O očevima i kćerima

feel good filmova te onih turobnije tematike i distanciranijeg izričaja, no ove su godine potonji naslovi odnijeli izrazitu prevagu. Kvalitativno, ovogodišnja je igrana konkurencija bila možda i najujednačenija dosad, međutim nije bilo filma ekstra klase koji bi uvjerljivo odskočio od ostalih, kao što se uglavnom događalo na prijašnjim izdanjima festivala. Možda su najbliže tome bile “Poduke iz harmonije” Kazahstanca Emira Baigazina, o kojima smo već pisali povodom Berlinalea na kojem su premijerno prikazane. Dakle, Baigazinov debi priča je o provincijskom dječaku koji je manje sam izložen, a više svjedoči izravnom fizičkom vršnjačkom nasilju, no taj osebujan introvertirani lik skriva iznimnu odlučnost i lukavost koje će mu pomoći da likvidira glavnog školskog nasilnika i pritom izbjegne kaznu. “Poduke iz harmonije” koncipirane su kao sinteza naturalizma i stilizacije obilježene estetiziranom vizualnošću i povremenim zamišljajima glavnog lika, a u svemu ima i natruha humora. Ti filmski slojevi sintetizirani su u glatku cjelinu čiji je ključni kohezivni faktor distancirana intonacija koja omata i prožima djelo, tvoreći savršen kontekst za usidrenje središnjeg lika portretiranog kao, pojednostavljeno rečeno, pravednika i zločinca.

“Poduke iz harmonije” odlično predstavljaju vodeću temu ovogodišnje konkurencije – nasilje među mladima i nad mladima. Značajan prilog istoj dali su i “Nakon Lucije” Meksikanca Michela Franca i “Miss Violence” Grka Alexandrosa Avranasa, predstavnika kinematografija koje su nas u novije vrijeme navikle na radikalan pristup delikatnoj tematici. “Nakon Lucije” govori o srednjoškolki koja se s ocem doseljava u novu sredinu nakon pogibije majke u prometnoj nesreći te postaje žrtvom zlostavljanja. Ledeno distanciranim pristupom Franco slika ambivalentno stanje inteligentne i privlačne mladice koja gotovo neshvatljivo podnosi poniženja kojima je izlažu vršnjaci, što kulminira prisilnim jedenjem kolača od, vjerojatno, izmeta, a potom silovanjem i izloženošću uriniranju; s druge strane djevojka se u odnosu s potištenim ocem pokazuje vrlo zrelom, funkcionirajući zapravo kao zamjenska supruga. Poanta je u tome da se ona žrtvuje za oca, kako mu uz već postojeću bol zbog gubitka supruge ne bi nanijela novu u vidu saznanja da je seksualno aktivna, da se nije suprotstavila snimanju ključnog seksualnog čina, štoviše, uživala je znajući da je snimana, što je onda, objavom snimke na internetu, i pokrenulo proces zlostavljanja. Kršćanski trpeći poniženja u ime višeg cilja, ujedno okajavajući vlastiti grijeh vjerojatne sukrivnje za majčinu smrt, kći naposljetku pasivnim prepuštanjem zlostavljanju neizravno i nesvjesno potakne oca na zločin, odnosno onog kojeg je htjela zaštititi de facto učini ubojicom, što je duboko ironijski autorski komentar.

Za razliku od meksičkog filma, ostvarenog u realističkom modusu zbog čega se neki njegovi trenuci čine motivacijski upitnima, “Miss Violence” stilizirano je ostvarenje podosta nalik na prekretnički film nove grčke kinematografije, Lanthimosov “Očnjak”. Opet je riječ o izoliranoj obiteljskog zajednici na čelu s autoritarnim pater familiasom, zajednici koja funkcionira po stanovitim ritualima, samo što ovaj put nema izvanjskog uljeza koji putem seksa emancipira mlade članove obitelji, nego otac/djed seksualno traumatizira svoje kćeri i unuke podvodeći ih za novac (što se može shvatiti kao svojevrsna polemika s “Očnjakom”). Da sve bude radikalnije, s tom praksom počne kad djevojčice navrše 11 godina, no naposljetku se dobna granica spušta i znatno niže, što će biti okidač za (žensku) pobunu. Slično dijelu novosrpske filmske scene, Avranas je spreman na najveće provokacije, pa će tako izravno prikazati nasilno seksualno općenje dvojice starijih muškaraca s pater familiasovom vrlo privlačnom 14-godišnjom kćeri, kojem točku na i stavlja sam pater seksualno uzevši vlastitu kćer, a lomljenje tabua je i uprizorenje scene uvoda u seksualnu inicijaciju unučice od nekih sedam-osam godina, izvedeno putem curičina nevinog dječjeg plesa koji dvojica starijih muškaraca doživljavaju erotskim.

Plemenitiji pristup temi onaj je američkog indie autora Destina Daniela Crettona u filmu “Privremeni dom”, gdje su u središtu mladi pedagozi, i sami nekoć žrtve zlostavljanja, koji brinu o traumatiziranim tinejdžerima. Cretton nije zarobljenik beskompromisnosti shvaćene kao slikanje isključivo mračnim bojama, također ne slijedi već maniristički model ultimativno ohlađene distanciranosti, nego nudi realističniji prikaz egzistencije kao dinamike svijetlog, tamnog i onog između ta dva pola, ne libeći se emocionalnog angažmana, a uvijek ostajući izvan prostora patetike. Zanimljiv rad indirektno povezan s temom nasilja je i “Shell” Britanca Scotta Grahama, radnje smještene na izoliranu benzinsku stanicu u škotskom visočju, gdje sami žive dobar sredovječni otac i njegova 17-godišnja kći koja najbolje zadovoljenje svojih erotskih čežnji vidi upravo u ocu. Za razliku od filma “Nakon Lucije”, u kojem se kći žrtvovala za oca, u “Shell” se otac žrtvuje za voljenu kćer, kako bi je spasio od incesta i usamljenosti. Liberalni gledatelji požalit će se na podrazumijevajuće negativan autorski pogled na incest, ali usprkos tome riječ je o vrlo solidnom ostvarenju vrsne atmosfere i prigušene emotivnosti.

Od feel good filmova istaknuli su se ZFF-ovim Zlatnim kolicima nagrađena “Pogrešna dostava” Indijca Ritesha Batre, inteligentna i emotivno fino obojena priča o razvijanju tzv. romantičnih osjećaja putem komunikacije “staromodnim” pisanim porukama mladolikog zgodnog muškarac pred umirovljenjem i mlađe, u braku nesretne žene, te britansko-talijanska koprodukcija “Miran život” Uberta Pasolinija o emotivnoj emancipaciji krutog općinskog službenika, film s neočekivano opakim obratom na kraju, ublaženim međutim fantazijskim finalem koje ga vraća na feel good trasu.

Jedinim slabašnim uratkom igrane konkurencije pokazao se film otvaranja, talijansko-slovenski davež “Zoran, moj nećak idiot” Mattea Oleotta, a na Puli vrlo zapažen “Vis-à-Vis” Nevija Marasovića, o kojem smo tim povodom pisali, i ovdje je naišao na dobar prijem, dobivši posebno priznanje žirija.