Miris žene iz srednjeg staleža
François Ozon jedan je od najistaknutijih francuskih sineasta posljednjih desetak godina, a kritičar koji potpisuje ovaj tekst mora kazati da mu nije najjasnije zašto je tome tako. Iz perspektive tog kritičara, Ozon je autor koji se u većini filmova ogledao u temama i postupcima koje su drugi prije njega ili paralelno s njim obradili odnosno rabili znatno interesantnije, ili se s druge strane bavio filmski rijetko korištenim motivima, ali kvalitativno nije dobacivao dalje od solidnosti. Na primjer njegov zadnji film “Mlada i lijepa”, prikazan ovog ljeta na Pulskom festivalu, gdje kroz četiri godišnja doba prati seksualno zainteresiranu, ali emotivno hladnu i duhovno, čini se, prilično tupu naslovnu maloljetnicu, koja se odluči baviti prostitucijom. Dobrovoljna maloljetna prostitutka svakako je vrlo rijetka filmska tema, iako ta pojava u zbilji nije endemična, a Ozon provokativni sadržaj obrađuje krajnje distancirano, spajajući hladnoću protagonistice s hladnoćom autorskog pristupa. No za razliku od mnogih drugih tako fundiranih naturalističkih djela, on iz te kombinacije ne polučuje nikakvu sugestivnost. Film mu je ravan i plošan, junakinja i pored svojih naslovnih atributa posve nezanimljiva, a u pozadini svega stoji konzervativna mediokritetska ideja kako se prostitucijom u tako mladoj dobi na vlastitu inicijativu može baviti samo mentalno i emotivno ozbiljno reducirana osoba.
U ostvarenju koje je snimio prije “Mlade i lijepe”, naslovljenom “U kući” i uvrštenom na repertoar zagrebačkog Kina Europa, Ozon se, adaptirajući dramu Španjolca Juana Mayorge, bavi u književnosti i na filmu puno puta tretiranom temom odnosa (književne) fikcije i zbilje. Sredovječni gimnazijski profesor dobiva školsku zadaćnicu 16-godišnjeg učenika, u kojoj potonji opisuje fascinaciju kućom i obitelji svog razrednog kolege iz višeg društvenog sloja od njegova, te želju da u tu kuću uđe i svjedoči životu te obitelji, a kad mu to uspije, iskazuje erotski interes za prijateljevu majku, za miris te “žene iz srednjeg staleža”. Svoj sastavak mladić neuobičajeno zaključuje riječima “nastavit će se”. Profesor s jedne strane dvoji o moralnoj umjesnosti učeničkog rada, s druge ga silno interesira nastavak, osim toga dotični je mladić ionako jedini spisateljski nadaren učenik u razredu. I naravno, učitelj počne poticati učenika na daljnje pisanje dajući mu savjete, no zapravo upada u mrežu mladog manipulatora koji od njega pravi ovisnika o priči u nastavcima, kao Šeherezada od vladara o kojem joj ovisi život (ta asocijacija u filmu je i eksplicitno iznesena). Sastavci u nastavcima tako počnu preplitati stvarne događaje i učenikovu maštu, uvlačeći u svijet fikcije/stvarnosti i samog učitelja i njegovu suprugu. U nekom trenutku stvar će poprimiti i trilernu notu, no humorna dominanta, u kojoj se povremeno izrazito osjeća woodyallenovski touch, prevladat će i sve će naposljetku svršiti više-manje benigno (kao recimo u nekoć popularnoj komediji “Baci mamu iz vlaka” Dannyja DeVita).
Očito da je Ozonova ideja bila napraviti film koji će spojiti šarmantnu lakoću frivolnosti sa značajnom temom kompleksnosti interakcije fikcije i zbilje, uključujući motive voajerizma, zavođenja umijećem/umjetnošću pripovijedanja koje sadrži (pro)erotsku komponentu itd., no kako Ozon nije Ernst Lubitsch, rezultat je korektno izveden, ali posve efemeran uradak na predobro poznatu temu. Uradak u kojem nema punoće karaktera ni reljefnosti odnosa, u kojem je sve svedeno na jednodimenzionalnu igru aktanta, gdje bi vještina formalne izvedbe tako prozirno postavljene strukture trebala izazivati zadovoljstvo. Tko voli, nek’ izvoli.