Ulaznica u svijet bez bijega

Bill Callahan: Dream River (Drag City, 2013)

Kada Bill Callahan na svom novom albumu “Dream River” zapjeva/odmrmlja I’ve got limitations like Marvin Gaye / Mortal joy is that way, malo tko će se nasmijati, unatoč tome što se stavio rame uz rame s jednim od najvećih u višedesetljetnoj povijesti popularne glazbe. Osim toga, pokazao je kako je njegova tama sazdana od komadićaka svjetlosti: Callahan je na sceni dvadesetak godina i već je s grupom Smog bio ikona lo-fi scene, kada je istražujući male, svakodnevne inferniće nagovijestio do koje je mikrorazine moguće spustiti pop-glazbu i to ne samo paklova, nego i sitnih, starih radosti, mrvica od kojih je, kao u kaleidoskopu, sastavljen život individue zagledane u suptilne procese življenja koji većini izmiču, jednostavno im zbrišu ispred nosa – toliko im se žuri da nisu u stanju primijetiti zlatni prah kojega, je li, ipak ima u životu.

Smog je Callahan raspustio prije nekoliko godina i krenuo u “drugi” dio karijere. U njegovu slučaju to znači da je ionako ogoljeni zvuk Smoga skinuo do gola i onda emocionalnim nudizmom, nag kao svingeri iz okolice Rovinja, krenuo snimati albume koje odreda vrijedi čuti. Ovaj potomak špijuna (Callahanovi roditelji radili su za tajne službe) krenuo je putevima predaka samo u smislu da se odao istraživanju misterija noćnih staza u sebi i, poput kakvog kršćanskog mistika (a la Ivan od Križa), popisao postaje svojih iskušenja. Posve u duhu Kierkegaardova iskaza, počeo je špijunirati samoga sebe i onda snimio nekoliko odličnih albuma. Album “Apocalypse” u tom je smislu vrhunac Callahanove potrage, nešto poput knjižice “Tamna noć duše” Ivana od Križa. Taj je nudizam Callahan glazbeno iskitio, pa u usporedbi sa sadašnjim zvukom Smog zvuče opskurno. Callahan ima sound kakav su imali Nick Drake, s kojim dijeli ravno pjevanje/mrmljanje, i John Martyn, s kojim je podijelio sklonost prema frulici i flauti, kojih na albumu “Dream River” ima kao na kakvom pastirskom saboru, samo što je to kod njega dobilo neku astralnu dimenziju – svaka flautica zvuči prhko i nezemaljski, kao da bi je malko glasnije preslušavanje moglo razbiti u paramparčad. Naravno, sintagmu “bogata orkestracija” valja primiti sa zadrškom kada je o tipu poput Callahana riječ: iako je zbilja nafilao sound, nekako uvijek uspijeva zvučati ogoljeno, kao da je ta zvučna kulisa samo tehnikolor koji prekriva šturost emocionalnih stanja koje on špijunski uhodi.

Bazično, riječ je o folku, bluesu i countryju koji su dobili ubrzanje i onda kao da su zaustavljeni, zaleđeni u nekom trenutku noći, kao da su fotografirani za privatni album koji je nekim slučajem završio na javnoj dražbi. Posljedica Callahanove intimizacije s poprilično širokim zajedničkim nazivnikom – znači, nije riječ o kerefekama neshvaćenog umjetnika nego o javnoj molitvi hodočasnika, koji se nije razgalamio na trgu nego i dalje skrušeno šapuće – može biti i stišavanje recipijenta. “Dream River” jedan je od onih albuma nakon kojih možete sjesti i gledati Belu Tarra bez osjećaja da ste se, kao rezom, našli u isfantaziranom, usporenom prostoru. On je nešto kao ulaznica u svijet bez bijega: netko tko vas može usporiti do te mjere da vam ništa ne promakne ili da vam promakne jako malo toga.

Zanimljivo je kako je Callahan uspio nakon “Apocalypse” pronaći nove razloge za muvanje po unutrašnjem svijetu, kako se uspio izmaknuti rutinizaciji sporosti, kako se s lakoćom obreo u novim prostorima. “Dream River” je stvarnosna proza upakirana kao snovita poezija. Što je obrat kakav nije baš jednostavno izvodljiv.