Max Pam: Turizam je pokretač globalizacije

Max Pam jedan je od vodećih suvremenih australskih fotografa, priznat u svjetskim razmjerima. Profesor je fotografije na Sveučilištu “Edith Cowan”. Osnovu njegovih fotografija čine propitivanje fenomena globalizacije i iskustvo koje u sebi nosi nadrealistički senzibilitet. Mnogi ga kritičari jednostavno nazivaju – uzbudljivim. Nije hermetičan, ne radi u klasičnim serijama, a njegove su knjige mali trijumf ljepote. Pama smo upoznali na ovogodišnjem fotografskom festivalu SiFest u talijanskom gradiću Savignano sul Rubicone, gdje je promovirao knjigu “Supertourist”, a izložba mu je bila središnja festivalska točka. Pamova nova knjiga sastoji se od četiri dijela: na ukupno 350 stranica uglavnom su fotografije nastale između 2000. i 2013., koje na određen način predstavljaju cjelokupan njegov rad.

Terapeutska funkcija dnevnika

Naziv vaše knjige veoma je zanimljiv. Putujete cijelog života: zašto su vam putovanja toliko važna, biste li mogli stvarati da ne putujete i kako vidite današnji turizam?

Turizam je u potpunosti pokretač globalizacije, a bio je fenomen i prije nego što je izumljen. Turizam je i najveća industrija na planetu. Nešto toliko veliko i sveprisutno da moramo živjeti s tom njegovom nezaustavljivom snagom. Konkretno, moj turizam čini me sretnim, zato i putujem. Međutim, putovanje mi je sada postalo veoma teško jer imam suprugu koja je bolesna, 94-godišnju majku i unuke, dvogodišnje blizance. Obitelj ponekad otežava putovanje.

Zbog čega su vam vizualni dnevnici toliko važni? Čine li oni osnovu vaše umjetničke produkcije?

Vizualne dnevnike radim još od svog prvog putovanja po Australiji 1970. Dnevnici su nešto što me čuvalo da ne poludim u dugim usamljenim noćima u hotelima iz pakla na prvoj crti australske pustopoljine. Za mene su imali terapeutsku funkciju, ali su s vremenom postali dio moje umjetničke prakse i pretpostavljam da se kvaliteta mog pisanja i crtanja poboljšala tijekom godina.

Inspiriraju vas različiti umjetnici i autori, poput Richarda Hamiltona, Eda Rusche, Dietera Rotha, Maljeviča, Tatlina… Koristite puno teksta i crtanja?

Svi ti autori su umjetnici, dizajneri, arhitekti koji su povremeno koristili fotografije. Konekciju s njihovim radom vidio sam odmah. Pisao sam i crtao kako bih pojačao značenje trenutka, gdje je sam čin fotografiranja nedovoljan. Fotografija kao medij istinski je kooptirana kao komunikacijska forma masovnih medija u info-eri, pogledajte samo Instagram. Mislim da je to totalno drugačije od pitanja kako fotomedij koriste fotografi koji imaju nešto autentično za reći.

Kažete za sebe da ste internacionalist: što točno pod tim mislite?

Nisam ni sam u potpunosti siguran što to točno znači, ali zbilja vjerujem u univerzalnost čovječanstva, da ispod površine svi imamo istu bazu i da smo svi povezani univerzalnom sličnošću, bez obzira na svoj osobni sustav vjerovanja, politički sistem i nacionalnost.

U svom ste radu vrlo kritični prema Australiji?

Kritičan sam jer bi stvari mogle biti bolje. Ne tražim perfekciju, jer tako nešto ne postoji na planetu. Da sam iz Hrvatske, bio bih jednako kritičan zbog tamošnjeg statusa quo. Generalno, sustav u Australiji dobro funkcionira, ali trenutak kada postajemo zadovoljni tim sustavom je trenutak kada državi dajemo više moći i postajemo prijemčiviji za manipulaciju.

Jedno od poglavlja u vašoj novoj knjizi nazvano je “Azija vs. islam”. Iz njega je vidljiva tenzija, no što se zapravo događa s muslimanima u Aziji?

Postoji binarnost u svim naslovima u mojoj knjizi, ali mislim da sam to veoma dobro objasnio u uvodu. Muslimani su i dalje apsolutna manjina u Aziji, ali veoma velika manjina. Tri najveće muslimanske nacije na svijetu su u Aziji. Postoje mnoge zone demografske tenzije unutar toga kontinenta: pitanje rase, boje i socijalnog statusa stvarne su točke spoticanja i društvenog izmještanja. To je puno više od pitanja kojeg se sustava vjerovanja pridržavaju. Islam se, u tom smislu, kroz 700 godina relativno mirno smjestio u azijsko-pacifičkoj regiji.

Loše vrijeme za Bliski istok 

Kao 21-godišnji mladić putovali ste Irakom, Sirijom i Turskom i bili zadivljeni gostoprimstvom lokalnog stanovništva. Kako danas, nakon Arapskog proljeća, vidite situaciju u tim državama?

Danas nije dobro vrijeme za Bliski istok. To je pitanje nedostatka prosvijećenog vodstva i institucionalne snage više nego vojske, policije i despotske moći temeljene na plemenskoj politici i politici koja je sama sebi interes. Ljudi na Bliskom istoku i u centralnoj Aziji zaslužuju puno bolje od toga i oni to znaju.

Rumijevo učenje bilo vam je veoma važno tijekom formativnih godina. Je li njegova filozofija i dalje dio vas?

Prošle su godine otkako sam čitao Rumija. Ipak, osjećam da je i dalje u meni, negdje u mojoj DNA.

Školovani ste fotograf, završili ste umjetničku fotografsku školu u Londonu. Koliko je institucionalno obrazovanje bitno za današnjeg umjetnika?

Ne mislim da je institucionalno obrazovanje krucijalno u fotografskom mediju. Velik broj vrlo talentiranih fotografa i umjetnika nikada nije proučavao taj medij na fakultetu ili u srednjoj umjetničkoj školi. Ali za mene je bilo presudno i siguran sam da danas ne bih bio fotograf da nije bilo trenutaka prosvjetljenja u umjetničkoj školi, gdje su me jako dobro obrazovali, predstavili mi fenomenalne moderniste u pravom trenutku života. Pretpostavljam da je to pitanje trenutka više od ičega drugoga.

Pišete i prodajete knjige, ali i izlažete u galerijama. Kako vidite tržište umjetničke fotografije? Je li teško ne izgubiti sebe i iskrenost, a istovremeno zarađivati ozbiljan novac i živjeti od svog rada?

Ne postoji ozbiljna zarada za umjetnika koji koristi medij fotografije danas, osim nekoliko fotografa čiji se individualni radovi skupo prodaju. Treba vam svakodnevni posao, u mom slučaju univerzitet, ili morate opskrbljivati industriju koja plaća za vaše fotografije, kao što je to industrija zabave ili moda. Čak je i fotonovinarstvo danas neisplativo, zamijenio ga je lokalni kadar koji je na pravom mjestu u pravo vrijeme sa svojom iPhone kamerom.