Michel Husson: Vladajući koriste krizu da unište državu blagostanja

U Beogradu je od 30. septembra do 6. oktobra u organizaciji Zaklade Rosa Luxemburg (Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe) održana “Nedelja razgovora o perspektivama za Balkan”. U kratkom tekstu “Kriza i alternative” organizatori su skicirali kontekst u kojem su se razgovori odvijali: duboka ekonomska i politička kriza u Evropi otjerala je najveći broj privreda u recesiju ili barem stagnaciju, uz rastuću stopu nezaposlenosti i porast siromaštva i tamo gdje smo mislili da je iskorijenjeno, u tzv. razvijenim zapadnoevropskim državama, a odgovor vladajućih sastoji se u zaoštravanju neoliberalne politike. Uvođenjem tzv. fiskalne discipline smanjuju se socijalna davanja, investicije u javni sektor, zdravstvo, obrazovanje i infrastrukturu. Pojačava se i pritisak za privatizaciju preostalih javnih poduzeća i uvođenje fleksibilnih radnih odnosa na štetu zaposlenih.

Političke posljedice krize očituju se u smanjenju uloge parlamenata u odlučivanju o budžetima, sve do zazivanja direktnog upravljanja pojedinom zemljom od strane tzv. Trojke (predstavnika Evropske komisije, Evropske centralne banke i Međunarodnog monetarnog fonda), kao što to sada rade dijelovi iste “elite” koja je krizu izazvala u Sloveniji. S druge strane konflikti, stvarni i izmišljeni, između zemalja centra i periferije već imaju ozbiljne političke posljedice.

Otpor skiciranom stanju postoji, u Evropi je u posljednjih nekoliko godina održano dvadesetak generalnih štrajkova, uglavnom u južnoevropskim zemljama, ali i u Francuskoj i Belgiji. Koliko god zemlje proizašle iz Jugoslavije voljele misliti o sebi kao izuzecima od svih svjetskih i evropskih trendova, očito je da je priroda ekonomskih problema i društvenih posljedica krize i na Balkanu slična onoj u drugim zemljama evropske periferije. No reakcije su u svakoj od zemalja različite: u protekle dvije godine bilo je socijalnih mobilizacija u Rumunjskoj, Bugarskoj, ali i Sloveniji. Koliko su one uspjele u artikulaciji političkih, ekonomskih i socijalnih alternativa, valja istražiti i prodiskutirati, no očito je da se komunikacija između socijalnih pokreta na Balkanu i onih u Južnoj i Zapadnoj Evropi tek uspostavlja.

Na prvom panelu, održanom na temu “Ekonomska kriza i periferizacija Balkana”, govorili su naš sugovornik, francuski ekonomist Michel Husson, zatim grčki ekonomist Gabriel Sakellaridis i aktivist iz Hrvatske Marko Kostanić, a sve u moderaciji filozofa Alpara Lošonca iz Novog Sada. Povod diskusiji bilo je i drugo, dopunjeno izdanje zbornika “Kriza, odgovori, levica”, u redakciji Zaklade Rosa Luxemburg.

Ekonomist i statističar Michel Husson na pariškom Institutu za ekonomska i društvena istraživanja (Institut de recherches economiques et sociales, IRES) vodi odsjek koji se bavi pitanjima zapošljavanja. Član je znanstvenog savjeta ATTAC-a i Fondacije Kopernik, nezavisnoga lijevoga think tanka. Autor je brojnih knjiga, a posljednja, “Čisti kapitalizem”, objavljena je 2011. godine u prijevodu slovenskog izdavača Sophie: u naslovu je zgusnuta autorova teza da suvremeni kapitalizam sve više teži svojoj “ahistorijskoj” čistoći, mičući sve zapreke koje mu još stoje na putu. Suočavamo se dakle ne s povratkom kapitalizma u oblike koji su prethodili pojavi države blagostanja, nego s invencijom novih i novih koncepata.

U Njemačkoj profitne stope rastu

Možda da započnemo i onda, na drugom nivou, završimo na temi krize: prije pet godina na ljevici smo mislili da je to vrijeme istina i odluka, no sada se mnogima više ne čini tako. Govorili ste o tri nivoa krize: dužničkoj krizi koja se pretače u krizu eurosistema, pa postaje kriza profitabilnosti. Kako su ti nivoi produbili naša poimanja onoga što se događa?

Što se tiče prvoga nivoa, u dvije decenije neoliberalnoga kapitalizma koje su prethodile krizi dogodila se akumulacija duga. Ideja je bila da udio nadnica opada ne bi li se tako potaklo tržište na veću prodaju roba. Jedan od načina bio je porast zaduživanja kućanstava i slično. Krizu je inicirao kolaps tih dugova, a kao put izlaska iz nje napravljen je transfer privatnih u javni dug. Njega sada treba plaćati većina stanovništva, putem mjera štednje. Na drugom nivou, a njih ima i više od tri, vidi se što je specifično za krizu u Evropi i posebno u eurozoni, a to se razlikuje od zemlje do zemlje. U svakom slučaju, činjenica je da postoji grupa zemalja ujedinjenih zajedničkom valutom, ali bez ikakvog načina da one doista zajednički djeluju u svijetu. U procesu diferencijacije unutar EU-a stvorila su se dva grupiranja, možemo ih zvati centrom i periferijom, te je kriza na taj način postala strukturna. Treći nivo sadržan je u činjenici da u osnovi svega stoji problem isplativosti kapitala, odnosno profitne stope.

Stoji li još uvijek klasična marksistička postavka o tendencijskom padu profitne stope?

Odgovor na to pitanje je složen. Ona vrijedi više u zemljama periferije, gdje su profitne stope stale padati, gotovo bismo mogli reći voljom politike eurozone, ali u zemljama sjevera i Njemačkoj profitne stope rastu! U Njemačkoj je jedan od razloga tome i zamrzavanje visine nadnica. Naravno, zadnja misao voditelja evropskih politika je oporavak profitnih stopa, posebno u zemljama periferije, a pomoću mjera štednje.

Aktivno ste sudjelovali u diskusiji na ljevici o eurozoni, izgledima za njenu budućnost ili raspad, pa i u polemici s profesorom ekonomije Costasom Lapavitsasom. Guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić požuruje nas da stvorimo uvjete za ulazak u eurozonu…

To nije dobra ideja i nikako vam je ne bih savjetovao. Izdiferencirale su se barem dvije politike o ulozi eura: tu je ona ekstremne desnice, francuskog Nacionalnog fronta i sličnih, da treba napustiti euro i sve će biti u redu i ponovno moguće, a s druge se strane pojavila lijeva moda, doduše u manjini u većini zemalja, po kojoj bismo napuštanjem eura vratili ekonomsku suverenost i slično. Mislim da to nije dobra ideja ili barem nije ono što najprije treba učiniti. Možda će se jednog dana pokazati da je nužno napustiti euro, no sada još ne: postoji puno mjera koje se mogu poduzeti umjesto toga.

Govorili ste o puno lažnih uzroka krize, poput visokih nadnica, ekonomske neobaviještenosti vladajućih i sličnom. Ako neoliberalne politike proizvode takve štete, zašto se na njima ipak ustrajava? Kritička svijest kao da je uspješno neutralizirana tvrdnjama da su to samo nestručni ili, u boljem slučaju, akademski prigovori. Koji su dakle pravi motivi vladajućih?

Rekli smo da je trebalo 20 godina da se dug akumulira; da bi nestao, i to uvođenjem mjera štednje i stezanja, trebat će također 20 godina. Tako da sve postaje apsurdno. Zastrašujuća je činjenica da postoje golemi potencijali u mnogim ekonomijama, ne samo u vodećima, koji će biti uništeni. To već vide ne samo neortodoksni ekonomisti, nego i nobelovci u ekonomiji, poput Paula Krugmana i Josepha Stiglitza. No ne vide tko je prava meta takvih politika. Glavni cilj vladajućih je vratiti visoke profitne stope i iskoristiti krizu da bi se minimalizirala ili uništila država blagostanja.

I dokument o razvoju tržišta radne snage u Evropi iz 2012. ima “dvostruko dno” kada govori o nezaposlenosti?

Više nije problem samo u porastu nezaposlenosti, nego i u promjenama strukture zaposlenosti. Na djelu je porast prekarnih oblika zapošljavanja, poslova s nepunim radnim vremenom, ugovora na određeno vrijeme… A sve to potiče i Evropska komisija.

Već je uočeno da je po ekonomskim smjernicama vodećih evropskih institucija zabranjen i kejnzijanizam, a marksizam ionako ondje nikada nije imao pristup…

To dvostruko dno krize, ta kriza u krizi prošla je barem dvije etape. Na početku krize još je i bilo kejnzijanskih prijedloga za suočavanje s problemom nezaposlenosti. No kako je sve preokrenuto i preusmjereno u mjere štednje, tako je i nezaposlenost ponovno poletjela u nebo.

Nacionalni projekti više nisu dovoljni

Za kraj, pokušajmo naznačiti moguće izlaske iz krize. Govorili ste o nužnosti uvođenja “evropskog sistema minimalnih nadnica”. I u Hrvatskoj se upravo potpisuje jedna druga referendumska peticija koja kruži Evropom, ona koja bi uvela zajamčeni temeljni dohodak državljana. Ne odustanemo li od misli da je kriza prilika i za ljevicu, moramo li se suočiti s (re)konceptualizacijom dugova a da ne diramo u sadašnje načine vođenja privrede, s obzirom na iskustvo samoupravljanja koje je ovdje postojalo – problem je “samo” koje će politički organizirane snage uspjeti nametnuti te “zaboravljene” agende?

Želite li alternativni projekt, morate razumjeti da je on u sukobu s interesima jedan posto vladajućih. Valja znati što je moguće poduzeti protiv njihova interesa: zadatak ljevice je da izgradi most između otpora mjerama štednje i alternative na puno općenitijoj osnovi.

Kako to postići bez pravog internacionalizma, kada i relativno uspješna francuska Lijeva fronta (Front de gauche) ne otvara dovoljno pitanje međunarodne solidarnosti između evropskog sjevera i juga? Što tek reći o nivou suradnje ljevica u našoj regiji, čemu je i posvećen skup kojemu ste bili gost?

Sljedeći evropski izbori mogli bi biti dobra prilika za koordinaciju i razvoj evropskih dijelova lijevih političkih programa. Možemo sanjati o ujedinjenoj ljevici, no još postoje velike specifičnosti i okrenutosti svake od evropskih zemalja sebi i svojim partikularnostima. Razne koordinacije i zajedničke deklaracije zacijelo će se pojaviti, što nije beznačajno ni za vaše zemlje koje su članice EU-a. Umrežavanja, poput onih koje poduzimaju mreža Transform! ili Fondacija Rosa Luxemburg, važna su zadaća. S druge strane, mi u Francuskoj zasigurno bismo trebali biti veći internacionalisti. No svijest i razumijevanje tih problema rastu. Želite li imati uvjerljiv projekt bilo gdje, morate uzeti u obzir evropsku dimenziju problema. Nacionalni projekti, koji su u prošlosti bili mogući, više nisu dovoljni.

“Čisti kapitalizam” je put u perverziju

Kako čitateljima objasniti vašu upotrebu pojma “čisti kapitalizam”?

Ideja je da je prije krize, sredinom 1970-ih, kapitalizam bio reguliran: postojala je redukcija siromaštva, a odnos sila pomjerio se u pravcu rada. No već je tada kriza iskorištena da se ukinu svi ti kontrolni i regulatorni mehanizmi. To dobro opisuje izraz “odriješeni kapitalizam”, kako ga upotrebljava britanski ekonomist Andrew Glyn u svojoj knjizi “Capitalism Unleashed: Finance, Globalization and Welfare”; za mene je to “čisti kapitalizam”, u smislu da funkcionira bez kontrole i regulacija.

Nije li za marksiste ta tendencija isto što i čisto ludilo?

Svakako, to je put u perverziju.