Radni logor Brodoschwitz

Pobuna u splitskom škveru jenjava. Broj ljudi koji protestiraju pred ulazom u pogone svakodnevno se smanjuje, čitav ambijent postaje normalniji, uobičajeniji. Tomislav Debeljak, poslovično nekontrolirani vlasnik Brodosplita, iščezao je iz medija (privremeno, nema sumnje), a inspektori rada na poziv sindikata provjeravaju utemeljenost akta kojim je suspendirao dvjestotinjak pobunjenih radnika. Sretnog kraja, međutim, nema. Kada, naime, pobuna završi, radnici se moraju vratiti na posao, a ni njega nema – barem ne u opsegu koji je Debeljak najavljivao dok je bio samo potencijalni vlasnik škvera. Bučno izraženo radničko nezadovoljstvo zasigurno neće privući nove kupce brodova, a od postojećih poslova neće se moći dugo živjeti.

Buna je počela u srijedu, 16. listopada. Opisi događaja se razlikuju, po Debeljaku sve su zakuhali nasilnici predvođeni Zvonkom Šegvićem, čelnikom škverske ispostave Hrvatske udruge radničkih sindikata (HURS), najbrojnijeg sindikata u toj tvrtki. Oni su, tvrdi poslodavac, upadali u urede i onemogućavali druge, tihu, mirnu i lojalnu većinu, da rade. Radnici i sindikalisti demantirali su priče o nasilnoj naravi pobune i govorili o opravdanom gnjevu uzrokovanom zakašnjelom isplatom plaća, koje su uz to i umanjene, nekima navodno i za 1.700 kuna. Nešto kasnije se uključio i Ozren Matijašević, prvi čovjek HURS-a, s prigodnim salvama demagogije, a kroz brodogradilište su prodefilirali i splitsko-dalmatinski župan Zlatko Ževrnja i gradonačelnik Splita Ivo Baldasar. I da nisu, sve bi vjerojatno bilo isto.

Slijedili su dani neizvjesnosti: Debeljak se ukazao kod ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka, detalji njihova razgovora nisu objavljeni; radnik Frane Lisica, samohrani otac, ogorčen gazdinim omalovažavanjem škverana, započeo je štrajk glađu na ulazu u poduzeće, a okončao ga je već nakon nekoliko sati, kada je s njim popričao Debeljak, koji je pak iskazanu sućut prema jednom zaposleniku kompenzirao suspenzijom 254 prosvjednika. Pobuna je nakon nekoliko dana prilične medijske pompe polako okopnila, u čemu je vjerojatno ulogu imalo pojavljivanje inspektora rada. Radnici su se vratili na posao, ali kao i Uprava najavljuju kaznene prijave. Uprava će tužiti organizatore prosvjeda, a oni najavljuju postupak protiv Vlade jer se, kako kažu, Debeljak ne pridržava kupoprodajnog ugovora.

Pola godine pošto je preuzeo Brodosplit i tjedan dana pošto je protiv njega pokrenuta jedna od glasnijih radničkih pobuna, o Tomislavu Debeljaku ne može se sa sigurnošću reći ni da je poslovni genij, ni da je diletant, ni da je poštenjačina, ni da je prevarant. Ništa se pouzdano ne može ustvrditi, osim da se konstantno ponaša kao čovjek-falsifikat koji iza poduzetničke fasade krije diktatorsko lice, a radni ambijent kani preurediti u skladu s intimnim nagnućima, pa se prelazak škvera iz javnog u Debeljakovo vlasništvo svodi na pretvorbu iz Brodosplita u Brodoschwitz.

Istina, okidač aktualne pobune nije baš najjasniji. Isprva se govorilo o kašnjenju plaća, no silina nezadovoljstva bila je prevelika da bi se objasnila s nekoliko dana odgode u isplati redovitog dohotka radnicima, koji su uz to nedavno primili i solidne otpremnine: one su, naime, u dugom i zbunjujućem privatizacijskom procesu isplaćene svim škveranima, i onima koji su otišli na ulicu i onima koji su ostali na radnim mjestima. A od 3.400 radnika preddebeljakovskog brodogradilišta, na poslu ih je ostalo po prilici dvije tisuće, mnogi od njih na određeno su vrijeme zaposleni u novoosnovanim Brodosplitovim tvrtkama-kćerima.

No prosvjed – nominalno potaknut nevoljama s plaćama, čiji je razlog ostao dalek većini medija, a navodno se krije u Debeljakovim poslovnim problemima, tj. u kratkotrajnoj blokadi nekih njegovih računa – osvijetlio je i druge probleme. Oni su pak ponovno ukazali na trajnu želju vlasnika splitskog brodogradilišta da ne bude samo vlasnik dobara pobrojanih u privatizacijskom ugovoru, nego i radnika. Javnost je tako upoznata s gazdinom odlukom o zapošljavanju nadzornica, mladih žena čiji je zadatak obilaziti poduzeće i kontrolirati radnike, jer valjda postojeći šefovi nisu dovoljno pouzdani; gazda je, nadalje, povećan medijski interes iskoristio da bi se pojavio u Dnevniku HTV-a, gdje je Zvonka Šegvića, čelnika HURS-ova ogranka u škveru, nazvao teroristom i odbio svaku mogućnost komunikacije s njim, premda Šegvićev sindikat okuplja većinu brodograditelja. Uz to, radnike okupljene na protestu stalno su snimali Debeljakovi suradnici, pa bi, nastavi li ovim smjerom, za njegova gazdovanja Brodosplitom moglo nastati više filmova nego brodova.

Još ranije, nedugo po preuzimanju brodogradilišta, Debeljak se sa Šegvićem obračunao priopćenjem koje ne ostavlja puno dvojbi o gazdinim policijskim nagnućima. Nakon što je Šegvić, navodno, nekoj škverskoj tajnici rekao da će ubiti Debeljaka, gazdina je služba za odnose s javnošću objavila priopćenje u kojem je pisalo kako je “visokopozicionirana osoba društva Brodosplit zaprimila telefonski poziv zaposlenika s prijetnjom smrću Tomislavu Debeljaku”, pa je “u skladu s temeljnim pravnim načelima, osumnjičenom zaposleniku dano pravo da izloži svoju obranu te je radi sprječavanja utjecanja na svjedoke udaljen s mjesta rada do završetka postupka”.

Uoči ovladavanja tvrtkom koje je, podsjećamo, proslavljeno dernekom za radni narod na otvorenom, kojom prilikom je na ulazu u tvrtku dao ispeći stotinu janjaca i jednog vola, Debeljak je profesionalnim uhodama naredio praćenje radnika, a rezultati, objavljeni u “Jutarnjem listu”, bili su spektakularni. Otkrio je tada kako “tajnice u radno vrijeme čitaju razne časopise… čelnici sindikata provode većinu vremena u bircevima”. Obrušio se i na “sindikalni pokret u brodogradilištu”, optužujući ga za “reketarenje i mobing”. Ples po rubu smisla i zakona vlasnik Brodosplita upotpunio je nedavno, kada je podijelio nove ugovore o radu koje je čak i Mirando Mrsić, ne baš osobito socijalno osjetljiv ministar rada, procijenio neusklađenima sa zakonskim odredbama.

Bilo bi sumanuto braniti škverske sindikaliste, o čemu ćemo nešto kasnije, no da se Debeljak posvetio svome glavnom poslu, a to bi trebalo biti ustrojavanje profitabilne tvrtke umjesto konclogora, sa žarom uloženim u borbu protiv sindikata, situacija bi unutar žice danas vjerojatno bila sretnija.

– Najozbiljnije poslove na kojima sada rade, a to su dva broda heavy lifter, ugovorila je ranija uprava. Gradi se i nešto za tu Debeljakovu tvrtku, tek će se vidjeti što će od toga nakraju biti. No od svih onih njegovih najava zasad nema ništa – govori naš sugovornik, koji je želio ostati anoniman, inače dobro upućen u poslovanje brodogradilišta.

Debeljak je uoči preuzimanja škvera najavljivao štošta. Nagovještavao je poslovnu renesansu poduzeća, tumačio kako ne može otkriti sve adute, ali ih ima u obilju. Obećavao je ugovaranje desetaka novih brodova – u boljim danima spominjao ih je i do 50 – pričao o osam heavy liftera. Skeptičnijima se već tada učinio ne baš najboljim izborom za vlasnika kompleksnog sustava jer je, između ostalog, besjedio i o projektu gradnji vjetroelektrana koje bi bile usidrene na Jadranu na santama leda, što je vjerojatno kao i pridruživanje Milijana Brkića Greenpeaceu. Najave blistave privatizacijske budućnosti prestale su kada je postao vlasnik. Još se povremeno po hrvatskim medijima prolomi njegov urlik zadovoljstva poslovnom situacijom, no čini se da i sam sve manje vjeruje u to. Deseci novih izdašnih ugovora jednako su daleki, ako ne i dalji nego dosad, a led i Jadran nisu ništa intimniji nego što su bili prije no što je samoborski poduzetnik zagospodario brodograđevnim halama.

Privatizacija škvera nije puki prelazak jedne firme iz državnih u privatne ruke, ne samo zbog navodnoga simboličkog kapitala koji brodogradilište ima po splitsku privredu, kapitala prilično obezvrijeđena urušavanjem u devedesetima, nego i zbog pravila igre po kojima će država i Debeljak udruženim snagama utrošiti priličan novac za restrukturiranje. Ono bi se, po planu, trebalo okončati 28. veljače 2018., kada bi Debeljakov DIV morao uplatiti 414 milijuna kuna. Do konca ove godine dužan je uplatiti 125 milijuna kuna, iduće 345 milijuna, 2015. godine 460 milijuna, 2016. godine 520, a godinu potom 540 milijuna kuna. U istim etapama, država će uplaćivati 480 milijuna, 270 milijuna, 150 milijuna, 110 milijuna i 89 milijuna kuna…

Upućeni vele kako je Debeljak od 125 milijuna ovogodišnjeg “vlastitog doprinosa” škveru uplatio tek oko 20 milijuna, a ostatak bi trebao osigurati u novcu ili poslovima do kraja godine. Da bi i tu moglo biti problema naslutilo se nedavno, kada je brodogradilištu zbog administrativne šeprtljavosti iskliznula mogućnost gradnje 60 milijuna kuna vrijednog broda za Plovput. Naime, u natječajnoj dokumentaciji Brodosplit pogreškom nije naveo da njegovo Brodogradilište specijalnih objekata stavlja na raspolaganje svoju infrastrukturu za taj posao, što su uočili konkurenti iz velolučkoga Grebena, požalili se, a Državna komisija za kontrolu postupaka javne nabave poništila je natječaj. Jednostavno, Brodogradilište specijalnih objekata formalno je odvojeno od Brodosplita, pa je u dokumentaciji valjalo ukazati na to da će surađivati u izradi broda. To nije učinjeno i posao je izmaknuo.

Splitski su škverani kolektivno hodali gradskim ulicama početkom devedesetih. Vlast Franje Tuđmana bila je, bez sumnje, ono što su njihovi tadašnji i sadašnji sindikalni predstavnici priželjkivali i nisu propustili puno prigoda da to pokažu. Dvadesetak godina kasnije, i njima se ukazala hrvatska inačica kapitalizma koji su zdušno zazivali. Eto, zato valja imati razumnu skepsu prema šefovima Hrvatske udruge radničkih sindikata kada u Brodosplitu ogorčeno otkrivaju sve što je izvan škverske žice dugogodišnja radnička realnost: zakašnjele plaće, sveprisutne kontrole, bezobrazni vlasnici…