Erupcija netrpeljivosti

Antićirilična pomama, bar što se tiče aktualne kampanje, započela je još krajem prošle godine, pokretanjem peticije za moratorij na dvopismenost u Vukovaru. Kroz narednih mjesec dana pokazalo se da državne vlasti definitivno u tome gradu ne namjeravaju zabraniti službene natpise i na ćirilici, pa je 2. veljače na utoku Vuke u Dunav organiziran protestni skup sa sudionicima iz čitave zemlje. Istog dana u Borovu je nekolicina njih verbalno i fizički napala Milana Lukića, sina lokalnog pravoslavnog svećenika.

Bio je to ujedno početak nasilničkih protusrpskih aktivnosti novijeg datuma diljem Hrvatske, a koje možemo pripisati reakciji na ćirilicu. Napadači na Lukića su identificirani, protiv njih je pokrenut postupak. No već oni koji su pred zoru 7. veljače u Zmijavcima kod Imotskog zapalili štalu s četiri koze Dare Kraljević, nisu pronađeni. Ako je netko sumnjao da je tu riječ o nacionalizmu, u idućoj prilici nije bilo zabune: grupa hrvatskih mladića iz Kistanja pretukla je 17. ožujka nekoliko vršnjaka Srba, učenika bogoslovije, pokraj manastira Krke. Privedeni su i procesuirani.

Pet dana kasnije, nakon prijenosa nogometne utakmice Hrvatska – Srbija, više hrvatskih navijača iz Osijeka došlo je u Bijelo Brdo kod Erduta, gdje su izazvali dio lokalnih Srba na masovnu tučnjavu. Bilo je zatim privedenih s obje strane. U mjestu Laktacu kod Vrlike, pak, srpske povratničke obitelji Bogovac i Vinčić pretrpjele su isti mjesec višekratne uvrede i prijetnje od nekih članova hrvatske obitelji Đapić oko prava na korištenje zemljišta. Policija je napisala prijave.

Uslijedio je niz slučajeva govora mržnje. Krajem ožujka na Plitvicama je održan skup obilježavanja pogibije Josipa Jovića, na kojem je izaslanik predsjednika RH Siniša Tatalović gadno izvrijeđan kao Srbin, od strane okupljenih ratnih veterana, ponaosob od osuđenika za ratni zločin na karlovačkom Koranskom mostu Mihajla Hrastova. Nastavilo se u svibnju, kada jedan portal uspijeva u zagrebačkom Importanne centru snimiti grupu maturanata koji nesmetano pjevaju “Jasenovac i Gradiška Stara”, uz desnice podignute na nacistički pozdrav. Ali 10. svibnja zatečen je s istom pjesmom na usnama i Željko Kerum, splitski gradonačelnik, s društvom na Rivi.

Zločinački stihovi odjeknuli su tih dana i sa mobitela grupe osnovnoškolaca iz Nedelišća, za posjete Spomen području Jasenovac. Usput su u Knjigu dojmova ispisali nekoliko slova U, dok ih nastavnici nisu ukorili i zamolili kustosicu muzeja da ukloni okaljane stranice. A maturanti Nadbiskupske klasične gimnazije u Zagrebu toga svibnja su zabilježeni u medijima kako u maturantskoj povorci po gradu nose majice na kojima se ističe veliko U, pobožno ukrašeno križem. Ravnatelj gimnazije izjavio je tada medijima da u tome ne vidi problem i da “sve je u očima promatrača”.

Grupa navijača Torcide, dolazeći 22. svibnja u Zagreb, zaustavila se u Krnjaku, gdje su potom razvalili ulazna vrata općinske zgrade. Popeli su se na prvi kat i kroz vijećnicu došli do prozora na kojem je bila istaknuta zastava srpske manjine u Hrvatskoj. Skinuli su je i ponijeli sa sobom. Policija je o ovom slučaju pokrenula istragu, ali nam nije poznato da je nešto u tom pogledu i postigla.

Potkraj mjeseca, dvaput je u Vukovaru prijavljeno raspačavanje letaka s protusrpskim sadržajem, dijeljenih uoči drugog kruga lokalnih izbora. U isto vrijeme, napadnut je u tom gradu čelnik SDSS-a Vojislav Stanimirović, u automobilu čekajući prolaz na semaforu. Napadač, koji mu je udarao po automobilu i uzvikivao “četnik”, priveden je. Ni naredni mjesec nije započeo bolje: u Gračacu je više sudionika povorke za proslavu izbornih rezultata, tokom večeri 2. lipnja, pjevalo te izvikivalo razne antisrpske pjesme i parole, od “Srbe na vrbe” do “Ubij, zakolji…”, no policija, koja je svjedočila događaju, nije reagirala.

U selu Macutama kod Voćina povratnik Milan Ostojić pretrpio je 5. lipnja prijetnje smrću od susjeda, doseljenika Hrvata. Policija nalazi da tu nema elemenata kaznenog djela, pa ni prekršaja. Posljednjih dana mjeseca bilježimo novi eksces u sportskom miljeu, na štetu nesuđenog pojačanja Hajduka, nogometaša Gorana Galešića iz Banje Luke. Zbog dobacivanja “četnik” i “Grobar” te prijetnji na Facebooku nakon nekoliko dana raskinuo je ugovor s klubom i napustio Split.

U drugoj polovini godine situacija će se intenzivirati. Dosad smo nabrojali 17 slučajeva kroz šest mjeseci, a za ostatak razdoblja, do izlaska ovog broja “Novosti”, čeka nas pregled još njih 24. A tek je listopad. Srpanj, međutim, obilježilo je uništavanje spomen-ploče na Šaranovoj jami, glavnom stratištu ustaškog konclogora Jadovno. Policija je podnijela prijavu protiv nepoznatog počinitelja. Koncem istog mjeseca, povratnika Milana Obradovića u selu Rijencima kod Voćina premlaćuju doseljeni Hrvati, njegovi susjedi.

Kolovoz donosi razmjerno utišavanje nemira, s jednom provalom u sjedište Srpskog narodnog vijeća u Voćinu i par izgreda na Europskom prvenstvu u košarci za djevojke do 18 godina, u Vukovaru i Vinkovcima. Tada je zabilježen i slučaj oduzimanja navijačke srpske trobojnice, jer je na njoj bilo ćirilički ispisano “Vukovar”.

A potom dolazi rujan, mjesec koji će uvjerljivo preuzeti vodstvo na ovom tužnom popisu. Počelo je s postavljanjem dvopismenih ploča u Vukovaru. Na zgradi tamošnje policije i Porezne uprave ploče se nisu dugo zadržale. Prosvjednici su 2. rujna razbili dvije, a jednu iščupali iz zida, označivši ćirilicu kao “agresorsko pismo”. Sljedećeg dana osvanuo je niz ustaških grafita duž Jadrana – u Dubrovniku, Zadru i Puli. U Dubrovniku je njima okaljana i pravoslavna crkva, osim uličnih zidova u predgrađu Mokošici. Jedan mladić zatečen je i priveden dok je ispisivao parole. U sva tri grada natpisi su se jasno referirali na događaje oko ćirilice u Vukovaru.

Osječki gradonačelnik Ivica Vrkić izjavljuje, 4. rujna: “Ćirilica se ne može uvesti dok Srbi u Vukovaru ne poštuju Hrvatsku” i “Nema u Vukovaru većeg zakona od Vukovara.” Smirivanju napetosti ne pridonosi taj dan ni ministar branitelja Fred Matić: “Mi smo tamo pružili ruku pomirenja. Srpska etnička zajednica, nažalost, nije to uzvratila.” Naredne noći u Splitu netko provaljuje u prostorije Srpskog narodnog vijeća na Mažuranićevu šetalištu i u njih ubacuje pirotehničku napravu. Policija privodi dvojicu osumnjičenih. Sutradan, na parkiralištu SNV-a u Zagrebu, netko ciglom razbija vjetrobransko staklo službenog vozila te organizacije. Nepoznati počinitelj pretrpio je prijavu i za razbijanje dvopismene ploče na zgradi Mjesnog odbora Kosovo, općina Biskupija, 6. rujna.

Četiri dana kasnije, još malo vijesti iz svijeta sporta: zbog navijačkog transparenta na ćirilici u Vojniću je prekinuta utakmica između NK Petrova gora i NK Krnjak ’95. “Zelena 9-ka u ovaj grad vratiće se kad-tad”, pisalo je na transparentu koji su navijači i igrači “zelenih”, NK Petrova gora – u kojem igraju većinom Srbi – posvetili suigraču i prijatelju Nikoli Šimuliji. On je, kao što će se pokazati, bio pred selidbom iz Vojnića, zatvarajući pritom svoj kafić “Zelena devetka”. Transparent je uklonjen iz gledališta na zahtjev nogometnog suca, čime se pokazalo da je ćirilica u Hrvatskoj općenito problem, bez obzira na sadržaj, pa i mjesto isticanja. Štoviše, misiju njezina uklanjanja preuzeli su i sportski organizatori, na svoju ruku, jer se osjećaju pozvanima, uslijed generalne klime. Ali uočimo općenitu zabranu čitavoga jednog pisma.

U Splitu, na Bačvicama, 11. rujna biva demoliran automobil s beogradskom registracijom. Počinitelj nije otkriven. Na obiteljskoj kući Đorđa Novakovića istog dana prijavljeno je ispisivanje grafita “Ja vam jamčim gospodo platit će te Vukovar. Ne ćirilici”, a počinitelj nije otkriven. Sutradan, netko ruši spomenik u Golubiću kod Knina, posvećen Srbima stradalima u “Oluji”. U noći 17. rujna skinuta je dvopismena ploča i sa zgrade Općine Krnjak. Počinitelj nepoznat.

Nisu još otkriveni – osim ako se nešto u međuvremenu bitno promijenilo u svim ovim slučajevima, a mi nismo upućeni – ni rušitelji spomenika žrtvama fašizma u Jagodnji Gornjoj. Oni su 18. rujna uništili obilježje s uklesanih oko 50 imena poginulih boraca, žena, djece i staraca iz tog sela, kao i obližnjih Zapužana, Tinja i Lišana. Lista rujanskog nasilja nad ćirilicom i Srbima zaključuje se s otvorenom akcijom hrvatskih branitelja na već spominjanom Koranskom mostu u Karlovcu, gdje su polomljene svijeće i uklonjeni lampioni posvećeni trinaestorici ubijenih zarobljenika-rezervista JNA.

U listopadu, nastavlja se skidanje dvopismenih ploča, s tendencijom daljnjeg širenja na čitavu Hrvatsku, tamo gdje su nesmetano stajale godinama. Od 7. do 9. listopada, prvo su skinute one s pročelja Zavoda za zapošljavanje, Zavoda za mirovinsko osiguranje i Državnog inspektorata u Vukovaru. Nakon njih, stradala je i ploča na vukovarskom Centru za socijalnu skrb, a preostale čuvaju jake snage MUP-a.

Isti dan skinuta je i ploča sa zgrade Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta” u Zagrebu. Dva dana kasnije – evo nas već u prošlom tjednu – Udbina je ostala bez čak četiri ploče s paralelnim natpisima na latinici i ćirilici. Tri su skinute sa zgrade Općine, a jedna s fasade Kulturno-informativnog centra Nikola Tesla. Ovaj primjer istican je po javnosti uz čuđenje, jer tamo dugo nije bilo takvih ekscesa, niti su ploče kome smetale. Slična se priča ponovila dan kasnije u Vojniću, gdje je nestala jedna od ploča s općinske zgrade, inače postavljena prije devet godina. Konačno, 12. listopada skinuta je i dvopismena ploča Mjesnog odbora Zvjerinac, na zgradi Općine Biskupija kod Knina.

Pa kada hrvatski predsjednik Ivo Josipović danas vapi, nakon prethodnog mudrovanja, da se prestane s uništavanjem svih tih ploča, jer postoji bojazan da netko posegne i za fizičkim nasiljem, očito je riječ o slaboj informiranosti njegovih savjetnika. Same ploče uništavaju već mjesecima, a bilo je i fizičkih nasrtaja koji se mogu povezati s mržnjom prema ćirilici i Srbima uopće. Prikladna je to činjenica uz koju se svi relevantni društveni akteri mogu zapitati koliki je udio njihove odgovornosti u tom zlu.

Ruska ćirilica na sjedištu hokejaša Medveščaka

Tjednik “Novosti”, kao što je poznato, povrh dijela stranica otisnutih na ćiriličnom pismu, uz one latinične, simbolički gaji dvopismenost i u fontu – grafičkom stilu kojim su ispisana slova – samoga svog naziva, na naslovnoj stranici. Riječ je o svojevrsnoj alfabetskoj demonstraciji suživota dvaju izraza, kultura, naroda. “Novosti” zbog te specifičnosti još nisu napadnute, kao ni kiosci koji ih prodaju; gorjele su nešto ranije, također zbog političkih sukoba. Ali ovo naglašavamo kako bismo ustvrdili da u Zagrebu, gdje je sjedište SNV-a, odnedavno postoji jedan zanimljiv primjer latinično-ćirilične dvopismenosti koja nikom ne smeta. Riječ je o službenim natpisima na Trgu sportova, gdje je sjedište Hokejaškog kluba Medveščak, a koji je od ove sezone član ruske lige KHL. S obzirom na ligaška pravila, a i velik novac koji je dopao Medveščaku, ruska ćirilica očito nije problem, za razliku od ove naše, domaće jadnice.