Sredozemno groblje

Iako se u Sredozemnom moru gotovo svakodnevno utapaju afrički emigranti koji žele ilegalno uči u Europsku uniju, tek je nesreća koja se u blizini talijanskog otoka Lampeduse dogodila 3. listopada dovela do toga da europski dužnosnici to more počnu nazivati “grobljem”. To je razumljivo kada se uzme u obzir da je u pitanju najgora nesreća otkad se o tome vodi evidencija, jer se od ukupno 500 Somalaca i Eritrejaca koji su 20-metarskim brodom krenuli iz Libije utopilo njih čak 363. No ganutost europskih dužnosnika postaje manje uvjerljiva kada se zna da su tijekom posljednje 24 godine na takav način poginule 19.142 osobe, pri čemu bi realan broj žrtava mogao biti i znatno veći jer sve nisu dokumentirane. Štoviše, već tjedan dana kasnije, dok su tijela poginulih još vađena iz mora, u vodama između Italije i Malte dogodila se još jedna nesreća u kojoj je poginulo najmanje 50 ljudi, pa je malteški premijer Joseph Muscat izjavio da je Europa Maltu “napustila”, zapitavši se “koliko još ljudi treba poginuti da bi se nešto poduzelo”. Istoga dana, u blizini egipatske luke Aleksandrije utopilo se 12 Sirijaca i Palestinaca, a istovremeno je na Lampedusu, 113 kilometara udaljenu od sjeverne obale Afrike, ovog puta sigurno pristao brod sa 463 sirijska državljana.

Najveća ikada zabilježena imigrantska nesreća, ona od 3. listopada, dogodila se, pak, samo 550 metara od obale Lampeduse, kada je zbog kvara na brodskom motoru kapetan zapalio vatru kako bi dozvao druge brodove. Stručnjaci tvrde da krijumčari ljudima često namjerno izazivaju kvarove jer znaju da bi brodovi trebali priskočiti upomoć, no ovog puta stvari su pošle po zlu jer su uspaničeni putnici pobjegli na jednu stranu broda i tako ga prevrnuli. Jedan talijanski ribarski brod prišao je i spasio 47 ljudi, no ribari su kasnije medijima ispričali da je obalnoj straži koju su pozvali upomoć trebalo 45 minuta da stigne na mjesto nesreće. Talijanski mediji pišu da su zbog tog nemara protiv obalne straže podignute prijave, a spominju i još dva broda financijske policije koja nisu pomogla, dok su neki ribari vlasti optužili da su ih spriječile da se zapute prema brodu u nesreći. Gradonačelnica Lampeduse Giusi Nicolini novinarima je također ispričala da su neki ribari oklijevali pomoći unesrećenim imigrantima jer talijanska država takve situacije tretira kao kazneno djelo pomaganja ilegalnoj imigraciji.

Budući da zbivanja za vrijeme ove dvije nesreće upućuju na to da je za spašavanje unesrećenih imigranata presudna dobra koordinacija među državama, koje u ovim slučajevima nije bilo, o tome tko je nadležan za pomaganje unesrećenima “Novosti” su upitale Goranku Lalić Novak, profesoricu s Pravnog fakulteta u Zagrebu koja je doktorirala na temi azila i koja nam je rekla da EU “u odnosu na neregularne migracije još uvijek nema zajedničku pravnu stečevinu”.

– EU je osnovala agenciju Frontex koja zajedno s državama članicama radi na nadzoru vanjskih granica, ali članice imaju presudan utjecaj i sve ih zanima odbijanje, odnosno sprječavanje neregularnih migracija. Jedna se važna promjena dogodila lani, kada je Frontex zaposlio časnicu za zaštitu ljudskih prava koja bi trebala voditi računa da se u zajedničkim operacijama s imigrantima postupa u skladu sa zaštitom temeljnih prava. Dakle EU generalno puno ulaže u sprječavanje neregularnih migracija, dok je pitanje pomoći u nadležnosti suverenih država koje još uvijek imaju pravo odlučivanja o tome tko smije ući na njihov teritorij. Drugačija je situacija sa sustavom azila jer su u tom području nacionalni sustavi regulirani nadnacionalnom pravnom stečevinom, takozvanom Dablinskom uredbom, prema kojoj je zemlja kroz koju tražitelji azila ulaze nadležna za ispitivanje zahtjeva. No u slučaju nesreće zemlje su dužne voditi se međunarodnim standardima čak ako i ne postoji europska pravna stečevina, jer postoje drugi ugovori vezani za zaštitu ljudskih prava koji su također iznad nacionalnih zakona i čije su potpisnice sve europske zemlje o kojima govorimo – kaže Goranka Lalić Novak.

Zato ne čudi da su stanovnici Lampeduse, njih oko 4.500, s bijesom dočekali talijanskog premijera Enrica Lettu i predsjednika Europske komisije Josea Manuela Barrosa i izviždali ih kao “ubojice” koji se “trebaju sramiti”. Lampedužani su poginule ispratili procesijom sa svijećama i ribaricama koje su isplovile na mjesto nesreće, a Barrosove suzne oči nisu ih impresionirale, baš kao ni obećanje da će Komisija po hitnoj proceduri Italiji poslati 30 milijuna eura pomoći zbog alarmantne situacije s imigrantima. Ciničnom su, pak, nazvali naknadno demantiranu najavu premijera Lette da poginulima posthumno dodijeli talijansko državljanstvo, dok preživjele čeka suđenje zbog ilegalnog ulaska u zemlju, kažnjivog sa 5.000 eura.

Uz Maltu i Grčku, Italija ima gorući problem s ilegalnom imigracijom, a prema podacima Ujedinjenih naroda, u prvih devet mjeseci ove godine na njezine je obale doplovilo 30.100 imigranata, najviše iz Sirije, Somalije i Eritreje, zemalja iz kojih se bježi od građanskog rata i političkog progona. Italija, s druge strane, ima kapacitet za tek 3.000 imigranata, od čega na Lampedusi za njih samo 250, pa je Vijeće Europe uvjete za imigrante u Italiji okarakteriziralo kao “ozbiljan problem ljudskih prava”. No unatoč ogromnom broju ulazaka, Italija je prošle godine dodijelila samo 15.000 azila, a Njemačka primjerice 65.000. Italija je proteklih godina učestalo imala incidente i bjegove iz imigrantskih kampova, a stvari su se za nju naročito zakomplicirale nakon pada režima libijskog predsjednika Moamera Gadafija, s kojim je surađivala na sprječavanju izbjegličkih brodova da uopće napuste libijske luke. Uz Libiju, Tunis je od izbijanja Arapskog proljeća polazište za većinu afričkih emigranata, pa je 2011., u godini svrgavanja tamošnjeg predsjednika Zinea El Abidinea Bena Alija, iz Tunisa na Maltu došlo 64.000 izbjeglica. Koliko su nemiri u arapskim zemljama bili presudni za porast broja tražitelja azila svjedoči brojka od 272.208 zahtjeva u 2012., najviše nakon 2005. godine.

Prije toga, Grčka i Turska bile su glavne točke ilegalnih ulazaka, i to kopnom i morem, no u suradnji s Frontexom u posljednje dvije godine Grčka je donekle začepila granice. Uvjeti u njezinim prihvatilištima također su proglašeni zabrinjavajućima, pa su neke sjevernoeuropske zemlje prestale u Grčku slati tražitelje azila koji su iz nje došli, iako bi prema Dablinskoj regulativi trebale. Smisao je, pak, te regulative prisiliti mediteranske zemlje da strože nadziru vanjske granice Unije, zbog čega su milijuni eura uloženi u opremu za patroliranje, podizanje ograda i satelitski nadzor, ali i spriječiti “orbitiranje” azilanata koji azil traže u više europskih zemalja. No ta regulativa preveliki teret stavlja na mediteranske zemlje, koje zbog toga na neadekvatan način obrađuju zahtjeve za azil, pa mnogi ugroženi emigranti ostaju bez zaštite. I Goranka Lalić Novak napominje da “među neregularnim migrantima osim ekonomskih, koji ne mogu ući u zemlju ako nemaju valjane dokumente, dolazi i velik broj ljudi koji bježe od rata i proganjanja”.

– Na brodovima koji se potapaju velik je broj takvih ljudi i oni bi u načelu trebali dobiti međunarodnu zaštitu. Ne bi ih se smjelo vraćati u zemlje porijekla prije nego što se ispita je li ta zemlja sigurna. U slučaju Sirije, primjerice, zna se da ona nije sigurna i da tamo povratak nije opcija. Ovdje se, međutim, događa klasično odbijanje pristupa teritoriju, jer kad jednom izbjeglice pustite na teritorij, onda s njima nešto morate napraviti. No ako ne pristupe, a u slučaju mora radi se o svojevrsnoj sivoj zoni, ne postoji ni obaveza pružanja zaštite – govori Lalić Novak.

Upravo iz ovog razloga mnogi su analitičari kritično dočekali ideju europske povjerenice za unutarnje poslove Cecilije Malmström da se problem pokuša riješiti jačanjem Frontexa u cilju boljeg nadzora Mediterana. Iako je, naime, točno da ta agencija raspolaže s nedovoljna četiri patrolna broda i po dva helikoptera i aviona, kao i da joj je budžet za ovu godinu smanjen sa 118 na 85 milijuna eura, oni napominju da Frontex nema direktnih operativnih ovlasti, već odgovornost za spašavanje ostaje u rukama država članica. Prema najavama povjerenice, u cilju jačanja Frontexa planira se ulaganje u opremu poput senzora, satelita i bespilotnih letjelica, čime će se omogućiti kompletan nadzor Sredozemnog mora. U suradnji s afričkim zemljama koje su polazišta imigranata, izbjegličke će se brodove sprječavati da se uopće zapute prema Europi. I Goranka Lalić Novak kaže da se “jačanje Frontexa spominje kao jedino rješenje, jer je sasvim sigurno da EU neće otvoriti granice”.

– U praksi se ide za jačanjem nadzora vanjske granice EU-a, a kroz Europsku politiku susjedstva pokušava se pomoći razvoju država koje šalju migrante. Ali postoji i niz drugih načina na koje EU onemogućava migriranje, prije svega vizni sustav, odnosno crne liste za dobivanje viza na kojima su sve zemlje koje proizvode izbjeglička kretanja. Time se postiže da upravo oni koji najviše odlaze nemaju nikakve šanse da migriraju legalno, zbog čega su primorani da na neregularan način napuštaju svoje zemlje. Činjenica je da je svima u interesu smanjiti broj imigranata, osim ako su u pitanju vrhunski stručnjaci i oni koji imaju novaca – govori nam Goranka Lalić Novak.

Da je ovo posljednje najbolji način za otvaranje vrata Europske unije pokazuje, pak, jedna nova praksa nekih europskih zemalja koje su donijele propise da strani državljani koji ulože u tamošnje nekretnine mogu dobiti dozvolu boravka. Toga se prva dosjetila Latvija kako bi pomogla svom tržištu nekretnina, pa sada svaki stranac, najčešće Rus, Kinez ili državljanin neke arapske zemlje, koji kupi nekretninu vrijednu najmanje 70.000 eura, automatski dobiva i dozvolu boravka od pet godina. Ovom je mjerom Latvija svom nekretninskom sektoru priskrbila 600 milijuna eura, a pretpostavlja se da samo petina onih koji dobiju dozvolu boravka zaista i ostaje u toj zemlji. Ideju su dosad preuzele Španjolska, koja dozvolu boravka uvjetuje kupnjom nekretnine vrijedne najmanje 500.000 eura, te Grčka i Portugal sa 250.000 eura, dok inače ksenofobni režim mađarskog premijera Viktora Orbana dozvolu boravka daje svakome tko toliki iznos uloži u mađarske državne obveznice.