Smola sjećanja

Nenad Milošević, Vode i vetrovi, (V.R.T., Novi Sad, 2012)

Beogradski pjesnik, esejist i književni kritičar Nenad Milošević jedan je od nekolicine srpskih lirika srednje generacije koji se aktivno trudio – i u tome sasvim solidno uspio – da u onome susjednom, nasilno razdvojenom i de facto još uvijek učinkovito rastavljenom književnom polju, ne (p)ostane stranac. Godine 2009. prihvatio se kapitalnog projekta barem kakvog-takvog ispunjavanja recepcijske praznine nastale između književnih proizvodnji na različitim idiomima zajedničkog jezika od devedeset i prve naovamo, mapirajući njezin pjesnički dio. Rezultat je, nakon nekoliko promašenih pokušaja iz pera različitih autora, u principu pouzdana i relevantna antologija novije srpske poezije “Iz muzeja šumova” (1988 – 2008) koja, bez obzira na to što su kanali u drugom slučaju, i iz komercijalnih razloga, bili nešto protočniji, čeka svoj prozni pandan. Iste godine, u nakladi zagrebačke Aore, izlazi mu izbor iz prve četiri pjesničke knjige naslovljen “Time Code”.

Iako se premijernim ukoričenjem javio 1992. knjigom “Pospanost”, Milošević se poetički formirao osamdesetih godina, usporedo s generacijom kvorumaša ili, geografski nešto bliže, pjesnicima “urbanog senzibiliteta” poput Zvonka Karanovića. Nije, međutim, krenuo tekstualističkom trasom prvih (koja svoj srpski pandan donekle nalazi u drugoj generaciji uglavnom vojvođanskih neoavangardista), niti je ostao znatnije obilježen bitničkim praksama prelomljenom rokenrol žestinom potonjega. Negdje između, na ničijoj zemlji, ispisao je nenametljiv no zanimljiv glas baziran na mikronarativnim strukturama, jednostavan u izrazu, pomalo elegično i pasatistički uokviren te usredotočen na intimne svjetove lirskoga protagonista duboko ukorijenjenog u specifični pejzaž i areal.

Peta autorova knjiga, koja sakuplja svega 36 pjesama raspoređenih u četiri ciklusa, tematsko-motivski se izravno nastavlja na prethodnu, “Pesme sa Save i Dunava”. I ona je, i kada ga izravno ne tematizira, čvrsto ukotvljena u konkretni i imenovani kronotop, prije svega koherentni prostor, što protagonistu dopušta više-manje slobodno kretanje po lenti vremena: melankolični juriš na paslike sebe očuvane u lažnoj, zavodljivo bliještećoj smoli sjećanja. Sreća je klizila kroz masne prste / sredovečnosti i padala u tanjire, reći će, pazeći pritom da se ne prepusti sladunjavom zovu nostalgije, koja se suviše često odmetne u patetiku. Ne žali za letom, momče, postaje tako maksima pristajanja na stanje stvari, a cijeli projekt lirske kontemplacije istog vrsta podvlačenja crte, vrata u žuđenu zrelost.

Miloševićevi su stihovi fino ritmizirani i, između ostalog ispuštanjem pomoćnih glagola, postižu svojevrsnu statiku i gramatičku impersonalizaciju, koje uspješno kontrapunktiraju snažno personaliziranoj melankoličnoj odiseji na motivskoj razini. Česte inverzije, kao temeljni formalni stilem, uglavnom uspješno očuđuju nepretenciozan, govorni jezik te presudno doprinose ritmičkom udaru, iako povremeno skliznu u kič. Milošević je najbolji upravo u toj zavodljivoj igri sasvim impersonalnoga osobnog i vještim poantama, a najslabiji kada, kao u “Istini ljubavi”, ne uspijeva umaći općim mjestima. Čitamo, sve u svemu, otvorene i komunikativne pjesme u kojima pjesnik kaže dovoljno da riječju zavede, ali ne otkriva toliko da bi iz igre eliminirao čitatelja: kada će sazreti kupine / ako je rani avgust kišan / ne kaže pesnik.