Znanje kroz gusto granje

Kada se sretnu krupni kapital i visoko obrazovanje, rezultat poprima jednako upečatljive dimenzije. Aktualna intelektualna zagrebačka jesen buja stoga nabreklim misaonim plodovima, sponzorirani skupovi i konferencije donose nam vizije epohalnih razmjera, dok medijska struka posrće pod zahtjevom trenutka. Reportaže nude sužen manevarski prostor, pa novinari široke misaone zahvate nužno svode na kratke citate: poslovnim rubrikama kolaju zato iz dana u dan velike ideje i mali navodi.

Na međunarodnoj konferenciji “Jugoistočna Europa i budućnost EU-a – suradnja između visokoškolskih institucija”, primjerice, ugledni poduzetnik i doživotni predsjednik Hrvatske gospodarske komore Nadan Vidošević odvažno se okomio na višestruko brojniju studentsku populaciju: “Činjenica je da fenomen studenata kao snage koja se buni, koja stvara novi svijet, ne postoji. Nema vas u prostoru. To znači da nedovoljno mislite svojom glavom, da ste se prepustili vodi koja vas nosi…” Ova oštra lekcija počiva, jasno, na tupom paradoksu: samo se tako može objasniti autoritativan poziv na borbu protiv svakog autoriteta, docirajući otpor dociranju, nametanje mišljenja prema kojem je nametanje mišljenja krajnje neprihvatljivo. Paradoks je, opet, moguć zato što kolektivna amnezija dosljedno briše sjećanje na blokade fakulteta iz 2008. kao na prvu ozbiljnu političku artikulaciju socijalne kritike i nezadovoljstva sistemom otkad je taj sistem u nas uspostavljen. A operacija brisanja uspijeva zato što je i sama paradoksalna: radikalan, beskompromisni zahtjev za svima dostupnim, javno financiranim obrazovanjem na svim razinama nestao je uglavnom tako što smo ga bespogovorno prihvatili. Realizacija ideje besplatnog školovanja, naime, nikada nije djelovala daljom nego danas; pa opet, nema premijerke ili premijera, ministrice ili ministra, istaknutije javne persone ili uglednijeg poduzetnika koji se u posljednjih pet godina na nju nije pozivao. Cinizam strategije lako je sažeti: usta su nam puna dostupnog obrazovanja samo zato da bismo ga što lakše sažvakali pa ispljunuli. A samo koji dan uoči buntovničkog izlaganja predsjednika HGK-a, mogli smo vidjeti kako ta strategija funkcionira i na otvaranju druge, medijski kudikamo razvikanije konferencije.

Pod dirljivim naslovom “Znanjem rastemo” i prikladnim amblemom stiliziranog drveta raskošno razgranate krošnje, T-HT je ondje iznova okupio intelektualnu kremu kako bi njome očistio i uglancao korporacijski bedž. U takvim okolnostima, uvodna riječ predsjednika grupacije Ivice Mudrinića naprosto nije mogla zaobići pitanje “ideala univerzalno dostupnog obrazovanja”. Pa smo doznali da ideal, promatrajući iz perspektive nekadašnjih studentskih zahtjeva, ne stoji idealno. “Svakom djetetu, bez obzira na okolnosti i imovinsko stanje, trebamo omogućiti osnovno obrazovanje koje se tada nastavlja cijelog života”, poručio je predsjednik. Za tren su, dakle, iz horizonta nestali visoko školovanje i luksuzi poslijediplomskog usavršavanja, da bi prepustili mjesto “cjeloživotnom obrazovanju”, notornoj šifri za neprekidno prilagođavanje u uvjetima konstantne fleksibilizacije radničke kičme. Jer “samo prilagodljiva društva koja prepoznaju ulogu znanja moći će osigurati održivost”, pojasnio je Mudrinić. Jer mi danas zapravo izlazimo iz kapitalizma i stupamo u novo razdoblje “znanstvenizma”. Jer “znanstvenizam” pritom nije samo bizarna dosjetka visokopozicioniranog korporacijskog menadžera, nego “doba u kojem kapital više nije kapital, nego je znanje kapital…”

Ako ništa, barem nam je postao jasan naslov T-HT-ove konferencije: ukoliko znanjem rastemo, a znanje je kapital, onda se stjecanje znanja od sada ima neopozivo poistovjećivati s uvećanjem kapitala. Napokon postaje jasno i zašto je prva zvijezda skupa bio Alen de Boton, samozvani pop-filozof koji drevnu ljubav prema mudrosti prilagođava suvremenom “stvarnom svijetu”, pa podučava zainteresirane kako da se pomire s vlastitim zatupljujućim, loše plaćenim i nesigurnim poslovima, ukoliko ih imaju sreću imati. Napokon postaje jasna i simbolika amblema konferencije, onog visokog stabla i razgranate krošnje: stavite li korporacijski logo na raspravu o obrazovanju, naime, sve što možete vidjeti je znanje kroz gusto granje.

Takvo se znanje razmeće zahtjevima za univerzalnom dostupnošću, nonšalantno smjenjuje višestoljetne povijesne paradigme i poziva na priručnu studentsku revoluciju, ali sve to čini samo zato da bi na kraju ponudilo apologiju prilagodljivosti, prihvaćanja i (s)trpljenja. Pa i Nadan Vidošević, tek što je zavapio nad studentskom pasivnošću, dodaje kako “mi nećemo imati autentičnu vlastitu politiku, to će biti gotovo nemoguće, no moramo imati briljantne receptore tuđe politike ako želimo naprijed”. Bi li se studenti trebali buniti i “stvarati novi svijet” samo zato da bi sutra briljantno oponašali tuđe politike ili su stvari još konfuznije od ovoga nije do kraja jasno, jer šizofrenija poduzetničkog prosvjetiteljstva mlatara pojmovima znanja i obrazovanja bez većeg obzira spram formalne logike. Autentična studentska pobuna ide tu skupa s autokolonijalnim “receptorima”, besplatno školovanje s cjeloživotnom eksploatacijom, “znanstvenizam” s kapitalizmom, mudrost s Mudrinićem… Kada se sretnu krupni kapital i visoko obrazovanje, rekosmo, rezultat nužno poprima upečatljive dimenzije. Pa onda i ne treba čuditi što uglavnom slušamo teške gluposti i debele laži.