sokolskog društva. Iz Hrvatske je na proslavu prispjelo i brojno izaslanstvo s dvije čete Srpskog sokola, na čelu sa glavnim starješinama – Srđanom Budisavljevićem i Milanom Metikošom. Njima je u Ljubljani, na željezničkoj stanici, priređen srdačan doček. Limena glazba srpskih sokolaša iz Zagreba ulicama je, na putu za Narodni dom, cijelo vrijeme svirala “Naprej zastave slave”, a mnogobrojno građanstvo je oduševljeno klicalo: “Živjeli braća Srbi!”ž

* u Karlovcu je, u 56. godini, umro Božo Đerić, trgovac i dobrotvor. Do prijevremenog umirovljenja, zbog teške bolesti, kao trgovački putnik za Balkan radio je u tvornici Franck i sinovi. Poznat kao vrlo štedljiv, u radnom je vijeku uspio steći lijep imetak. “Sve je to oporučno”, kako pišu novine, “kao rodoljubivi Srbin i zahvalni sin srpskog naroda ostavio narodu. Svoju krasnu kuću u Korenici, zajedno sa zemljištem, ostavio je srpskoj pravoslavnoj općini koreničkoj za internat srpske gimnazije u Korenici. Ostali dio imetka ostavio je društvu ‘Privrednik’…”

* opljačkana je pravoslavna crkva u Plaškom i odneseni brojni zlatni predmeti. Lopovi možda nikad ne bi ni bili otkriveni da jedan od njih nije neoprezno ušao u zlatarsku radnju karlovačkog draguljara Vatroslava Jesenskog i ukradene dragocjenosti ponudio na prodaju. Jesenski je odmah pozvao oružnike, ali prije nego što su oni stigli, neznanac je sa svojim zlatnim svežnjićem odmaglio prema obližnjoj šumi. Odmah je organizirana konjička potjera, pa je lopov ubrzo uhvaćen, nakon čega je otkrio gdje je usput odbacio ukradeno zlato.

Isto tako otkrio je i kako je došao do njega. Trag je vodio u Josipdol, na gradilište ličke željeznice, gdje je uhvaćen i drugi lopov. Svi ukradeni predmeti – a radilo se isključivo o zlatu – vraćeni su u crkvu, ali dosta oštećeni, jer su kradljivci zlato u međuvremenu razdrobili i isjekli na komade.

* u Zagrebu je po 90. put uhapšena neka Jovanka Marić, “općepoznata bludnica i skitnica”, kako se navodi u policijskoj izjavi. “Ona je stara poznanka kako redarstvenog zatvora, tako i ovdašnjeg kotarskog i sudbenog stola, jer je do sada bila već 89 puta osuđena radi raznih prekršaja i zločinstva krađe. Više je provela u tamnici nego na slobodi…”

Đorđe Ličina