Kronika
Državnost i ravnopravnost
Drugo zasjedanje ZAVNOH-a u Plaškom predstavlja konsolidaciju revolucionarne narodne vlasti, označava slom planova kolaboracionista i simbol je obnove državnosti Hrvatske u okviru demokratske federativne zajednice jugoslavenskih naroda
Proteklog tjedna navršilo se sedamdeset godina od Drugog zasjedanja ZAVNOH-a, održanog od 12. do 15. oktobra 1943. u dvorani bivšeg Sokolskog doma u Plaškom. Ova obljetnica prošla je nezamijećeno u javnosti, osim skromnog obilježavanja u samom Plaškom.
Na naše pitanje zašto Sabor nije smatrao shodnim obilježiti jedan od važnih datuma u svojoj i hrvatskoj povijesti, dobili smo odgovor da će proslave biti, ali će se ona odnositi na (doduše zakašnjelu) obljetnicu Prvog zasjedanja ZAVNOH-a. Događaj, pod pokroviteljstvom Sabora, počinje 26. oktobra u 11 sati u Domu ZAVNOH-a u Otočcu. Organizatori svečanosti, na kojoj će govor održati i predsjednik Sabora Josip Leko, su Savez antifašističkih boraca i antifašista RH i Grad Otočac.
Osnivanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH), kao najvišeg političkog predstavništva narodnog oslobođenja Hrvatske, 13. juna 1943. na prvom zasjedanju u Otočcu i idućeg dana na Plitvičkim jezerima, predstavljalo je prijelomni događaj u povijesti razvitka narodne vlasti i socijalističke revolucije u Hrvatskoj. Nakon konačnog učvršćenja Narodnooslobodilačkog pokreta u Hrvatskoj, narodi iz svih krajeva Hrvatske masovno su se uključivali u NOP. Nakon bitaka na Neretvi i Sutjesci, u jesen 1943. zbila se velika prekretnica u odnosima snaga revolucije i kontrarevolucije u Jugoslaviji. Snage Narodnooslobodilačke vojske i Partizanski odredi Jugoslavije (POJ) brojali su 300 hiljada boraca i imali punu vojnu inicijativu u većini krajeva Jugoslavije, čija je gotovo polovica teritorija već bila oslobođena. Stoga je bilo potrebno organizirati narodnu vlast na novooslobođenim područjima.
Do jeseni te godine Izvršni odbor i odjeli ZAVNOH-a donijeli su mnoge normativne akte koji su utjecali na organiziranost i efikasnost rada narodnooslobodilačkih odbora, čiji se broj 1943. godine udvostručio. Podaci su navedeni iz knjige pokojnog akademika Hodimira Sirotkovića “ZAVNOH” i iz povijesnih akata okupljenih u “ZAVNOH – zbornik dokumenata 1943.” Instituta za historiju radničkog pokreta, čiji je izdavač bio Franjo Tuđman, koji je sa Sirotkovićem bio i u uredničkom odboru te knjige izdane 1964. godine.
“Istra, Rijeka, Zadar, anektirani dijelovi Hrvatskog primorja, Gorskog kotara, Dalmacije i svi jadranski otoci priključuju se matici zemlji – Hrvatskoj, a preko nje novoj demokratskoj bratskoj zajednici naroda Jugoslaviji, za koju se naši narodi bore”, glasi odluka ZAVNOH-a donesena 20. septembra 1943. godine. Odluku je dva mjeseca kasnije potvrdio plenum Drugog zasjedanja AVNOJ-a, koji je bio ovlašten da u ime jugoslavenske države kod sila pobjednica pokrene pitanje novog razgraničenja između Jugoslavije i Italije.
Te godine NOV i POJ postali su snažan faktor na Balkanu s kojim su saveznici mogli računati u budućim operacijama na Mediteranu. Uz to, kapitulacija Italije početkom septembra 1943. dovela je do općeg narodnog ustanka u Istri, Hrvatskom primorju, Gorskom kotaru i Dalmaciji. U takvim je vojno-političkim uvjetima došlo do Drugog zasjedanja ZAVNOH-a u Plaškom. Nova, ofenzivna politika, koju je vrhovni komandant NOV i POJ Josip Broz Tito započeo početkom oktobra 1943., naišla je na snažnu podršku u cjelokupnom toku i rezultatima Drugog zasjedanja ZAVNOH-a.
Zasjedanje u Plaškom predstavlja prijelomnu točku u konačnoj konsolidaciji revolucionarne narodne vlasti, označava slom svih političkih planova kolaboracionista i simbol je obnove državnosti Hrvatske u okviru demokratske federativne zajednice jugoslavenskih naroda. Na njemu je, između ostalog, donesen “Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji” na temelju kojeg su se organizirali tajništvo i odjeli, kao jezgra buduće vlade Hrvatske. Također, doneseni su rezolucija i proglas.
Politički dokumenti Drugog zasjedanja ZAVNOH-a anticipirali su kasnije povijesne odluke Drugog zasjedanja AVNOJ-a, održanog u noći sa 29. na 30. novembra 1943. godine u Jajcu, pod predsjedanjem dr. Ivana Ribara. Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije tada je proglašeno vrhovnim zakonodavnim i predstavničkim tijelom nove Jugoslavije te su donesene politička deklaracija i tri odluke koje su predstavljale temelj ustavnosti nove jugoslavenske države.
– Pamtim doba Drugog zasjedanja ZAVNOH-a, tada sam bio mladi borac na Kordunu. Situacija je bila dvoznačna, s jedne strane trajala je ofenziva, a Nijemci su se povlačili preko našeg područja, zbog čega je i Drugo zasjedanje umjesto u Otočcu održano u Plaškom. S druge strane, bilo je jasno da je novo vrijeme došlo s kapitulacijom Italije i da je nastao veliki zaokret u ratu prema našoj pobjedi – prisjeća se povjesničar i pripadnik partizanskog pokreta Slavko Goldstein.
U Rezoluciji Drugog zasjedanja ZAVNOH-a analizirana su aktualna pitanja unutrašnje i vojno-političke situacije, pa je tako zauzet i sljedeći stav: “Hrvatski i srpski narod, u zajednici s ostalim narodima Jugoslavije, bore se za novu demokratsku Jugoslaviju, slobodnih i ravnopravnih naroda u kojoj će – na bazi samoodređenja – biti izgrađena i slobodna i demokratska Hrvatska. Srbi u Hrvatskoj dali su u dosadašnjim borbama neviđene žrtve i dokaze o svojoj velikoj ljubavi prema zajedničkoj domovini, pa kao što su se zajedno s Hrvatima borili protiv zajedničkog neprijatelja, tako će zajedno uživati i plodove pobjede i slobode. Nema, ne smije i neće biti Hrvatske u kojoj Srbima ne bi bila zajamčena puna ravnopravnost i jednakost…”
ZAVNOH je na svom Trećem zasjedanju 8. maja 1944. u Topuskom također konstituiran u najviši organ državne vlasti u Hrvatskoj. Kako je otvarajući to zasjedanje rekao Vladimir Nazor, predsjednik Izvršnog odbora ZAVNOH-a: “U skladu s državnom cjelinom naš ZAVNOH ima da se ustroji u najviše zakonodavno i izvršno narodno predstavničko tijelo Federalne Države Hrvatske, da bude predstavnik i nosilac suverenosti naroda Hrvatske. Pravi Hrvatski sabor nastaje noćas, ovdje.”
Pjesnik Vladimir Nazor još je na prvom zasjedanju ZAVNOH-a izabran za predsjednika Izvršnog odbora, a za potpredsjednike su izabrani dr. Pavle Gregorić, Stanko Ćanica Opačić i Filip Lakuš. Na Trećem zasjedanju, na kojem je utemeljena Federativna Država Hrvatska, ukinut je Izvršni odbor te je izabrano Predsjedništvo ZAVNOH-a koje su činili: Vladimir Nazor, Andrija Hebrang, Ivan Gošnjak, Franjo Gaži, Stjepan Prvčić, Filip Lakuš, Rade Pribićević, Simo Eror, Svetozar Rittig i Ante Mandić.
– Sjećam se Nazora kad je govorio na Pokrajinskoj konferenciji SKOJ-a za Hrvatsku u Slunju, u januaru 1943. godine. Bio je oduševljeni pristaša NOB-a, demokratski orijentiran rodoljub, čiji su govori bili pjesnički. Njegov historijski govor za mene je onaj Zagrepčanima u maju 1945., u kojem je svoj politički kredo prikazao nadahnuto pjesnički. U to doba, kada su govori bili šablonski, njegove demokratske ideje bile su najizrazitije u odnosu na sve druge govornike – kaže Goldstein.
Na Četvrtom zasjedanju ZAVNOH-a, održanom 24. i 25. jula 1945. u sabornici na Markovom trgu u Zagrebu, ZAVNOH je promijenio ime u Narodni sabor Hrvatske. Kao njegov predsjednik, Vladimir Nazor povjerio je mandat za sastav vlade Vladimiru Bakariću. Predsjedništvo Narodnog sabora Hrvatske u februaru 1946. donijelo je Zakon o imenu Narodne Republike Hrvatske i od tada je djelovalo kao Prezidijum Sabora Narodne Republike Hrvatske, na čijem je čelu također bio Nazor, sve do svoje smrti 1949. godine.
– U Hrvatskoj su neki jako zadovoljni što je ZAVNOH dio kontinuiteta hrvatske državnosti, no drugi bi ga htjeli izbaciti iz Ustava ili barem nadopuniti negativnim ocjenama komunizma. Nažalost, u Hrvatskoj nije uspostavljena jedinstvena nacionalna svijest o značenju ZAVNOH-a i NOB-a uopće te koliko su oni važni za identitet Hrvatske – zaključuje Slavko Goldstein.
Savjet antifašista Hrvatske, na čelu s Danielom Ivinom, pokrenuo je pak inicijativu da glavni praznik u Hrvatskoj postane upravo 13. jun – prava obljetnica osnivanja ZAVNOH-a u Otočcu, umjesto sadašnja dva praznika kojima se, odlukama iz 1991. godine, obilježava državnost i neovisnost hrvatske države.
“Glavni državni praznik RH nije određen u skladu s Ustavom, koji jasno označava ZAVNOH kao izvorište hrvatske državnosti. Značaj ZAVNOH-a se zanemaruje, pa i time da se manje važne događaje odredilo za državne praznike, i to na dva djela, čime je smanjena njegova vjerodostojnost. Prvo, izbornom pobjedom jedne političke stranke i drugo, datumom odcjepljenja od jedne državne zajednice”, ističe Daniel Ivin u otvorenom pismu upućenom predsjedniku, predsjedniku Sabora, predsjedniku Vlade i javnosti.
Sabor je 2005. donio Deklaraciju o antifašizmu kojom se naglašavaju trajna afirmacija i njegovanje antifašističkih vrijednosti te očuvanje stečevina antifašizma, dok je 25. septembar proglasio Spomen-danom donošenja Odluke o sjedinjenju Istre, Rijeke, Zadra i otoka s maticom zemljom.
– Jedno je slavljenje dana na papiru, a drugo njihove tradicije u praksi. Hrvatske zakonske regulative su u velikoj disproporciji sa stanjem u javnosti, često i od strane onih koji su ih donijeli. Parafraziram kolegu – antifašizam u Hrvatskoj slavimo s figom u džepu, dakle deklarativno u zakonskim odlukama, u preambuli Ustava, u jednom državnom prazniku i spomen-danu. No u javnom diskursu često se čuju, i prolaze nekažnjeno, potpuno drugačija tumačenja antifašizma – kaže Hrvoje Klasić, povjesničar i profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Srpski klub vijećnika ZAVNOH-a
Srpski Narodnooslobodilački klub vijećnika ZAVNOH-a osnovan je 10. novembra 1943. odlukom Izvršnog odbora ZAVNOH-a. Bio je to dokaz pune ravnopravnosti, jednakosti Srba i Hrvata u Hrvatskoj i garancija te ravnopravnosti nakon pobjede. Odluka je imala političko i historijsko značenje jer su njome Srbi u Hrvatskoj dobili svoje predstavništvo i vodstvo sastavljeno od boraca NOB-a. Također, bio je to argument protiv četničke propagande koja je tvrdila da u ZAVNOH-u nema Srba, da će Srbi biti izigrani i da neće nikada ostvariti ravnopravnost s Hrvatima. Propagandni odjel ZAVNOH-a istog je mjeseca donio upute o popularizaciji Srpskog NO kluba kako bi upoznao s njime sve narode u Hrvatskoj, naročito u srpskim selima. ZAVNOH je smatrao da ovaj klub treba odigrati veliku ulogu u NOB-u i da ga stoga treba popularizirati kroz sastanke, konferencije i čitavu štampu.
Skromna obljetnica u Plaškom
Skromnom svečanošću prošle je subote u Plaškom obilježena godišnjica Drugog zasjedanja ZAVNOH-a, koje je u tom mjestu održano prije 70 godina. Pod bistu predsjednika ZAVNOH-a, pjesnika Vladimira Nazora, smještenu u neposrednoj blizini Doma u kojem je zasjedanje održano, delegacija Općine Plaški – načelnik Pero Damjanović (SDP) i njegove dvije zamjenice, Danijela Grba (SNS) i Mara Šupica (SDSS) – položila je vijenac i zapalila svijeće. Vijence su položili i Milan Jančić u ime Udruženja antifašističkih boraca i antifašista grada Ogulina i Mirko Miladinović iz Udruženja boraca Karlovačke županije. Tog dana su također u Spomen-parku kod kosturnice u centru Plaškog položeni vijenci i zapaljene svijeće. Na značenje ZAVNOH-a ukratko je podsjetio načelnik Pero Damjanović. Nakon “Oluje” zgrada ZAVNOH-a je preimenovana u Dom kulture.
M. C.
Mirna Jasić
Marko Tomašević, predsjednik VSNM-a Splitsko dalmatinske županije
Zadovoljni podrškom
Gradonačelnik Splita daje nam punu podršku. U Imotskom je jako dobra suradnja s gradskim vlastima
Kakva je podrška županijskih, gradskih i općinskih vlasti srpskim vijećima i organizacijama na području županije?
Položaj szavisi od sredine do sredine. Sadašnji gradonačelnik Splita Ivo Baldasar daje nam punu podršku. U Imotskom je jako dobra suradnja s gradskim vlastima, u Podbablju kod Imotskog ljudi kažu da je dobro, ali da bi moglo biti i bolje. Dobro je u Sinju gdje imamo marljivog predstavnika koji je vrlo upućen u stanje. S druge strane, u Makarskoj ili u Vrlici dolazi do toga da naši predstavnici godinama ne mogu dobiti ni lipe za svoj rad i troškove.
Ovaj popis pokazao je mali broj Srba u županiji?
Mislim da se oko 70 posto ljudi srpske nacionalnosti u županiji izbjegava tako izjasniti, a što možemo očekivati kad to izbjegavaju i neki političari u najvećim partijama. Zato ne čudi da mnogi kad ih se pita za angažman, kažu da ih se ostavi na miru i da ih rad u srpskim organizacijama i vijećima ne zanima. Nažalost, imam osjećaj da se u tom smislu situacija s vremenom ne poboljšava i da se mnogi ljudi još uvijek ne oslobađaju straha.
Kakvo je stanje nakon ubacivanja pirotehnike u prostorije srpskog vijeća u Splitu?
Stanje se smirilo, pogotovo što je policija otkrila one koji su to učinili. Iako se to tumači kao izolirani incident koji nema veze s davanjem podrške onima koji su skinuli ploče u Vukovaru, mislim da je to dio široke politike incidenata koja se očitovala i u Krnjaku, Vojniću, Udbini, grafitima na dubrovačkoj pravoslavnoj crkvi i drugim mjestima.
Da li su mladi uključeni u vidove nastave na srpskom jeziku?
I to ovisi od sredine do sredine: o raspoloženju roditelja i o onima koji bi ih animirali za to. U Splitu nema nikog, u Imotskom ih 30-ak pohađa vjeronauku, a drugdje je stanje isto tako šareno. Od srpskih organizacija u županiji imamo samo pododbor Prosvjete u Splitu.
Kako ocjenjujete nedavnu posjetu direktorice Kancelarije za suradnju sa Srbima u dijaspori Vlade Srbije Slavke Drašković?
Posjetu ocjenjujem dobrom jer sam stekao mišljenje da je stručna osoba koja nam može i želi pomoći, ne samo nama u Splitu i Dalmaciji, već i u drugim dijelovima Hrvatske. Uostalom, to je jedan od zadataka Kancelarije. Što se tiče pomoći, osim sadašnjeg javljanja na natječaje za financiranje projekata kao što su društveni dom u Imotskom čiji je nosilac tamošnja parohija SPC, očekujem da bi nam iz Srbije mogli pomoći savjetima, ali i upozoravanjem hrvatskih i vlasti i EU na probleme s kojima se suočavamo, kao što su dugotrajnost sudskih procesa ili nejednaki aršini u rješavanju problema.
Kako surađujete s drugim manjinama u županiji?
Jako dobro, jedni druge redovno pozivamo na naše manifestacije. Neslaganje se javlja samo kad nam iz županije kažu neka međusobno podijelimo 500.000 kuna koje dobivamo za rad manjina. Za razliku od ostalih manjina čiji pripadnici žive uglavnom u Splitu i gdje su im županijska vijeća ujedno i gradska, naših vijeća i predstavnika ima u brojnim mjestima u županiji, a svakom od njih moraju se osigurati uvjeti za aktivnosti.
Smatrate li da ima neke šanse za povratak bivših nosilaca stanarskih prava u Split i neke druge gradove?
Teško, jer su oni dobrim dijelom bili u vojnim stanovima i vrlo su obrazovani, pa je teško očekivati da bi se vratili nakon 10-20 godina koje su proveli u Srbiji ili nekim drugim državama i gdje su, ako su bili mladi, dobili djecu, a ako su bili stariji, dobili unučad.
Zna se desiti da i nas koji smo sve vrijeme ostali ovdje šikaniraju, pa bi to čekalo i njih, zbog čega se i ne vraćaju.
Nenad Jovanović
Neiskorištena suradnja sa Srbijom
Na saborskoj raspravi o Prijedlogu zakona o potvrđivanju Sporazuma o sufinanciranju između Vlade Republike Hrvatske i Europske komisije, a koji se odnosi na IPA program prekogranične suradnje Hrvatske i Srbije, u ime kluba SDSS-a Mile Horvat je rekao kako je bilo potrebe sporazum ranije bude ratificiran da bi se krenulo u operacionalizaciju programa.
– Prekogranična suradnja sa Srbijom i Mađarskom najatraktivnija je za Vukovarsko-srijemsku i Osječko-baranjsku i županiju. Jedinice lokalne i regionalne samouprave imale su velika očekivanja od ovih projekata, no njihova realizacija je bila prilično skromna. Također, realizacija projekata je nejednaka s obzirom na Mađarsku koja je u EU i na Srbiju, koja nije članica Evropske unije – kaže Horvat.
Prednost kod prekogranične suradnje sa Srbijom jest što se sredstva za projekte dobivaju unaprijed u iznosu od 80 posto, što uvelike olakšava njihovu provedbu. Kako Horvat navodi – šteta je što nije iskorištena prilika da se jedinicama lokalne i regionalne samouprave omogući da povuku što više tih sredstava. No, krivica je u sporosti administracije na nacionalnoj razini, jer procedura od objave natječaja do konačnog potpisivanja ugovora traje više od godinu dana. S Mađarskom je situacija drugačija. Prednost je što je procedura od objave natječaja do potpisivanja ugovora puno kraća i jasnija, no problem su sredstva za provedbu projekata koja se moraju ostvariti iz vlastitih izvora i to u stopostotnom iznosu.
– Problem je i što nemamo jedinstvenu bazu podataka u koja bi na jednom mjestu okupljala podatke o iskorištenosti komponenti IPA programa. Za potpuno konzumiranje projekata potreban nam je i stručni kadar kakvog, nažalost, nema dovoljno u jedinicama lokalne samouprave posebno na područjima od posebne državne skrbi, pa je nužno investiranje u njega. Velik problem je nedostatak sredstava kod jedinica regionalne i lokalne samouprave za predfinanciranje projekata. Bilo bi dobro osmisliti neku vrstu garancijskog fonda iz kojeg bi se lokalnim i regionalnim samoupravama omogućila sredstva za predfinanciranje – kaže Horvat.
Različito o dvojezičnosti
Članovi Saborskog Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina tokom razmatranja Izvještaja o provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina pokrenuli su i pitanje ostvarivanja prava na dvojezičnost na području Grada Vukovara. Složili su se da to manjinsko pravo, utvrđeno Ustavnim zakonom i utemeljeno i na međunarodnim standardima, nije sporno, ali su imali različita mišljenja oko načina provedbe u praksi.
Dok su jedni tvrdili da se pri ostvarivanju prava mora imati u vidu činjenica da se radi o sredini koja je simbol stradanja u proteklom ratu, koja je još opterećena traumama te da pri uvođenju dvojezičnosti treba imati u vidu ne samo odredbu koja manjinama jamči pravo na dvojezičnost već i čl. 8. Ustavnog zakona, u kojem stoji da se do konačnog rješenja dolazi dijalogom. S druge strane, neki članovi Odbora smatraju kako oko provođenja tog prava ne treba biti sporenja, jer se radi o pitanju koje je uređeno ne samo Ustavnim zakonom već i statutom Grada Vukovara.
Kod uvođenja dvojezičnosti u gradski statut 2009. godine vođeni su razgovori izabranih predstavnika i većine i manjine, članova Gradskog vijeća Vukovara. Tad je zatraženo, i dobiveno, pozitivno mišljenje nadležnog Ministarstva. Naglašeno je da selektivno provođenje Ustavnog zakona, kako u ovom tako i u svakom drugom pitanju, nije prihvatljivo, jer bi brojne sredine mogle otvoriti pitanje svoje specifičnosti s različitih aspekata, što bi značilo dovođenje u pitanje funkcioniranja pravnog sustava u cjelini.
Mirna Jasić
Problemi zbog divljači u Lasinjskom Sjeničaku
Domaći lovci nemoćni
U Lasinjskom Sjeničaku postoji lovačko društvo Lane koje ali nema svoje lovište, pa lovci ne smiju odstrijeliti višak divljači
Stanovnicima Lasinjskog Sjeničaka veliku štetu čini divljač koja se namnožila zadnjih petnaestak godina. Divljač, ponajprije divlje svinje, uništava usjeve i gotovo je nemoguće obaviti žetvu i berbu jer do tada gotovo ništa ne ostane. Stanovnici se dovijaju na razne načine kako bi zaštitili usjeve; prave ograde, stvaraju buku i pucaju petardama ne bi li uplašili divljač ali uglavnom bezuspješno. Kad krdo navali, kažu ljudi, nema te ograde koja bi izdržala. Štetu je od osiguravajućih društava i lovačkih društava gotovo nemoguće naplatiti jer bi ljudi prije toga u zaštitu usjeva – ograde pod električnim naponom i slično – trebali uložiti više nego što iznosi vrijednost ljetine. Jedino rješenje je, kažu, odstrel divljači i svođenje broja na uobičajen broj. No, upravo tu počinje novi problem.
U Lasinjskom Sjeničaku postoji lovačko društvo Lane koje je legalno registrirano, ima svoje članove, ali u tom mjestu niti igdje drugdje nema svoje lovište, pa domaći lovci ne mogu odstrijeliti divljač koja ljudima nanosi štetu. Naime, nekadašnje lovište LD Lane iz Sjeničaka Lasinjskog razdijeljeno je na tri dijela i dano drugima na upravljanje i korištenje – dio jednom privatniku u koncesiju, dio lovačkom društvu u Banskom Kovačevcu, a dio društvu u Skakavcu pa tako domaći lovci ne raspolažu lovištem na svom području, što je nelogično. Društva koja koriste nekadašnje lovište LD Lane ne pokazuju interes za odstrel divljači, a domaći lovci ne smiju je odstrijeliti jer to nije njihovo lovište, što je također svojevrsni začarani krug.
– Sa ovim problemom upoznala sam lovačke saveze Karlovačke županije, Hrvatske kao i SNV pa od njih očekujemo pomoć u razrješenju ove zavrzlame. Za sada odgovora nemamo pa ćemo aktualizirati naše zahtjeve i tražiti u povrat lovište koje je prije koristilo LD Lane jer sadašnji korisnici ne ispunjavaju svoje obaveze među kojima je i odstrel divljači koja ljudima čini štetu. Imam dojam da se to tako namjerno radi kako bi ljudi imali što veću štetu i ispada da je divljač više zaštićena nego ljudi – kaže Danica Mičić, nezavisna vijećnica u Općinskom vijeću Lasinje.
Prisutna je i gotovo nekontrolirana sječa šuma, posebno kestena, jer ljudi nemaju od čega živjeti pa prodaju drvo kako bi preživjeli. To također nije pozitivna pojava jer šumi treba dosta vremena da naraste, a brzo se posiječe.
M. Cimeša
Svečano u gradu na Dravi
Značajan osječki jubilej
Svečano je obilježena je 170-godišnjica učlanjena osječke pravoslavne opštine u Maticu srpsku
Godine 1843. Srpska pravoslavna crkvena opština (SPCO) Osijek učlanila se u Maticu srpsku, koja je osnovana 1826. u Pešti i koja je 1864. preseljena u Novi Sad. Na inicijativu dr. med. Milorada Miškovića, osječkog liječnika i istraživača prošlosti osječkih Srba, u Osijeku je 12. oktobra ove godine na svečan način obilježena 170. godišnjica spomenutog učlanjenja.
Tim povodom predsjednik Matice srpske dr. Dragan Stanić (alias Ivan Negrišorac) i predsjednik SPCO Nenad Divjak, u prisustvu njegovog preosveštenstva Lukijana, pravoslavnog episkopa osječkopoljskog i baranjskog, brojnih sveštenika Eparhije osječkopoljske i baranjske te još brojnijih gostiju iz Osijeka i okoline, otkrili su spomen-ploču u sjedištu SPCO-a u osječkoj Zmaj-Jovinoj ulici. Potom su svi prisutni razgledali izložbu domovnih protokola, a onda su se uputili u osječko Dječje kazalište “Branko Mihaljević”, gdje je priređena akademija povodom te značajne godišnjice.
Na akademiji su se okupljenima, među kojima su bili npr. i generalni konzul Republike Srbije u Vukovaru Živorad Simić te osječki gradonačelnik Ivan Vrkić, obratili protojerej stavrofor Ratomir Petrović, paroh osječki, i vladika Lukijan, a potom je predsjednik Matice srpske Dragan Stanić održao predavanje o nastanku Matice srpske, njenom razvoju te značaju učlanjenja SPCO Osijek u Maticu. Akademija je završena muzičko-poetskim programom etnogrupe “Đurđevak” iz Bobote.
Akademija je završena još jednim obraćanjem prisutnima prote Petrovića, koji ih je obavijestio da će se 2034. godine svečano obilježiti 500 godine prisustva Srba u Osijeku te zaželio “da Bog da” da svi to doživimo.
Prvi pisani spomen Srba u Osijek nosi datum 30. maj 1534. godine, kad posljednji srpski despot Pavle Bakić u svome pismu austrijskom caru navodi kako je saznao važne informacije o stanju u tadašnjoj Otomanskoj Imperiji od osječkih Srba koji žive u turskom Osijeku. Prema nekim navodima, Srbi su u Osijeku živjeli i doseljavali se i prije 1534. godine te se pretpostavlja da su u sklopu turske tvrđave imali svoju Serb-mahalu i malu kapelu u kojoj su Turci dopuštali bogosluženja. Danas u Osijeku postoje brojni spomenici nekada slavnog i bogatog srpskog življa, a jedni od njih su i pravoslavni krstovi.
Jovan Nedić
Još jedan osumnjičenik za ratni zločin na Kordunu
Nastavak dvostrukih aršina?
U Sjeničaku je zbog sumnje za sudjelovanje u ratnom zločinu uhapšen predsjednik Mjesnog odbora Marko Carević
U Gornjem Sjeničaku je uhapšen Marko Carević, predsjednik mjesnog odbora, povratnik u Hrvatsku od 2005 godine. Njega se tereti za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, odnosno za smrt 83-godišnjaka iz susjednog mjesta Kablar, ubijenog početkom oktobra 1991. godine. Carević je predan Županijskom državnom odvjetniku u Rijeci.
– Provedenim kriminalističkim istraživanjem, 58-godišnjak je osumnjičen da je u svojstvu zapovjednika voda čete Teritorijalne odbrane SAO Krajine na tada privremeno okupiranom području Karlovačke županije, naredio ubojstvo zarobljenog 83-godišnjeg civila, a nakon čega ga je 56-godišnji pripadnik njegovog voda pucanjem iz vatrenog oružja i usmrtio. 56- godišnjak je nedostupan državnim tijelima RH i za njim je raspisana potraga, stoji u saopćenju Policijske uprave karlovačke.
Carević je do 1991. bio predsjednik Mjesne zajednice Gornji Sjeničak i općinski odbornik u Karlovcu. U dva je mandata od 2008. ponovo biran za predsjednika Mjesnog odbora Sjeničak – Utinja sa liste SDP-HNS. Aktivan je u Udruženju antifašista i bio je glavni organizator godišnjih obilježavanja formiranja 13. proleterske brigade Rade Končar koja je formirana na ovom području. Ljetos je bio i domaćin Ljetne škole demokracije na kojoj je sudjelovalo više desetaka djece iz Hrvatske i Srbije.
Nije se nalazio na spisku 1577 osumnjičenih i optuženih za ratne zločine pred hrvatskim sudovima kojeg je Hrvatska u julu ove godine predala srpskoj strani. Kako saznaju Novosti, Carević je tokom rata posebno vodio računa o Hrvatima koji su ostali u Krajini jer su mu majka i supruga Hrvatice, pa je imao i problema s krajinskim vlastima.
Carevićeva supruga Dragica i on sam odbacuju optužbu. Supruga nam je rekla da je Marko Carević više puta ispitivan oko tog događaja, da je također više puta razgovarao sa unukom pokojnika i da je s njime u dobrim odnosima. Carevići će angažirati poznatog riječkog advokata Ljubišu Drageljevića.
Nisu to bili jedini ratni zločini počinjeni u Sjeničaku. Nakon Oluje, prema podacima Veritasa i HHO-a, 7. avgusta 1995. u Sjeničaku je ostalo šestero ljudi i svi su ubijeni – Branko Peleš (64), Vaso Bižić (77), Đuro Manojlović (63), Jelica Mrkobrad (68), Petar Rudan (45) i Marko Bijelić (66). Istraga o ovim ubojstvima nije provedena niti su počinioci pronađeni.
M. Cimeša
Bolna sjećanja na Bolmansku bitku
Na mjestu pogibije oca i djeda
Porodica Ivana Goluba iz Tavankuta kod Subotice, koji je poginuo u Bolmanskoj bici, položila je vijenac na njegov grob
Bolmanska bitka odigrala se u proljeće 1945. godine (od 6 do 22. marta), na samom kraju Drugog svjetskog rata. Godišnjica bitke se, zaslugom Nikole Opačića, predsjednika Zajednice udruga antifašista i antifašističkih boraca Osječko-baranjske županije, u suradnji s Općinom Jagodnjak, obilježava svake godine polaganjem vijenaca na Spomenik Bolmanske bitke, koji se nalazi na trokrakom raskršću puteva Bolman – Beli Manastir – Baranjsko Petrovo Selo. Prošlo je dosta vremena od te bitke i malo je onih u Bolmanu koji se sjećaju razrušenog sela, a Vladimir – Vlade Stajević (rođen 1922.) jedini je živ od bolmanskih boraca koji su u njoj učestvovali.
Sjećanje na borce pale u toj bici čuvali su preživjeli suborci, ali isto tako i članovi njihovih porodica. Vrijeme i zaborav, međutim, čine svoje i sjećanja je sve manje. Posjete porodica poginulih boraca postale su sve rjeđe. Kako je vrijeme prolazilo, u zadnjih nekoliko godina, činilo se da su potpuno prestale. Ali ipak nisu.
Porodica Ivana Goluba (1916-1945) iz Tavankuta kod Subotice, borca 8. vojvođanske brigade, koji je poginuo u Bolmanskoj bici 9. marta 1945. godine, odlučila je potražiti mjesto pogibije te položiti vijenac na njegov grob. U posjeti Bolmanu bili su kćerka Eržika Golub, koja sada živi u Bačalmašu (mađ. Bácsalmás) u Mađarskoj, njen sin László Baricz te prevoditeljica Valerija Petrekanić Koso. U Bolman su stigli 5. oktobra ove godine, u pratnji Nikole Opačića. Nakon što su posjetili spomenik poginulim borcima i žrtvama fašističkog terora u Bolmanu te porazgovarali s domaćinima, položili su vijenac na Spomenik Bolmanske bitke, u čijoj su kripti sahranjena tijela brojnih poginulih boraca. Nakon toga su se uputili u Majške Međe kako bi im Majškomeđanac Božidar Dulić pokazao mjesto gdje se nalazi nadgrobni kamen – na kome imena, nažalost, više nisu čitljiva – podignut borcima 15. vojvođanske brigade “Šandor Petefi”.
Na našoj slici gospođa Eržika drži sliku svoga oca. Nismo je ni pitali da li ga pamti jer je jasno da je bila dijete kad je on poginuo. Njeno nastojanje da nakon toliko godina jednom ipak posjeti mjesto očeve pogibije sve govori.
Jovan Nedić
Revija kratkometražnih uradaka o suživotu u Novom Sadu
Prijateljstvo ovjekovječeno filmom
Rat ne bi trebao biti prepreka za prijateljstvo. Ne treba se vraćati na tu temu jer se time neće ništa postići, smatraju Osječanke Jovana i Mirna. Film o njima prikazan je u Novom Sadu
PIŠE Goran Gazdek
FOTO Alen Čabrić
Jovana Mišanović i Mirna Kretarić učenice su osječke Medicinske škole i najbolje prijateljice u razredu. Mlade su, razigrane, vesele, druže se izvan školskih klupa i jedna drugoj se povjeravaju. Prijateljstvo dviju djevojaka različitih nacionalnosti i vjeroispovijesti inspiriralo je Martinu Čuić, učenicu Ekonomske škole Braća Radić iz Đakova da napiše scenarij za kratki dokumenarni film “Dvije prijateljice” snimljen u okviru projekta “Minority 3D: Diversity, Dialogue, Development”, udruge civilnog društva “Otvorena medijska grupacija” iz Zagreba.
Projekt stavlja naglasak na svakodnevne probleme koji sprječavaju pripadnike manjina da ravnopravno sudjeluju u aktivnostima lokalne zajednice, a cilj je potaknuti miroljubivu integraciju pripadnika manjinske zajednice. Istražena su mišljenja i stavovi učenika trećih razreda srednjih škola Osječko-baranjske županije o nacionalnim manjinama, a organizirana je i radionica o produkciji dokumentarnih filmova koju je završilo 50 učenika trećih i četvrtih razreda srednjih škola i 15 profesora. Polaznici su imali zadatak snimiti filmove o životu pripadnika nacionalnih manjina u svojim sredinama koji su prikazani u Novom Sadu na završetku projekta. Na dvodnevni izlet u Novi Sad putovali su profesori i učenici – sudionici projekta, predstavnici nacionalnih manjina, predstavnici lokalnih vlasti i novinari. Jedan je autobus kretao je iz Zagreba s platoa Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, a drugi iz Osijeka.
Već na početku, dok smo se jedni drugima u minibusu na prvim kilometrima autoceste Zagreb-Lipovac predstavljali, bilo je jasno da će to biti nezaboravan izlet pun iznenađenja i dobrih vibracija. Od dvadesetak putnika, dvoje se rodilo baš na taj dan pa su Dubravko Mihić i Marica Močić Molnar dobili pregršt čestitki, a Jasminka Petra Petter, predstavnica njemačke i austrijske nacionalne manjine, darovala im je po jedan CD Luke Šulića i Stjepana Hausera, proslavljenog dvojca poznatijih kao 2 cellos.
Nakon 380 kilometara vožnje prvo smo gledali Srijem, Banat i Bačku s Fruške gore, a onda su nas u Novom Sadu dočekali simpatična Sonja iz lokalne turističke agencije i hotel Vojvodina u najstrožem gradskom središtu, u kojem su svojevremeno odsjedale zvijezde poput Sophie Loren i Richarda Burtona. Vojvođanska metropola živjela je svojim uobičajenim životom, čudesnim spojem vreve velegrada i mirnoćom panonske varošice, zbog čega je taj grad na Dunavu valjda toliko neodoljiv. Sipala je Sonja iz rukava podatke o Novom Sadu, broju stanovnika, znamenitostima, ljudima koji su svojim djelovanjem ostavili traga, Hrvatima po kojima se zovu mnoge ulice u gradu, arhitektima koji su projektirali zgrade i mostove, Novosađankama i novosadskim zetovima, restoranima u kojima se dobro jede i krčmama u kojima još uvijek možemo osjetiti boemsko bilo znamenitog pjesnika Miroslava Mike Antića. Novi Sad je uz Beograd, kaže Sonja, jedini grad u Srbiji koji bilježi porast broja žitelja, svi drugi gardovi i gradići, a posebno sela, imaju drastičan pad.
Središnji dio programa završnice projekta odigravao se u ugodnom ambijentu Salaša 137 gdje su nas je dočekali dunjevača i folkloraši iz Temerina s vlaškim, bačkim, šumadijskim i šopskim igrama. Nismo štedjeli dlanove, a ni grla.
Na okruglom stolu s predstavnicima nacionalnih manjina i lokalnih vlasti iz Osječko-baranjske županije i Grada Novog Sada, sudjelovali su predstavnici lokalnih vlasti i manjina.
Bilo je riječi o položaju nacionalnih manjina i poboljšanju njihovih prava te u njihovom životu u multikonfesionalnim, multietničkim i multinacionalnim gradovima poput Novoga Sada u kojem živi 26 nacionalnih manjina i Osijeka u kojem je registrirano 12 nacionalnih manjina. Posebno je istaknuta je važnost projekta Minority 3D kojemu je cilj povezivanje nacionalnih manjina – međusobno i s većinskim stanovništvom.
Goste je pozdravio domaćin dr. Nikola Ćirović. “Živimo u izuzetno dobroj koheziji, prožimanju kulture i različitosti. Vojvodina je ponosna na ono što je ostvarila i što će ostvariti. Nije bilo lako, bilo je problema, imamo iskustva, ali ono što je najvažnije: uspjeli smo postići izuzetno visoki nivo suživota. Izbjegavam govoriti tolerancija, to nekako liči kao da nekog tolerišete i trpite. Više volim da kažem suživot jer je to utapanje u ovu našu vojvođansku ravnicu, dunavsku regiju…”, poručio je Ćirović. Nakon toga uslijedila je projekcija filmova. Ni ovdje nismo štedjeli dlanove, svaki uradak nagrađen je burnim aplauzom.
– Jovanu sam zavoljela prvi tren od kada sam ju vidjela u razredu i sada ne mogu zamisliti život bez nje. Upoznala sam je sa svojim prijateljima i svi su je prihvatili, kaže u filmu “Dvije prijateljice” Mirna.
– Moji roditelji nemaju ništa protiv našeg druženja, prihvatili su je kao svoje dijete, dodala je Jovana.
– Rat ne bi trebao biti prepreka za prijateljstvo. Ono što je bilo prije treba zaboraviti, a ne stalno se vraćati na tu temu jer se time neće ništa postići, smatraju Jovana i Mirna.
– Drago nam je što smo snimili film, time ćemo obilježiti naše prijateljstvo, kažu nama Jovana i Mirna.
Osim “Dvije prijateljice”, u Novom Sadu prikazani su filmovi “Amra – vladarica znanja” o učenici 2. razreda II. Gimnazije Osijek, najmlađoj vjeroučiteljici u Europi, “Dobri duh Đakova” o časnoj sestri Meri koja je svoj život posvetila pomoći mladim ljudima, “Vedetov san” koji donosi priču o jednom danu mladog Roma i “Sofijin svijet” o djevojčici s Kosova iz Donjeg Miholjca koja se uspješno bavi stolnim tenisom i pomaže roditeljima u pekari.
Svi su autori pokazali zavidno znanje o scenariju, režiji, montaži i svim drugim tajnama filmskog zanata koje su na radionici učili od Jerka Bana, redatelja, scenarista i snimatelja s dugogodišnjim međunarodnim filmskim iskustvom.
U njegovom timu bili su još i Tena Bošnjaković (pisanje scenarija i režija), Luka Smuk (kamera i svjetla) i Marija Kobić (montaža). Filmovi su doživjeli svoje pretpremijere i premijere u Zagrebu i Osijeku, a neki su prikazani i na Filmskoj reviji mladeži u Karlovcu. Jedinstveni je zaključak bi svi filmovi, zbog svoje kvalitete, slobodno mogli biti prikazani u programima nacionalnih televizija.
Ljubica Brigita Nikić, učenica 4. razreda II. osječke gimnazije scenaristica je i redateljica filma o najmlađoj vjeroučiteljici u Europi. U konkurenciji 300 filmova odabran je među 70 najboljih. “Prvo mi je na pamet pala moja prijateljica Amra, zajedno idemo na novinarsku i radijsku skupinu. Pristala je iz prve, to smo dogovorile na putu za Švicarsku negdje oko dva ujutro. Bila je umorna od puta, nije bila svjesna na što je pristala… shvatila je tek kad smo počeli snimati. Tijekom snimanja upoznala sam je još više. Jako malo sam poznavala njezinu vjeru, tradiciju i običaje. Nikada nismo o tome pričale, samo je spomenula da je islamske vjeroispovijesti, da je najmlađa vjeroučiteljica u Europi i da predaje svojoj generaciji što me fasciniralo”, kazala nam je nakon novosadske projekcije Ljubica.
Voditeljica Anita Juka nije krila zadovoljstvo odličnim prijemom filmova. “Drago mi je da su neki od ovih sjajnih filmova prikazani i na profesionalnim festivalima. Uvjereni smo da će biti pozivani i na neke druge festivale te da će bit prikazivani na lokalnim televizijama”.
Kakav bi to štimung na salašu bio da nema ciganske muzike pa je večer završila uz Orkestar Tomislava Nikolića i bogatu vojvođansku trpezu.
Grupa se drugi dan podijelila u dvije skupine – jedna je plovila brodom od Novog Sada do Bačke Palanke, a druga splavom uz obalu Novog Sada i bliže okoline. Skupini do Bačke Palanke o svojim iskustvima plovidbe Savom i Dunavom od Zagreba do Crnog mora, pričao je novinar i pisac Hrvoje Ivančić, autor knjige “Dunavski blues”.
– Put je bio dug dvije tisuće kilometara i trajao je skoro dva mjeseca. Pet godina kasnije sredio sam dojmove s putovanja i zabilježio ih u knjizi, kazao je Ivančić.
Nama na splavu “Dunavski rafting”, o Dunavu, Novom Sadu, popularnom kupalištu Štrand, Ljubavnom ostrvu, adama, veslanju punim plućima i dunavskim turama pričali su riječni vuk Aleksandar Ćirić i njegova pomoćnica Sanja. Pilo se Jelen pivo – uistinu jedinstveni doživljaj. Dvodnevni izlet završio je ručkom u iločkom hotelu Dunav.
Na kraju, bilo je baš onako kako su organizatori željeli i što planiraju postići projektom- zajedništvo bez razlike na nacionalnu, vjersku ili kakvu drugu pripadnost.
Trideset godina pobratimstva Bijelog Brda i Mrčajevaca
Fudbalska braća po antifašizmu
NK “BSK” iz Bijelog Brda i FK “Orlovac” iz Mrčajevaca u Jugoslaviji su bili odlikovani zbog odlaska igrača u partizane
U Bijelom Brdu je obeleženo 30 godina od potpisivanja Povelje o bratimljenju Bijelog Brda i Mrčajevaca. Zaslužnima za ovo bratimljenje, na prigodnoj svečanosti su uručene zahvalnice Mesnog odbora Bijelo Brdo, a povodom ovog jubileja izdata je i brošura pod nazivom “Trideset godina Povelje o bratimljenju” čiji je priređivač književnik Đorđe Nešić iz Bijelog Brda.
Povod za bratimljenje dva mesta pre tri decenije, bilo je odlikovanje lokalnih fudbalskih klubova kakvim se nisu mogli pohvaliti ni tadašnji prvoligaši. Fudbalski savez Jugoslavije 1969. godine odlikovao je NK “BSK” iz Bijelog Brda zbog slavne antifašističke prošlosti kluba čiji je kompletan sastav 1943. godine otišao u partizane. Zbog zasluga u NOB-u Predsedništvo SFRJ je 1982. godine odlikovalo FK “Orlovac” iz Mrčajevaca. Jedni za druge su saznali iz emisije “Indirekt” TV Beograd i odlučili da se zbliže.
Potpisnici povelje bili su tada čelni ljudi dva kluba – Miodrag Milošević i Milan Borić, koji je pre 30 godina obavljao i funkciju predsednika MZ Bijelo Brdo.
– Ušli smo na neki način u istoriju tih susreta. Oni su uzor kako treba voditi politiku ljudi koji žive na potpuna dva različita prostora. To nikada nije bio razlog da se ne družimo. Duboka je brazda zaorana, kaže Milošević, a Milan Borić dodaje da mladi treba samo da nastave započeto. A oni to već čine.
– Krajem avgusta smo bili u Mrčajevcima, a ova je sada njihova uzvratna poseta. Pobratimstvo nam puno znači, dugo godina se neguje i nastojimo da mlađe generacije to prihvate i nastave, kaže Radoslav Marić, predsednik Mesnog odbora u Bijelom Brdu.
– Ovo pobratimstvo mi i lično znači jer je moj pokojni otac jedan od začetnika ove priče. Ja sam to kao mali zavoleo i sa zadovoljstvom prihvatio. Svaki dolazak u Bijelo Brdo mi budi lepe uspomene na ranu mladost, kaže Vladimir Dačović, predsednik Mesne zajednice Mrčajevci koji je tradiciju preneo i na svoju porodicu. Teški trenuci za vreme rata u Hrvatskoj i bombardovanja Srbije od strane NATO-a još su više zbližili Mrčajevčane i Bjelobrdce. Za negovanje bratskih veza meštana dva sela danas su najzaslužniji uprava i članovi kulturno-umetničkih društava.
– Ovo je naša jedina, prava, iskrena i prijateljska veza sa matičnom državom koju su naši vizionari pre 30 godina utemeljili, a mi nastavili, kaže Slobodan Nešić, predsednik bjelobrdskog SKUD-a “Jovan Jovanović Zmaj”, dok Milorad Jevđović, predsednik KUD-a “Radiša Poštić” iz Mrčajevaca poručuje da će tako biti “sve dok je Drave i Morave”.
D. Bošnjak
Dan VSNM Krnjaka
Vijeće srpske nacionalne manjine u općini Krnjak u ponedjeljak 14. oktobra je obilježilo Dan vijeća i Krsnu slavu – Pokrov presvete Bogorodice. Taj dan izabran je kao Dan vijeća jer je u Krnjaku prije rata postojala crkva istog imena, a taj dan obilježavan je i kao mjesna slava. Tim povodom je održana svečana sjednica vijeća i ceremonija osvećenja slavskog kolača koju je predvodio paroh karlovački Slaviša Simaković. Nakon toga održano je i narodno veselje. Prije svečane sjednice općinskog manjinskog vijeća, a tim povodom, na pročelje općinske zgrade ponovno su postavljene dvije nove ploče sa natpisima na ćirilici koje su bile skinute prije nepunih mjesec dana, a da počinioci ovog vandalskog čina još uvijek nisu pronađeni.
M. C.
Djela Milene Pavlović Barilli po drugi put među Zagrepčanima
Snovi i sanjarenja velike slikarice
Sve što je izloženo u Zagrebu pokazuje svestranu umjetničku ličnost raskošnog talenta Milene Pavlović Barilli
Više od trideset godina otkako je u Zagrebu održana retrospektiva poznate slikarice Milene Pavlović Barilli, zagrebačka likovna publika, a naročito mlade generacije dobile su novu priliku za upoznavanje s njenim djelima.
U galeriji “Klovićevi dvori”, 10. oktobra u prisustvu državnih predstavnika Hrvatske i Srbije otvorena je izložba “Snovi i sanjarenje” u okviru koje je izloženo osamdesetak slika, fotografija, plakata skica i drugih predmeta vezanih za rad ove svestrane umjetnice srpsko-talijanskog porijekla, rođene 1909. u Požarevcu. Pavlović Barilli studirala je slikarstvo u Beogradu i Minhenu, a najznačajnije radove stvarala je u nadrealističkoj fazi od 1930. kad odlazi iz Jugoslavije, prvo u London, Pariz i Rim, a 1939. u Njujork gdje ostaje do smrti 1945.
Da bi preživjela morala se baviti ilustracijama i crtežima za modne magazine, izradom portreta po narudžbi i dizajnom kostima za balet Sebastian, koji su za razliku od ostalih njenih djela, ostali u Americi. Njeno daleko srodstvo s kraljevskom dinastijom Karađorđević preko njene bake, nije joj pomoglo da bude zbrinuta i da se posveti samo umjetnošću.
Jelica Milojković, autorica postavke koje u nešto manjem obimu lani bila izložena u Rijeci, podsjetila da je slikarica izlagala u najelitnijim galerijama Londona, Pariza, Rima i Njujorka.
– Sve ono što je izloženo u Zagrebu pokazuje svestranu umetničku ličnost raskošnog talenta, koja je poput meteora prohujala našim nebom ostavivši neizbrisivi trag – rekla je Milojković, ističući za Novosti da je od zadnje izložbe u Zagrebu, zadužbina Milene Pavlović Barilli u njenoj porodičnoj kući u Požarevcu, primila više donacija građana i umjetnina iz američkih muzeja.
– Raduje me da mlada publika može da upozna Milenino umetničko delo, a publika koja je to učinila pre tridesetak godina ima prilike da pogleda i dela konja su kasnije pristigla, rekla je Jelica Milojković, ističući suradnju zadužbine s drugim srpskim kulturnim institucijama, ali i ukazujući na mogućnost održavanja modne revije s obzirom na 15 svečanih haljina napravljenih po Mileninim nacrtima.Kako je za Novosti izjavio povjesničar umjetnosti Tonko Maroević, izložba je važna za kulturnu suradnju dviju država.
– Milena Pavlović je vrlo privlačna jer pripada evropskoj, američkoj i svjetskoj kulturi, komunikativna u svom radu, pa čak i mondenom komponentom privlačna kao vremeplov u 20-te i 30-te godine. Srpski nadrealizam ima svoje žestoke elemente, a ona je to pripitomila ženskim senzibilitetom i omekšala talijanskom metafizikom, kaže Maroević.
Smatra da bi u Hrvatskoj trebalo organizirati još neke izložbe slikara Srbije i regiona.
– To je dio zajedničke povijesti koje se rado prisjećamo. Milena nije djelovala u Zagrebu ili u Jugoslaviji, ali ima umjetnika koji nas baš zato zanimaju, rekao je.
Medijski nadrealizam
Iako je izložba koja je realizirana na inicijativu srpske ambasade i kroz intenzivnu suradnju državnih i kulturnih institucija Hrvatske i Srbije, uz pomoć i suradnju s SNV-om, doživljena kao izuzetni kulturni događaj, iznenadilo je odsustvo hrvatskih medija na njoj, od TV kamera pa nadalje. Oni događaju, s izuzetkom Jutarnjeg lista i nekoliko malih portala nisu posvetili nikakvu pažnju. Možda su plakati trebali biti na ćirilici?
Nenad Jovanović
Stogodnjak (185)
18. 10. – 25. 10. 1913: u Dubrovniku je održan slet srpske sokolske Župe na Primorju. Prisustvovalo mu je oko 500 učesnika. Srpska glasila o tome javljaju: “Braća Hrvati su se vrlo mnogobrojno odazvali, te su sudjelovale Gundulićeva, Krešimirova i Hrvojeva Župa sa svojih 260 sokolova. Učestvovao je i lijep broj sokola srpske Župe bosansko-hercegovačke, a zastupana je bila i srpska sokolska Župa Krajiška… U 10 i po sati krenuli su sokoli s muzikom na čelu i sa zastavama u svečanoj povorci kroz grad. Povorka se zaustavila pred gradskom općinom, gdje je starješina srpske sokolske Župe na Primorju dr. Mirko Komljenović biranim riječima pozdravio načelnika grada Dubrovnika Melku Čingriju. U svom zanosnom odgovoru načelnik je istakao veliko veselje grada Dubrovnika, da se upravo u njegovoj sredini održaje ovaj slet, koji i po svoj zamisli i po svom odzivu najbolje manifestuje veliku ideju jedinstva Srba i Hrvata… Najdirljivija scena bila je pri rastanku. U 9 sati bio je povratak kućama. Uz svirku muzike krenuše dvije lađe, jedna put Spljeta, a druga put Kotora pune oduševljenih sokolova. Nije se moglo razaznati da li su srpski ili hrvatski jer većini odijela nisu odgovarale kape. Braća su, naime, u dokaz bratstva svoja obilježja izmijenjali…”
* “U svemu zaostajemo!” poručuje srpsko društvo Privrednik u svojem već uobičajenom obraćanju javnosti. “U Hrvatskoj i Slavoniji od svake stotine žitelja ima 28 pravoslavnih Srba, a u srednjim školama ima nas samo 20 od svake stotine đaka. U šegrtima nema nas ni toliko, već samo po 19 Srba na svaku stotinu šegrta. Za školom se sve drži i otima, i ko može i ko ne može, pa ipak zaostajemo, jer ne da sirotinja, ne može se… Ko ima svoj zanat tome ne treba Amerika, jer valjani majstori i ovde lepo žive i napreduju. Šaljite dakle valjanu, sposobnu decu u šegrte, pa će vas narod na rukama nositi…”
* “Imate li šta protiv da se ja, Božidar Bajić, neženjen, grčko-istočne vjere, 27 godina star, svršeni bogoslov, i Tijana Stoja, djevojka stara 18 godina, grčko-istočne vjere, odmah oženimo? Pozivam sve one, kojima je poznata kakva zakonska smetnja za stupanje u brak ova dva lica, ili kakva okolnost koja isključuje njihov slobodan pristanak, da to stave do znanja ili neposredno meni, ili općinskom poglavarstvu gdje će ova objava biti izvješena”, poručuje Bajić u novinskom oglasu.
* za ženidbu su spremni jedan “Činovnik” i jedan “Radikalac” kako se nazivaju u svojim oglasima. I pritom postavljaju sasvim jasne uvjete. Prvi: “Udovac sam, 41 godinu star, srpsko-pravoslavne vjere, otac dvoje djece, kraljevski zemaljski činovnik u 11. činovničkom razredu, s vlastitom kućom, s lijepom plaćom i dobrim izgledom za daljnji promak, želio bih se što prije upoznati s jednom umirovljenom učiteljicom, Srpkinjom, u dobi između 30 i 40 godina ili sa učiteljicom Srpkinjom koja bi bila isto toliko stara, a pošla bi u mirovinu. U svakom slučaju uz to i još sa nešto miraza…” I drugi: “Samostalan trgovac Srbin, 26 godina, traži mladu udovu bez djece, samo dobre prošlosti. Miraz dobro došao, prednost imaju one koje posjeduju trgovačkog duha…”
Đorđe Ličina