Pola radnik, pola konj

Dvije su nam riječi dovoljne da izgovorimo politički program Milana Bandića, što nam o tom programu govori dovoljno. Ajmo delat: bespogovorni poziv na angažman bez smjera, cilja i jasnoga razloga, urgentna mobilizacija kojom se imobilizira argumentacija, udarnički udar na svaku raspravu. Ajmo delat: hiperaktivni poremećaj umjesto političke platforme, drugi način da se kaže kako se zapravo nema što reći, ideologija akcije kao distrakcije. Ajmo delat: uza sve, još i loša imitacija lokalnog idioma, omiljeni predmet sprdnje pravih Zagrepčaneca i napredne građanske inteligencije, tema ismijavanja i meta iživljavanja. Ako postoji, ukratko, formula koja sažima ono najgore od političkog populizma, onda je to slogan pod kojim Bandić niže svoje protukandidate i pobjedničke mandate, jednoga za drugim, trećim, četvrtim… Na početku petoga, međutim, pred onim što slijedi, cinični se podsmijeh ledi: dok razgradonačelnik mrvi Zagrebački holding, dok ga – vlastitim riječima – priprema za rasprodaju “kao curu za udaju” i dok sprema u miraz imovinu svih nas, postaje jasno kako strategija sumanutog i raspojasanog “delanja” nije služila tek tome da maskira manjak političkog znanja. Njeni su učinci dalji, njene posljedice teže.

Pomogla je da se idejni deficit prikrije pomoću opasne mimikrije: omogućivši da se političar preruši u radnika kako bi sutra jednostavnije udario na radničku klasu, omogućivši da zavrne rukave i posegne za alatom kako bi sutra lakše zavrnuo radničkim vratom. Još otkako je ostao bez kvazisocijaldemokratskog zaleđa SDP-a, naime, Bandić je neumorni rad pretvorio u svoj jedini gard: sada, kada je došlo vrijeme za novu veliku ofenzivu kapitala na nacionalnoj i lokalnoj razini – pod egidom strukturnih racionalizacija, monetizacija i privatizacija – on raspolaže uvjerljivo najmoćnijim oružjem za napad na radnike. Pretvarao se, naprosto, godinama da je jedan od njih, hvalio se svojim neiscrpnim elanom, neumorno nas podsjećao da “radi k’o konj”. Ukoliko smo uistinu imali posla s konjem, jasno je sada, kljuse mora da je bilo trojansko.

“Što se tiče radnika, mogu mirno spavati jer ja sam jedan od najvećih radnika u ovom gradu i znam prepoznati radnika. Ne samo radnik, nego i zaštitnik rada i radnika. Radnicima Čistoće poručujem da mirno spavaju”, tumači tako Bandić najavljujući izdvajanje komunalnih tvrtki iz Holdinga, pa dodaje: “A neradnicima da očekuju nogicu.” Ili, drugom prilikom: “Neće nas zaustaviti lažna sindikalna solidarnost pod izlikom da štite radnike. Nema čovjeka u ovom gradu i u ovoj zemlji koji štiti više radnika od Bandića. Ali morat ćemo se obračunati s neradom.” Ili, trećom: “U ovoj Hrvatskoj napokon treba uvesti reda, treba se znati što tko radi, zaštititi prava radnika, a one koji ne rade treba pustiti na dulji odmor…” I tako dalje i tako dalje, sve dalje od kriterija po kojima bi se trebali razlikovati “radnici” od “neradnika”, sve dalje od istraživanja, podataka i dokaza, sve dalje od obrazloženja najavljenih otkaza. Dovoljan je samoproglašeni autoritet maničnog delanja, dovoljno je nagomilano iskustvo, dovoljan je samo jedan pogled da se razlikuju oni koji rade od onih koji nam se gade. I pritom uspješno spoji nespojivo: napad na radnike pretvori u osnovnu metodu njihove zaštite, prodaja javnih usluga u njihovo čuvanje. To je nešto poput konjunkture konja: skoro pa jedinstvena kombinacija, veza kakvu ne viđamo često, uistinu rijedak slučaj. Jer današnji se politički populizam, u svojim boljim i lošijim izdanjima, širom svijeta hrani otporom spram mjera štednje, privatizacije i kapitalističke uzurpacije: od Beppa Grilla, preko Viktora Orbana, pa do Cristine Fernandez de Kirchner i Eva Moralesa. Bandiću, međutim, uspijeva da takve mjere najavljuje i provodi a da pritom ne izgubi ništa od onog navodnog narodnog šarma koji mu je donio desetljeće i pol političke moći. Taktika funkcionira glatko, usprkos evidentnom paradoksu: čovjek koji je postao mjerom političkog populizma cjelokupnu svoju politiku sada uspješno svodi na nepopularne mjere.

Da bi se ovo dogodilo, da bi jeftini trikovi, glasna samohvala i metafore na četiri kopita bili dovoljni za uspostavu vlasti nad simboličkim poljem rada, prethodno je to polje moralo biti temeljito opustošeno. Dvadeset i koja godina sustavne, koordinirane devastacije njegovog društvenog značenja bila je neophodna kako bi monopol nad tim značenjem mogao preuzeti prvi ambiciozniji demagog. Trebalo je da se socijaldemokratska partija potpuno odrekne svoje radničke tradicije, trebalo je da sindikati proigraju sedamsto tisuća glasova povjerenja, trebalo je da nevladina scena, kao pretpostavljeni ključni korektiv liberalnodemokratske vlasti, uporno i sistemski godinama ignorira probleme radničkih prava… pa da naposljetku dobijemo baš ovakvog Milana Bandića, glasnog nadzornika i glavnog nad-radnika. I zato sada, kada se čini da bi širenje linije civilnodruštvenog otpora povezivanjem udruga i sindikata napokon moglo osnažiti frontu, s druge strane stoji nadmoćan neprijatelj, prijeteća figura kentaurskih obrisa, skoro pa mitološko stvorenje: pola radnik, pola konj. Spreman da u laganom kasu pregazi cijelu radničku klasu. Ako slika djeluje bizarno, onda je to samo zato što nas je kolektivno zanemarivanje pozicije radništva još od početka devedesetih sprečavalo da vidimo pravo stanje stvari. Ono je, naime, daleko bizarnije: konji neprestano, još od onda, jašu na grbači radnog naroda.