Proletarizacija i klasna svijest

Prekarnost radnika i za radnike neugodna fleksibilnost činjenice su naše privrede i društva otkad je lokalne tranzicije, a koju javna rasprava o prijedlogu novoga Zakona o radu (ZOR) samo dodatno zaoštrava i pokušava legalizirati. Problem sa stalnim izmjenama zakona, bez da država nudi ikakvu empirijski i statistički potkrijepljenu analizu (ne)funkcioniranja dosadašnjih propisa, govori o osebujnom shvaćanju “pravne države” za lijepo vrijeme (donošenja zakona), koja se suspendira po lošem vremenu, čim to vladajućima ne odgovara (gotovo potpuno sa stanovišta radnika neefikasno sudstvo u radnim sporovima). Tržište rada – pustimo sad pitanje što taj izraz stvarno pokriva – u nas je odavno preoblikovano i segmentirano u smjeru raznovrsnosti pravnih oblika zapošljavanja i tome pripadajućih stupnjeva socijalne sigurnosti. Centralni segment tržišta rada, onaj koji se tiče pravno relativno sigurnih radnih odnosa, ugovorenih na neodređeno vrijeme i s punim radnim vremenom, sve se više smanjuje (za Sloveniju postoje podaci da je takvih radnika sada samo oko 60 posto). Položaj onih koji su primorani da se upuštaju u aranžmane zapošljavanja koji radikalno odstupaju od u socijalizmu dostignutog normalnog razmjerja u zapošljavanju, sve je slabiji. Istovremeno, snižava se i urušava i ravan zaštite onih formalno zaštićenih, a sve to skupa upravo i čini naslovni fenomen masovne prekarizacije, koja se i sama u društvo uvlači segmentirano, različito pogađajući različite generacije i slojeve stanovništva. Fleksibilnost pravnog položaja radnika ne znači uvijek njegovu slabu pregovaračku poziciju i mali osobni dohodak, no te iznimke potvrđuju pravilo trenda prebacivanja sve većeg tereta krize na leđa radnika i oslobađanja od odgovornosti za radne odnose poslodavaca.

Ono što danas zovemo prekarizacijom nekad se imenovalo proletarizacijom, a svijest o tom procesu bila je u jezgri povijesnih radničkih pokreta. A oni su se – i kao revolucionarni i kao sindikalni – susretali ne samo s organizacionim, već i s teorijskim problemima. Sva sila neuspjeha pri pokušajima politizacije radnika, a o uspjehu vladajućih u tranziciji da ih odvuku (ne zaboravimo, često i nasilno!) s puta dosljednog osvještavanja vlastitog interesa da ne govorimo, mora nas inspirirati i za ponovno teorijsko osmišljavanje radničkog pokreta. Već svi znamo da su danas sindikalno organizirani uglavnom radnici u većim sistemima, sa sigurnijim pravnim položajem. Oni prekarizirani i fleksibilizirani skoro da i nemaju svojih sindikata. Događa se čak i da ih većinski sindikati tretiraju kao nelojalnu konkurenciju svojim radnicima. Radnička klasa tako je razdrobljena u više podklasa, a sindikati interese segmenta prekariziranih radnika eventualno zastupaju samo posredno i slabo. Što tek da kažemo o zaštiti “poduzetničkog sloja” iz nevolje, svih onih samozaposlenih, malih podizvođačkih poduzeća i drugih “vlasnika” firmi za pojačanu samoeksploataciju? Državni inspekcijski nadzor – svoj fiskalizaciji usprkos – tu je slab, regulacija poslovnih praksa sve se više olabavljuje, a konkurencija unutar različitih podslojeva radničke klase zaoštrava. Jer klasna borba ne mora se odvijati samo između radnika i poslodavaca, tj. kapitala, već i između podslojeva ili frakcija unutar dviju bazičnih klasa. Sve ovo važno je za promišljanje budućnosti sindikalizma kao takvog, za sve nas koji ne želimo da se njihova moć do kraja raspe i nestane. Potrebno je – i to već postaje dio opće svijesti – razviti nove organizacione oblike, koji će uključivati pojedinačne prekarne radnike, ali i one nezaposlene, koji nisu uključeni u veće radničke kolektive.

No ovo je skica samo objektivne strane proletarizacije radnika. A što je sa sviješću? Koje su to ideološke prepreke “u glavama” radnika koje priječe pojave veće solidarnosti i kolektivnog organiziranja radnika uopće? Pritom još možemo postaviti hipotezu, kako to čini slovenski sociolog Gorazd Kovačič, da su na ideološke učinke najprijemljiviji tzv. kognitivni radnici, tj. oni koji “rade glavom”, a to ste najvjerojatnije i vi. Te prepreke nisu u prvom redu sadržane u fenomenu nacionalizma, kako nas uvjeravaju liberalni kritičari “nacionalne homogenizacije”! Jer da je kod nas na redu pravljenje, a ne destrukcija klasičnog pojma nacije, “pravile” bi se valjda i klase i slojevi, koje su jedan narod nekad činile narodom, a onda omogućavale i klasni rascjep unutar njega. A to se u širokim potezima ne događa. To, naravno, ne znači da u današnjem društvu nema fašistoidnih mobilizacija, sračunatih na kulturni rasizam, ali i druge oblike prafašizma, mizoginiju itd. Te prepreke formiranju jasnije klasne svijesti sadržane su u prvom redu u razarajućem nastupu ideologija individualizacije i internalizacije, čega su grupno-identitetski ispadi tek naličje.

Sve one silne nebulozne teorije o kraju klasnog društva vuku svoje porijeklo iz individualističke ideologije nužnosti preuzimanja samoodgovornosti. Radi se dijelom o intimnim strategijama (jače ću se motivirati i obremeniti, stalno ću raditi “na sebi”, svojim znanjima i vještinama), a dijelom o pred/postmodernim strategijama osobnih ovisnosti, reduciranih u javnosti na problem klijentelizma. Oni koji vjeruju u takvu ideologiju, shvaćaju eventualne klasne položaje ljudi, pa i svoj vlastiti, samo kao privremene (globalizacija “američkog sna”, novi načini integracije u društvo, koji uključuju nove oblike nadzora), kao premostive faze u životu pojedinaca. Na jedan način pojednostavljeno: oni koji ne žele, mogu da u današnjem “idealističkom materijalizmu” ni ne vide klase svuda oko sebe. Problem je “samo” što to sada vrijedi i za dobar dio “reformiranih” društvenih znanosti. “Teorija” individualizacije trebala bi nadomjestiti nedostatak klasne svijesti. Djelatna posljedica ovoga izopačenja je da ljudi društvene krize doživljavaju kao individualne krize i osobne izazove, a ne kao strukturne probleme društva i kolektive izazove, što oni primarno jesu! Liberalno sužanjstvo i model legitimiranja vlasti u takvih pojedinaca potiče daljnji proces internalizacije, pounutrenja. Subjekt u svojoj “slobodnoj ličnosti” sada vidi najdublje izvore svega što radi i što mu se događa. Iluzija samoostvarenja u odnosima prekarnog rada – a tu spadaju sve širi slojevi nove “kreativne klase” – stalno udara o zid realnosti propasti tolikih životnih projekata.

Sistemski mehanizmi prekarizacije s jedne strane pogoduju razmahivanju ideologija individualizacije i internalizacije, ali vrijedi i obrnuto. Bez da podcjenjujemo “objektivni” sistemski dio problema, želimo samo ukazati na to da izlaska iz loših krugova lažne svijesti nema bez poticanja samosvijesti, koja se može i mora materijalizirati u organizacionim oblicima alternativne radničke kulture. Utisak da je pojedinac ključna pozornica ideoloških i sistemskih pritisaka i sam je duboko ideološki. Pojedinac sam ne može se sukobiti sa sistemskim i ideološkim okvirom, ali to može u povezanosti s drugima. Povezati sada depolitizirane pojedince i fragmentiranu radničku klasu u borbenu cjelinu, čija svijest će odgovarati povijesnim interesima klase, izazov je koji nadilazi čak i Komunistički manifest. Ali od njega ne možemo odustati.