Kronika
C model na izdisaju
Dok C model u ruralnim sredinama boluje od loše organizacije ali preživljava, u urbanima ne uspijeva zbog nezainteresiranosti zajednice i roditelja
Zastarjeli Nastavni plan i program koji potiče još iz 1996. godine iz vremena tadašnje ministrice obrazovanja Ljilje Vokić, metodički i sadržajno prevaziđeni udžbenici štampani 1998. godine, u kojima se osjećaju strogi politički okviri tog vremena, pasivnost školskih ravnatelja, preopterećeni učenici te nezainteresirani roditelji, obilježja su dodatne nastave njegovanja ili učenja srpskog jezika i kulture, poznatijeg kao C model.
Dvadeset godina otkako je C model prvi put ušao među školske klupe u Gorskom kotaru, taj oblik nastave po podacima iz Ministarstva obrazovanja pohađa samo 603 učenika, u 31 osnovnoj školi, raspoređenih u 96 grupa kojima predaje 39 učitelja.
Iako je na osnovu Zakona o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina iz 2000., u roku od šest mjeseci trebao biti urađen novi nastavni plan i program za C model, on ni danas nije gotov. Zato nema ni novih udžbenika.
– Tokom ovih godina bilo je zahtjeva iz SKD Prosvjete upućenih prema Ministarstvu za izradu udžbenika, ali svoj dio posla nisu odradili ni jedni ni drugi. Tek smo 2011. uspjeli isforsirati izradu novih udžbenika za srpski jezik po modelu C za razrednu nastavu, govori dugogodišnji bivši direktor Izdavačkog poduzeća Prosvjeta Mile Radović čiji je zadatak izdavanje udžbenika za učenje srpskog jezika i kulture.
Udžbenici su oktobra 2012. godine predani u Ministarstvo na odobrenje gdje stoje jer prethodno treba odobriti nastavni plan i program pisan još 2010. godine, ali koji još uvijek nije odobren i objavljen.
– Nastavni plan i program za C model rađen je kada i za redovnu nastavu na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu, odnosno A modelu, koji je za razliku od C modela odobren i objavljen. Netko se tamo u Ministarstvu neodgovorno ponaša prema nekoliko stotina učenika srpske nacionalnosti. U ime izdavača tražimo da se ti procesi završe, da se udžbenici uvrste u kataloge i da konačno uđu u nastavu jer obrazovanje na C modelu potpuno je zapušteno. Na žalost, u SKD Prosvjeti koja treba voditi politiku obrazovanja srpske zajednice, poslije pokojnog Dušana Radakovića nitko se ozbiljno ne bavi tim problemom, a situacija je loša, nastavnici se jedva snalaze, prepušteni su sami sebi, nemaju ni moralne, ni političke podrške, o stanju u obrazovanju srpske zajednice govori Mile Radović, S njim se slaže i saborski zastupnik SDSS-a i predsjednik Zajedničkog veća opština Dragan Crnogorac.
– Nezadovoljni smo s organizacijom C modela u povratničkim sredinama gdje ravnatelji često manipuliraju s tim oblikom nastave, raspoređujući nestručne nastavnike. Oni nemaju dovoljan fond sati pa preuzimanjem srpskog jezika i kulture nabijaju sebi punu satnicu.
Zbog takve nestručne nastave i neprimjerenih udžbenika, imamo loše rezultate, ističe Crnogorac. Sa stanjem u obrazovanju nije zadovoljan ni Čedomir Višnjić, predsjednik SKD Prosvjeta.
– Obrazovanje i školstvo su uvijek i svuda zbirna društvena činjenica. Materijalne mogućnosti jednog društva, obrazovanje učitelja, moral nacije, društveni autoritet onih koji poučavaju, sve su to faktori potpuno van ovlasti i utjecaja institucija poput Prosvjete. O ulozi našeg Društva možemo najkraće reći ovoliko: da ga nije bilo, ne bi od C modela ničega bilo. Gotovo ništa nam nije išlo na ruku i tako je ostalo do današnjeg dana. Samo je nekadašnje političke otpore i animozitete zamijenilo sveopće moralno i političko raspadanje, kaže Višnjić.
Poziva sve, od srpskih organizacija, institucija i lokalnih vlasti da ulože mnogo više napora. U Ministarstvu, odnosno u Agenciji za odgoj i obrazovanje nisu zabrinuti stanjem C modela kod srpske zajednice. Kažu da su “pojedini recenzenti” zahtijevali da se nastavni planovi i programi vrate na doradu te da zbog toga sama izrada traje dulje no što je planirano.
– Svi nastavni planovi i programi, a posebno oni za nastavu na srpskom jeziku i pismu nacionalnih manjina zahtijevaju sustavno, suptilno i profesionalno pristupanje izradi svake nastavne jedinice u cijelosti. Do sada je u izradu istih bilo uključeno oko pedesetak stručnjaka s raznih područja. Vjerujemo da će Agencija za odgoj i obrazovanje na najbolji mogući način izraditi potrebne nastavne programe te da ćemo na taj način dovršiti i ovaj zahtjevan posao, stoji u odgovoru Agencije za odgoj i obrazovanje.
Dok Agencija ne završi svoj posao, nastavnicima na terenu ne preostaje ništa drugo nego da se sami bore s birokracijom, organizacijom nastave, ravnateljima i satnicama. Nastavnici ističu da su od škole do škole velike razlike u načinu organiziranja i rada C modela, prije svega u broju sati, njegovom rasporedu i pristupu pedagoškoj dokumentaciji.
Kažu, Ministarstvo ne zna koliko je kojoj školi potrebno sati C modela, zatim taj broj prekrajaju i kombiniraju ravnatelji, a njih nastavnike nitko ništa ne pita. Na kraju računice mali broj nastavnika uspije skupiti punu satnicu od 21-og školskog sata tjedno.
Valentina Vukadinović predaje C model u osnovnoj školi u Vrbovskom, zatim u područnim školama u Gomirju iMoravicama. No još joj nedostaju četiri sata do pune satnice koje je uspjela namaknuti kao nastavnica učeničke zadruge.
Međutim, rad u tri škole koje su međusobno udaljene po 100 kilometara, nije dovoljan profesorici srpskog jezika i književnosti Radmili Kugi da bi ostvarila punu satnicu. Tri dana u tjednu Radmila provodi u osnovnoj školi u Donjem Lapcu gdje je ministarstvo od prvog do osmog razreda odobrilo 20 sati za C model, ali je ravnatelj tu satnicu podijelio na dva nastavnika. Još veće usitnjavanje i prekrajanje nastave događa se u kninskim osnovnim škola gdje je bila potrebna skoro decenija da bi se nastava uopće pokrenula. Osnovnoj školi Domovinske zahvalnosti, Ministarstvo je odobrilo tek osam sati tjedno, jedan sat po razredu, ali i taj minorni broj sati ravnateljica škole je rasporedila na dva nastavnika. U Osnovnoj školi Franje Tuđmana kojoj gravitiraju djeca iz kninskih sela, većinom srpske nacionalnosti, ministarstvo je zeleno svjetlo dalo za pet sati tjedno, ali i ta satnica je podijeljena na dva dijela.
Ukupno, na kraju tjedna, Radmila Kuga uspije skupiti samo 16 sati. No, da je više sreće i dobre volje, Radmila bi mogla ostvariti punu satnicu recimo u osnovnoj školi Donji Lapac ili u kninskim školama.
-Takvim načinom raspoređivanja nas nastavnike se stavlja u loš položaj, jer kome se nastavniku isplati raditi za četiri sata tjedno? Od hiljadu kuna mjesečno ne može se živjeti i nastavnicima se više isplati primati socijalnu pomoć. Ovi naši problemi se moraju riješiti, jer ono što mi radimo u praksi, potpuno je različito od onog što piše u nastavnom planu i programu, apelira profesorica Kuga. Dodaje da učenici u poplavi izbornih predmeta, srpski jezik i kulturu pohađaju kao četvrti izborni predmet, dok je u dnevniku moguće pisati samo njih tri.
– U nekim školama nemamo pravo pisati satnice u regularni dnevnik. Na primjer, u Kninu mi je ravnateljica dala neki dnevnik na ćirilici iz Srbije, i tek na kraju godine predmet upisujemo u pravi dnevnik, navodi Kuga.
Kada se svim ovim problemima dodaju organizacijski problemi kao problem prijevoza učenika koji putuju i po 25 kilometara, dobiva se rezultat da u Dvoru, većinskoj srpskoj općini gdje polovinu učenika čine djeca srpske nacionalnosti, nastavu na C modelu već duži niz godina pohađa samo 15 učenika kojima predaju čak tri nastavnice, a nastava se održava nulte i sedme sate. Ravnateljica dvorske škole Marica Tubić predlaže da je jedino rješenje pohađanja nastave subotama, ali se onda otvara novi problem tko će tu nastavu platiti. Da nije sve tako crno, govori primjer organizacije nastave srpskog jezika i kulture u osnovnoj školi u Vojniću gdje se nastava odvija već deset godina i čak je jednim dijelom uvrštena u redovnu satnicu. Svaki razred ima po pet sati tjedno materinjeg jezika i kulture koliko je propisano Nastavnim planom i programom, a satnice se normalno upisuju u redovnu pedagošku dokumentaciju. Takvim načinom organizacije i učiteljica srpskog jezika u razrednoj nastavi sa 20 sati tjedno ostvaruje punu satnicu. Od ukupno 240 učenika, nastavu srpskog jezika i kulture pohađa 59 učenika. Tajnu uspjeha otkriva ravnateljica škola Mirjana Stojanović.
– Mi smo multikulturna sredina u kojoj svi imaju pravo na nastavu. Sve ovisi od škole do škole, koliko ona može i na kraju krajeva, koliko se želi organizirati. Mi smo tu da udovoljimo potrebi djece. Kod nas učenici ne odustaju od C modela, a to je u velikoj mjeri uspjeh nastavnika srpskog jezika i kulture koji sa svojim učenicima rade i nakon posljednjeg školskog zvona, ističe Mirjana Stojanović.
Dok C model u ruralnim sredinama boluje od loše organizacije, ali ipak kako-tako preživljava, u urbanim sredinama, osnovne škole nikako da otvore vrata C modelu, prvenstveno zbog nezainteresiranosti same zajednice i roditelja. Jedan od rijetkih zapaženijih pokušaja pokretanja nastave zabilježen je 1999. u Rijeci kada je nastava krenula sa 15 učenika.
Poslije pet godina taj broj je pao na svega pet učenika, nakon čega se i nastava sama od sebe ugasila. U nekoliko navrata pokušavano je oživjeti C model, ali bez rezultata. Porazno je to za jedan grad koji je prepoznatljiv po svojoj multikulturalnosti u kojem po posljednjem popisu stanovništva živi 8.500 Srba.
– Imamo problem kao i u svim srpskim organizacijama, da naši članovi postaju aktivni tek kada odu u penziju, ali po principu da štite svoje djecu i unučad pa ih ne uključuju u zajednicu. Postoji mišljenje da djeca mogu naučiti materinju kulturu i jezik kod kuće i uz to se javlja prepoznatljiv otpor u javnosti da se putem bilo kog oblika manjinske nastave u školi dolazi do odvajanja naše djece od ostalih, ističe predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine grada Rijeke i aktivist Pododbora SKD Prosvjeta Mile Opačić.
Broj učenika u Sisku: od šestoro na dvoje
Posljednji propali pokušaj pokretanja srpskog jezika i kulture u urbanim sredinama zabilježen je u Sisku. Nastava je sa šest učenika pokrenuta tokom školske 2009-2010. godine u Osnovnoj školi 22. lipnja, ali nakon četiri godine rada broj učenika nije rastao, već je pao na dvije djevojčice od prvog do četvrtog razreda.
– Sada se nastava u Sisku svodi na moje dvije kćerke koje dva puta tjedno imaju nulti sat. Roditelji se vrlo teško odlučuju, ne iz straha, nego iz određenog srama, priča iz svog iskustva Bojana Podrić, aktivistkinja srpskih organizacija u Sisku i jedini roditelj srpske nacionalnosti čija djeca u hrvatskim gradovima u osnovnoj školi pohađaju nastavu srpskog jezika i kulture.
– Škola je definitivno dala sve od sebe kako bi se nastava organizirala, ali od strane naše zajednice nije bilo ni podrške niti interesa za suradnjom i inicijativom, posebno od strane Prosvjete koja bi trebala biti nositelj obrazovanja. Nastava je pokrenuta i puštena niz vodu da ide, slijed i sam kraj bio je predvidiv što se nažalost, i obistinilo. Cijelu smo stvar više unazadili nego što je bila na samom startu, priznaje Bojana Podrić koja se kao zainteresirani roditelj za obrazovanje svoje djece na materinjem jeziku i pismu slaže sa nastavnicima C modela. Oni ističu da je nastavu srpskog jezika jedino moguće uspostaviti i poboljšati u većoj suradnji sa kulturnim i političkim institucijama Srba u Hrvatskoj, jer praksa pokazuje da je ovaj oblik nastave još uvijek neodvojiv od politike.
Paulina Arbutina
Dušan Stipanović, zamjenik gradonačelnika Vrbovskog
Nećemo reprizu jogurt revolucije
Tko je Dušan Stipanović, zamjenik gradonačelnika Vrbovskog?
Predsjednik sam SDSS-a u gradu Vrbovskom, zamjenik predsjednika SDSS-a Primorsko-goranske županije i profesionalno obavljam dužnost zamjenika gradonačelnika Vrbovskog iz redova srpskog naroda. Rođen sam 1965., oženjen i otac dva sina. Politikom se bavim oko tri godine i živim u Gomirju.
Kako žive ljudi u ovom kraju?
Područje grada Vrbovskog se rasprostire na 270 kvadratnih kilometara i ima više naselja. Najveća naselja gdje žive Srbi su Moravice, Gomirje, Ljubošina i sam grad Vrbovsko. Od više od 5100 stanovnika nas je više od 36 posto ili oko dvije hiljade, a birača je 1670. Broj stanovnika srpske nacionalnosti je od devedesetih uglavnom konstantan dok nas je prije rata bilo više. Dosta je Srba koji se tako ne izjašnjavaju, ali ne znam zašto. Međunacionalnih problema mi na ovom području nikada nismo imali, posebno ne od devedesetih. Nemamo ih ni sada, a uvjeren sam da ih neće biti ni ubuduće jer za to nema nikakvih razloga. Zajedno dijelimo dobro i zlo sa većinskim narodom. Na funkciji sam tek četiri mjeseca i prvi utisci su dobri, jer saradnja sa gradskim vlastima je dobra. U proteklim mandatima dosta je napravljeno na polju infrastrukture, a naš je zadatak da taj nivo iz godine u godinu još podižemo.
Kako komentirate posljednje događaje vezane uz dvojezičnost?
Nije na meni da komentiram provedbu odredaba Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Neka Zakon provode pravnici i država. Ali, Ustavni zakon je jasan i daje nam prostor da većina u Gradskom vijeću odluči o širini provedbe tog Zakona na našem području. Dio gradskog Statuta je usklađen sa Ustavnim zakonom dok dio nije usklađen. Na primjer, mi imamo pet Srba u Gradskom vijeću, ali njih nisu izabrali Srbi nego glasači većinskog naroda sa lista koalicije oko SDP-a, Nezavisne liste i sličnih. To mi se ne sviđa, no nažalost takav je Zakon i tako su ljudi izabrani. Zar ne bi bilo normalno i logično da srpske predstavnike biraju samo Srbi, a svoje kandidate mogu kandidirati stranke od ekstremne desnice do ljevice pa neka sami Srbi odluče tko će ih zastupati? Ustavni bi zakon u tom smislu trebalo promijeniti. Vidimo kako se Hrvatska zalaže i traži izmjene izbornog zakona u BiH gdje bi hrvatske predstavnike birali samo Hrvati dok istovremeno u Hrvatskoj to pravo odriče Srbima. To nije fer ni pošteno.
Bojite li se protesta i svega onoga što gledamo posljednjih mjeseci?
Mi u Vrbovskom nećemo imati nikakvih problema sa provedbom odredaba Ustavnog zakona o dvojezičnosti, osim ako i nama ne “uvezu” demonstrante. Bila je to svojevrsna “jogurt” revolucija i devedesetih viđeni mitinzi, a kritiziramo i kritizirali smo takve događaje od prije dvadesetak godina. Rekao bih, cilj ne bira sredstvo. Mi imamo dosta državnih institucija, poduzeća i ustanova pa država mora provesti svoje zakone. Ono o čemu odlučuje Gradsko vijeće mislim da će biti napravljeno na najbolji mogući način. Želio bih da se provedba Ustavnog zakona ne provodi “po noći”. Imamo informacija da se razne udruge pripremaju da i ovdje naprave ono što su činile posljednjih mjeseci i širom Hrvatske. No naglašavam, to nisu ni ljudi ni udruženja iz Vrbovskog, već “iz uvoza”.
Jeste li zadovoljni novim mostom u Gomirju?
Most je vrlo kvalitetno napravljen i pušten je u promet u julu ove godine. Ljudi iz Gomirja su vrlo zadovoljni izvedenim radovima i izgledom mosta. Napravljena je i brana na potoku Ribnjak, kako bi se kasnije moglo napraviti i umjetno jezero pored manastira u Gomirju, a da potok kasnije ide normalno i teče prema rijeci Dobri. Problem nam je sada prvi most na Dobri iz Vrbovskog prema Gomirju.
M. Cimeša
Jednostavnijim postupkom do OIB-a
Govoreći na saborskoj raspravi o dopunama zakona o mirovinskom osiguranju, predsjednik Kluba zastupnika SDSS-a Mile Horvat ukazao je na probleme vezane uz OIB koji se tiču korisnika mirovina u zemlji i inostranstvu te predložio pojednostavljenje postupka.
Podsjetivši da će Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje obustaviti isplatu mirovina svim korisnicima koji ne dostave OIB, njih 5.400 u zemlji i 48.000 u drugim državama, Horvat se zapitao zašto HZMO te podatke ne traži službenim putem od Porezne uprave jer je to već predviđeno zakonskom odredbom pa su te službe kompjuterski povezane, pogotovo za podatke o osobama s prebivalištem u Hrvatskoj.
Podsjetio je da umirovljenici u Hrvatskoj danas žive na rubu siromaštva, da su izolirani, često žive na područjima gdje nema osiguranog prijevoza, pa je prijavljivanje OIB-a za njih vrlo komplicirano. Novi otežavajući moment za njih je zatvaranje poštanskih ureda i najave da će mirovine morati podizati u bankama koje su također daleko ili će morati plaćati poštaru za donošenje mirovina.
Osim toga, velik broj korisnika koji žive u drugim državama, od toga 18.000 u Srbiji i BiH, nemaju OIB, prije svega zato što taj broj nije postojao u vrijeme kad su ostvarili mirovinu i nije im naknadno dodijeljen pošto su se odselili iz Hrvatske. Sve to rezultira velikim gužvama u prijavljivanju za dodjelu OIB-a, rekao je
– U SDSS-u mislimo da bi se problem OIB-a za korisnike mirovine u inozemstvu mogao povezati uz potvrdu o životu koja se traži jednom godišnje tako da bi se jednim dokumentom riješio ovaj problem i produžio rok u kome bi mogli ispuniti svoju obavezu, pogotovo što postoji sistem slanja obrazaca potvrda o životu, rekao je Horvat.
Olakšati kupovinu stanova
Klub zastupnika SDSS-a podržao je dijelove prijedloga odluke o prodaji stanova u vlasništvu Hrvatske izvan područja posebne državne skrbi. Prijedlozi su usuglašeni između Državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje i Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom. Tiču se načina utvrđivanja dužine trajanja izbjegličkog statusa – rok za podnošenje zahtjeva bi isticao 30. juna 2014., maksimalna starost stambenog objekta je 60 godina. Time bi se olakšao postupak pribavljanja dokumentacije i dokazivanja izbjegličkog statusa povratnika, a time i ubrzao proces otkupa stana za Srbe, bivše nosioce stanarskih prava.
Zastupnici SDSS sugeriraju da u odluci o prodaji stanova, bivši nosioci stanarskog prava budu adekvatno vrednovani u formuli za osobni popust zbog dužine izbjegličkog statusa tokom koga su njihovi životni uvjeti bili degradirani.
– Predlažemo da se koeficijent koji godina izbjeglištva podigne sa 1,5 na 2,0. Tako bi se izjednačili koeficijenti za trajanje izbjeglištva ili progonstva s koeficijentom provedenim u Domovinskom ratu, a što bi doprinijelo pravičnosti i ravnopravnosti građana pred zakonom. Prodajnu cijenu stana za BNSP to bi samo donekle približilo onoj koja je bila važeća temeljem Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, odnosno u prodaji stanova 90-ih, ističu u SDSS-u u pismu koje su poslali nadležnima državnim službama.
Ukazuju i na osjetljiv ekonomski moment bivših nosilaca stanarskog prava i smatraju da pri formiranju otkupne cijene stana, u obzir treba uzeti ekonomski/tržišni moment u kome se prodaja stana vrši. Ističući da je velik broj neprodanih stanova u državnom vlasništvu, zastupnici smatraju da je neophodno prodajnu cijenu sniziti i omogućiti aktiviranje tržišta nekretnina. To bi trebao biti cilj države i mogućih kupaca jer je otkup stanova u protekle dvije godine praktično stao. Zadržavanje visoke cijene nema ekonomsko opravdanje, a praktički onemogućava buduću kupnju, ističu u SDSS-u.
N. Jovanović
Bliži se 29. decembar, krajnji rok za prijavu policijskim upravama
Prijavite prebivalište i boravište
Građanin nadležnoj policijskoj upravi ili stanici mora prijaviti prebivalište ili boravište u kome boravi najmanje tri mjeseca
Još dva mjeseca ostalo je do 29. decembra, odnosno isteka roka do kada se nadležnim policijskim upravama trebaju prijaviti svi građani koji ne žive na adresi prebivališta već su godinama u inozemstvu ili im je istekla osobna iskaznica.
U Hrvatskoj je 29. decembra prošle godine stupio na snagu novi Zakon o prebivalištu po kome građanin nadležnoj policijskoj upravi ili stanici mora prijaviti prebivalište ili boravište u kome boravi najmanje tri mjeseca. Zakonom je predviđena procedura brisanja iz evidencije prebivališta po službenoj dužnosti svih onih za koje se terenskom provjerom utvrdi da stvarno ne žive na prijavljenoj adresi.
– Iz ovakve procedure izuzete su izbjeglice koje su u programu obnove ili stambenog zbrinjavanja, a nekretnina im još nije obnovljena, vraćena ili nisu na drugi način stambeno zbrinuti u Hrvatskoj. Te osobe do 29. decembra neće biti podvrgnute policijskoj provjeri, kaže Tatjana Vukobratović Spasojević, voditeljica pravnog odjela u SNV-u.
Ipak, sve izbjeglice, odnosno svi koji na dan donošenja zakona najmanje godinu dana nisu živjeli na teritoriji Hrvatske, moraju se do 29. decembra javiti u nadležnu policijsku upravu na čijem području imaju prijavljeno prebivalište i obavijestiti policiju o svom boravku izvan Hrvatske. To mogu učiniti neposredno u policiji ili putem nadležne diplomatske misije, odnosno konzularnih ureda Republike Hrvatske. Za one koji ne poštuju ove obaveze pokrenut će se postupci odjave prebivališta po službenoj dužnosti iz zbirke podataka o prebivalištu i boravištu.
Tatjana Vukobratović Spasojević ukazuje na nekoliko odredbi povoljnih za sve one koji žive u inostranstvu više od godinu dana, a to je da potvrdama nadležnih organa u zemlji u kojoj borave mogu dokazati da tamo borave zbog rada koji nema trajni karakter, školovanja ili dugotrajnog liječenja.
– Osim toga, po zakonu za sve one koji borave u Hrvatskoj duže od tri mjeseca godišnje, bez obzira da li se radi o boravku “u komadu” ili u više boravaka različitog trajanja, tumači se da žive i prebivaju u Hrvatskoj, ističe voditeljica pravnog odjela SNV.
Još jedna kategorija građana koji se do 29. decembra trebaju javiti nadležnim policijskim upravama ili stanicama, su oni koji imaju prijavljeno prebivalište u Hrvatskoj, ali im je 29. decembra 2012. godine osobna iskaznica istekla u trajanju većem od 15 dana ili je nikad nisu vadili. Tu spadaju i oni koji imaju prijavljeno prebivalište na adresama koje nisu evidentirane u registru prostornih jedinica, odnosno nepostojećim adresama.
Svi oni dužni su na policijskoj upravi ili stanici na svom području ponovno prijaviti prebivalište. Ako do navedenog dana to ne učine, odjavit će se njihovo prebivalište.
– Osnovni motiv države za donošenje tog zakona i mjera koji se njime provode, jest da nakon više od 20 godina uredi evidencije prebivališta i birača, kaže Vukobratović Spasojević i ističe da 339.650 prijavljenih nema valjanu osobnu iskaznicu, a od toga 50.000 građana od 1991. godine do danas nikad nije ni izvadilo novu osobnu iskaznicu.
Gubitkom prebivališta ne gube se državljanstvo i prava koja iz njega proizlaze, što znači da se pasoši mogu vaditi bez problema. Štoviše, postoje brojni slučajevi da su oni koji žive u Srbiji i drugim državama, nakon odjave prebivališta izvadili pasoše u nadležnim policijskim upravama. To je znatno jeftinije nego ranije kad su ih mogli izvaditi u konzularnim uredima zemlje u kojima žive.
Nenad Jovanović
Projekat ZVO-a “Liderice u zajednici”
Žene u zapećku
Zajedničko veće opština provodi projekat “Liderice u zajednici” kojim želi edukovati žene, pripadnice nacionalnih manjina, o potrebi uključivanja u društveno-političke strukture.
– Rukovodili smo se podacima o veoma malom broju žena na mestima odlučivanja. Cilj nam je osvešćivanje žena o potrebi da budu prisutne i aktivne, da se prestanu rukovoditi predrasudama i stereotipima da im je mesto samo u kući i da su muškarci oni koji o svemu odlučuju. Namera nam je da budemo ravnopravne na svim pozicijama, istakla je voditeljka projekta Dragana Jeckov, sekretarka Zajedničkog veća opština. Projekat finansira Ured za ljudska prava Republike Hrvatske, a biće proveden kroz tri modula, odnosno edukacije na različite teme.
Prvi modul održan je na temu “Zakonodavni i institucionalni okvir za ostvarivanje rodne ravnopravnosti u Hrvatskoj” o čemu je govorila Ivana Ćurković, sekretarka županijskog povereništva za ravnopravnost spolova i viša savetnica za međunarodnu saradnju i EU poslove u Vukovarsko-sremskoj županiji.
– Razlike između žena i muškaraca ne počivaju u rodnoj perspektivi nego je to stvar kulture svake zemlje kroz istoriju pa sve do danas, smatra Ivana Ćurković dodajući da su žene statične pogotovo kad je u pitanju politika u kojoj se ne žele angažovati upravo zbog predrasuda i sterotipa. Iako je zakonodavni okvir u Hrvatskoj kvalitetan, stanje na terenu je poražavajuće jer se i dalje beleži porast nasilja nad ženama, a rezultati poslednjih lokalnih izbora pokazuju da je žena u politici manje premda čine 52 odsto biračkog tela.
– Prošle godine imali smo statistički podatak da se za 16 odsto povećalo nasilje nad ženama na području Vukovarsko-sremske županije, a što se tiče politike podaci su takođe poražavajući. Čak mi se čini da su rezutati nakon lokalnih izbora i novog saziva lokalne samouprave još gori nego ranije, rekla je Ćurković.
Kvota od 40 odsto žena na izbornim kandidacionim listama koliko je propisano zakonom i dalje se ne poštuje, bez na propisane kazne. Ćurković ističe da političke stranke i kad imaju žene na svojim listama, one su najčešće na začelju. Prvom predavanju prisustvovalo je 40-tak žena.
Dragana Bošnjak
Sedamdeseta godišnjica Prvog zasjedanja ZAVNOH-a
Šeprtljava obljetnica
Osim Ratka Maričića, predsjednika SABA RH, doprinos srpskog naroda pobjedi u NOR-u nitko nije spomenuo
Sa zakašnjenjem od gotovo pet mjeseci, u Otočcu je obilježena sedamdeseta godišnjica Prvog zasjedanja ZAVNOH-a, održanog 13. juna 1943. godine, a nastavljenog slijedećeg dana na Plitvicama kod jezera Labudovac. Na tim zasjedanjima donesene su najznačajnije odluke koje su temelj današnje Republike Hrvatske. Formirana je prva vlada i utrt je put današnjem Saboru. Prvi predsjednik ZAVNOH-a je bio pjesnik Vladimir Nazor. Nepunih pet mjeseci od Prvog održano je i Drugo zasjedanje ZAVNOH-a u Plaškom. Nažalost, godišnjica zasjedanja u Plaškom ove godine nije održana.
U sklopu proslave, u ulazu zgrade u kojoj je održano zasjedanje i gdje se nalaze spomen ploče na taj događaj, položeni su vijenci brojnih izaslanstava. U zgradi ZAVNOH-a sada se nalazi Pučko otvoreno učilište i u maloj dvorani učilišta otvorena je izložba “Otočac-prijestolnica ratne antifašističke Hrvatske”.
Zamjenik gradonačelnika Otočca Nenad Janković je podsjetio da je Prvom zasjedanju prisustvovalo 55 vijećnika, predstavnici Hrvatske seljačke stranke, nacionalnih manjina i Samostalne demokratske srpske stranke te događaj zauzima povijesno mjesto u povijesti hrvatskog naroda. Ratko Maričić, predsjednik SABA RH je podsjetio na uvjete u sklopu tadašnje Četvrte neprijateljske ofenzive.
– Sastali su se predstavnici hrvatskog naroda i Srba u Hrvatskoj te nacionalnih manjina, kazao je Maričić i podsjetio na zaključke u kojima stoji da se radi o “zajedničkoj borbi hrvatskog i srpskog naroda”. On je jedini spomenuo Srbe kao sudionike tih događaja i njihovo učešće u NOB-u. Kazao je i da je to bio snažan poticaj rastu i razvoju NOB-a te da je tada već postojalo skoro 4600 Narodnooslobodilačkih odbora kao prvih oblika narodne vlasti. Ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić, u ime Vlade RH, je rekao da se “ovdje pisala povijest naše domovine i da su tu položeni temelji države u kojoj danas živimo”.
– Ne možemo utjecati na prošlost ali možemo na to kako ćemo živjeti. Današnji događaj podsjetnik je onima koji dovode u pitanje antifašizam i takvo opredjeljenje današnje RH, kazao je Mrsić.
Predsjednik Sabora Josip Leko je rekao da se u Otočcu rodio Sabor moderne Hrvatske i da je tu usvojeno pravo naroda na samoopredjeljenje te je odlučeno da se matici pripoje oduzeti teritoriji. Spomenuo je i odluke iz Plaškog i Topuskog sa Trećeg zasjedanja ZAVNOH-a 1944. te ustanovio da se Hrvatska svoje antifašističke povijesti nikada nije odrekla.
Milan Cimeša
Komemoracija u Gornjoj Trebinji na Kordunu
Dostojan ukop nakon 71 godine
Posmrtni ostaci ekshumirani su iz tri od četiri masovne grobnice na području Skakavca
Kod crkve u Gornjoj Trebinji, pokopani su posmrtni ostaci više od 220 nevinih civilnih žrtava ubijenih na Badnjak i Božić, 6. i 7.januara 1942. godine, inače nedavno ekshumirani. Nevini civili pokupljeni su iz Skakavca i tog dijela pokupske doline, ubijeni te pokopani u četiri masovne grobnice na području šuma Domaćaj lug i Lipljansko mlađe.
Hrvatske šume ogradile su ta područja pa je do četiri masovne grobnice sada nemoguće normalnim putem doći. To je i bio glavni motiv da se napravi zajednička spomen kosturnica. Tri grobnice su bile identificirane i obilježene spomenicima dok se četvrte ni najstariji stanovnici toga kraja više ne sjećaju.
Sahrani su prisustvovali rodbina i potomci ubijenih, antifašisti i predstavnici srpske zajednice Karlovca i Karlovačke županije. Od poimenično popisanih 220 žrtava 147 je Srba, 72 Roma i jedan Rus, tadašnji pravoslavni sveštenik u Gornjoj Trebinji. Zločin u Gornjoj Trebinji dogodio se samo dva tjedna nakon pogroma Srba u Lasinjskom Sjeničaku i Prkosu 21. decembra 1941.godine, kada je ubijeno više od 1500 ljudi tog dijela Korduna.
O zločinu je u Gornjoj Trebni govorio Dušan Krivokuća (85) predsjednik Inicijativnog odbora za izgradnju spomen kosturnice i najzaslužniji za ovu akciju. Projekt je vrijedan 72 hiljade kuna. Polovicu tih sredstava obećao je karlovački gradonačelnik Damir Jelić, ŽV SNM Karlovačke županije je doniralo tri hiljade kuna, a SNV je obećao deset hiljada.
Potomci ubijenih su do sada sakupili 13 hiljada kuna pa nepokriveno za sada ostaje još deset hiljada kuna. Parastos je služio prvi karlovački paroh protojerej stavrofor Slaviša Simaković, dok je u ime antifašista govorio predsjednik tog karlovačkog udruženja Mirko Miladinović. Radovi će biti završeni do kraja ove godine, a otkrivanje spomen kosturnice je predviđeno 6. januara iduće godine, na 72. godišnjicu ovog zločina.
M. C.
Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo Danice Mičić
Kozji sir iz Sjeničaka
Sedamdeset koza na imanju Danice Mičić daju zdravo mlijeko od kojeg se proizvodi nekoliko vrsta sireva
Danica Mičić (1954.), inžinjerka elektrotehnike, gotovo cijeli radni vijek provela je u karlovačkoj Elektri radeći na elektrifikaciji, posebno nakon Oluje. Pred kraj radnog vijeka vratila se u rodni Prkos Lasinjski i u obližnjem Sjeničaku Lasinjskom počela se baviti poljoprivredom, voćarstvom, stočarstvom, preradom mlijeka i proizvodnjom sira.
U prošlom mandatu, 2009 – 2013., bila je zamjenica načelnika općine Lasinja, a na ovogodišnjim lokalnim izborima njena Nezavisna lista osvojila je jedno mjesto u Općinskom vijeću. Prije toga, u dva je mandata također bila vijećnica u Općinskom vijeću i dva puta članica VSNM-a Karlovačke županije. Do kraja ove godine još prima plaću zamjenice načelnika općine, a onda će u zasluženu penziju. Čeka je rad na poljoprivredi za što se odlučila prije nekoliko godina, uredivši rodno imanje i kupivši još jedno u Sjeničaku.
– U sve ovo sam ušla sa velikim entuzijazmom, željom, voljom i to me još uvijek drži. Dobrog sam zdravlja i volim selo, kaže Danica.
Bavi se proizvodnjom kravljeg mlijeka, sira od kozjeg mlijeka, registrirala je OPG-obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, ima registriranu mini siranu, a u planu ima seoski agroturizam te iznajmljivanje soba i apartmana. Trenutno ima četiri krave, dva konja i 70 koza alpske i sanske pasmine. To nisu visokomliječne koze i daju malo mlijeka ali je ono izuzetne kvalitete.
Prkos je tridesetak kilometara udaljen od Karlovca i isto toliko od Zagreba, nema industrije ni zagađenja. Zrak, zemlja i voda su čisti. Tu je i rijeka Kupa pogodna za ribolov, a cijeli kraj ima uvjete za lov. Tu su mogućnosti branja raznih šumskih plodova, kestena i gljiva, šetnji čistom prirodom, vožnji biciklom ili jahanja na konjima.
Sjeničak je pak pogodan za voćarstvo jer je na nešto višem položaju pa su mrazevi rijetki i voće dobro rađa. Zemlja je bogata kalcijem, što znači da nije “kisela” i da joj treba manje umjetnog gnojiva. Danica je posadila i dvije manje plantaže jabuka i krušaka doniranih iz Vojvodine. Kruške su uspjele jako dobro, ali su jabuke loše kvalitete i pitanje je hoće li opstati.
– Možda sam pogriješila jer htjela sam imati voće bez ikakvih umjetnih gnojiva i zaštite. Osim stajskog gnoja i obrezivanja voća ničim ga drugim ne tretiram. Jer ako ga tretiram onda takvo voće mogu kupiti i u trgovačkim centrima. Moje je ekološki čisto. Radim po HASSAP-u, ali nažalost, još nemam ekološki certifikat jer je jako skup. Nastojim zemlju zaštititi od kemikalija. Ja na primjer još uvijek okopavam kukuruz na ruke i plijevim korov, dodaje Danica.
Jedna je od osnivača Udruženja malih sirara Karlovačke županije “Korni” koje je osnovano prvo u Hrvatskoj 2012. godine. Formirana je i Cesta sira sa deset punktova. U svojoj mini sirani “Tara” proizvodi i kozji sir škripavac, kozji sir u tipu fete, kozju skutu i polutvrdi kuhani kozji sir – bijeli, dimljeni i sa začinima.
Danica sir prodaje uglavnom privatnim licima iako ima pravo na plasman hotelima, školama, dječjim vrtićima i trgovačkim centrima. No od toga je odustala zbog iskustava kolega koji nisu mogli naplatiti isporučenu robu ili su na naplatu čekali i po nekoliko mjeseci. Ovako novac dobije odmah, ali prodaje manje količine.
– Problem nam predstavljaju ilegalni proizvođači sireva u nehigijenskim uslovima koji prodaju uz ceste kao i šverceri sireva iz susjedne BiH. Veliki je broj takvih ljudi koji se bave ovim poslom, a nemaju stoke. Ako inspekcija nekoga uhvati, kazne su malene i nastavljaju sa tim poslom. Mi se, pak, nemamo vremena baviti prodajom i marketingom, odnosno ničim osim proizvodnjom sireva, mužnjom stoke i spremanjem hrane za zimu. Trgovačke marže su velike, na naplatu čekamo dugo pa smo na neki način u začaranom krugu, ističe Danica.
Milan Cimeša
Nepoznati počinioci poharali pravoslavni hram u Glavacama
Pljačka crkve kod Otočca
Nepoznati počinioci poharali su crkvu Sv. Petke Vilićke u selu Glavacama kod Otočca i osim dijela inventara, odnijeli zvono koje je postavljeno prije četiri godine. Krađa je počinjena u periodu od 28. septembra do 17. oktobra ove godine, a otkrio ju je otočki paroh jerej Slađan Nikić.
– Kako se bliži Sv. Petka, hramska slava crkve u Glavacama, otišao sam da je očistim i pripremim za liturgiju i tad sam otkrio da nedostaju zvono, svećnjaci i kadionice, rekao je Nikić za Novosti. Policija koju je pozvao izvršila je uviđaj, a prijave je podnijeta protiv nepoznatih počinilaca. Iz crkve u Glavacama zvono je bilo odnijeto i 2008. godine da bi godinu dana kasnije bilo postavljeno novo, a crkva osveštana.
– Crkva u Glavacama nije bila jedina meta lopova jer je ranije provaljivano i u druge filijalne crkve u selima Dabar i Škare u kojima se verski obredi ne odvijaju svakodnevno već za njihove hramske slave ili za velike praznike, rekao je Nikić, dodavši da policija nije otkrila tko je izvršio te provale. Iako Nikić ne ulazi u pretpostavke tko je otuđio zvono, s obzirom na to da su pokradeni metalni predmeti, nije isključeno da se radi o sakupljačima sekundarnih sirovina.
N. Jovanović
Dvadeset godina plesne grupe “Venera” iz Borova
Volimo se jer volimo ples
Kako za članice “Venere”, dvadeseta godišnjica je veliki jubilej i za njihove roditelje koji su gotovo postali deo grupe
Celovečernjim programom u bioskopskoj dvorani u Borovu naselju pred oko 500 posetilaca, Plesna grupa Venera obeležila je 20 godina postojanja i rada. Pored članica ove plesne grupe koje su se predstavile svojim najatraktivnijim koreografijama s kojima su osvajale prva mesta na evropskim i svetskim takmičenjima, u programu su učestvovali i Plesni studio “Kaskavela” iz Slavonskog Broda, Kulturno-umetnička društva “Sloga” iz Vukovara, “Joakim Hardi” iz Petrovaca i Etno grupa “Đurđevak” iz Bobote.
Sve je počelo pre 20 godina kada je nekoliko 11-godišnjakinja, učenica 4. razreda, odlučilo da ljubav prema plesu i talenat pokažu izvan školskih učionica i priredbi. Prepoznala je to Jovanka Nekić Čučković i prihvatila se teškog ali kreativnog posla, osnovala plesnu grupu. Zajedno sa devojčicama i devojkama, a bilo je ih tokom 20 godina preko pet stotina, istrajala je do danas.
– Nisam mislila da ćemo opstati ni dve godine, a kamoli dvadeset. Bilo je teško, posebno u početku kada je bilo teško okupiti decu, a još više zadržati ih u grupi. Danas imamo 45 članica što je najviše do sada. Raduje me što nam prilazi sve više i više dece. Veliku podršku u radu pružili su nam KUD “Sloga” iz Vukovara i pokojni Branimir Kurucić kojeg se uvek rado sećam. Najveća podrška su nam, ipak, roditelji koji pomažu materijalno i fizički kad nešto trebamo organizovati ili otići na neko putovanje ili takmičenje, kaže voditeljka grupe Jovanka Nekić Čučković.
Takođe ističe pomoć bivših članica koje su im se pre dve godine ponovo pridružile, a u kojima voditeljka vidi i svoje naslednice. Među njima je i Dragana Poznanović koja je u grupi provela sedam godina, a potom je zbog studija napravila pauzu. Poslednje dve godine ponovo pleše, ali istovremeno uči i mlađe članice.
– Rad u grupi Venera mi je bio najlepši deo detinjstva. Danas sam profesorka tako da mogu da učim decu kao u školi, kaže ova 25-godišnjakinja. Za Željanu Uskoković je priredba povodom 20-te godišnjice bila oproštajna.
– Teško mi je što posle tri godine moram napustiti grupu za koju sam se jako vezala, kaže Željana koja zbog srednjoškolskog obrazovanja odlazi iz Vukovara.
– Ovde smo svi kao jedna velika porodica, pomažemo se međusobno, volimo se jer volimo ples, kaže 13-godišnja Kristina Kovačević iz Vukovara koja je u grupi već šest godina. Kako za članice “Venere”, dvadeseta godišnjica je veliki jubilej i za njihove roditelje koji su gotovo postali deo grupe i učestvuju u organizaciji.
– Divno je biti mama i biti deo svega toga. Od svih godišnjica ova je bila najlepša, sa najviše publike i najboljim programom, kaže Marica Kovačević iz Bršadina čija je ćerka Jelena u grupi već 12 godina. Uz mame se u grupi dosta angažuju i tate.
– Ponekad je i naporno, ali sam jako zadovoljan. Moja ćerka ide već četiri godine i ono što kao roditelj trebam napraviti, a to je dovoženje na probe i nastupe od kojih je jedan bio i u Novom Sadu, stvarno mi nije teško jer vidim da ona uživa u tome, rekao nam je Goran Jelenić, tata 9-godišnje Tajane.
Brojne su nagrade kojima se Plesna grupa “Venera” može pohvaliti, a njih su osvajale na takmičenjima u San Marinu, Veneciji, Zagrebu, Novom Sadu, Sarajevu, Kanjiži i drugim mestima. Ipak, najdraži im je pehar koji su ponele sa svetskog takmičenja u Londonu, u maju prošle godine, gde su osvojile prvo mesto u u kategoriji etno plesa.
D. Bošnjak
Zdrava jesen Baranje
Na belomanastirskom Trgu slobode održana je volonterska akcija “Zdrava jesen Baranje”, kao dio programa “Volontirajmo za zajednicu” i u organizaciji Mirovne grupa Oaza, Udruge osoba s alergijama i problemima disanja “Alerga” i Grada Belog Manastira. U akciji su volonterski učestvovala četiri studenta Medicinskog fakulteta Osijek: Ana Kvolik, Jakov Milić, Tea Omanović i Đorđe Pojatić te tri baranjske liječnice Ksenija i Mirjana Marjanović i Miroslava Kralj. Studenti su građanima besplatno mjerili tlak i razinu šećera u krvi, a liječnice su im davale savjete o rizicima kojima se izlažu s obzirom na srčane bolesti i dijabetes. U vremenu od devet do 12 sati akciji se odazvao iznenađujuće veliki broj građana: njih čak 207. Građanima su dijeljeni i leci o prevenciji šećerne bolesti i bolesti koje uzrokuje povišeni krvi tlak te po jedna – jabuka.
N. J.
Predstavljena monografija “Bolman je bio Bolman”
Neuništiva baština Bolmana
Nema mnogo sela u kojima su kontinuirano sačuvane beleške iz prošlosti i čije sećanje doseže do početka XVIII veka
U Domu kulture u Bolmanu održana je promocija knjige “Bolman je bio Bolman”. Autori izuzetno opsežne i bogate monografije, koja ima čak 758 stranica, sa preko stotinu fotografija, su Jovan M. Nedić, Vidoja Bijelić, i Jovan S. Nedić. Recenzent knjige i autor predgovora je historičar dr. Stanoje Bojanin iz Beograda (sin dr. Svetomira Bojanina, rođenog Bolmanca i jedan od najpoznatijih Bolmanaca), dok je knjigu grafički i tehnički oblikovao Milan Drača iz Jagodnjaka.
Glavni autor Jovan M. Nedić knjigu je počeo pisati u želji da sazna nešto više o Bolmanu i porodicama koje su tu nekada živele, a prvenstvena želja autora je bila da se sačuva što je moguće više podataka o nekadašnjem životu Bolmanaca, posebno u trenutku kada ih je sve manje. S proučavanjem matica krštenih i umrlih iz arhive Crkvene opštine i parohije Bolman počeo se baviti 1999. godine, a na sakupljanje građe naterala ga je svest da Bolman brzo i potpuno propada, posebno pre tzv. mirne reintegracije u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske, te činjenica da je sadašnji Bolman ostatak ostataka nekadašnjeg sela.
Knjiga “Bolman je bio Bolman” svojevrsni je presek viševekovne istorije baranjskog naselja, a gotovo celokupna prošlost Bolmana u tesnoj je vezi s njegovom sadašnjicom. Naime nema mnogo sela u kojima su kontinuirano sačuvane beleške iz prošlosti i čije sećanje doseže do početka XVIII veka i autori knjige su to obilato iskoristili.
Knjiga se sastoji od četiri celine. U prvoj je predstavljena historija sela od bronzanog doba sve do naših dana. Drugi i treći deo knjige sadrže materijal koji se može okarakterisati kao etnografski jer su izneta sećanja Bolmanca posredstvom pripovedača Vidoje Bijelića i autora knjige. Poslednji deo pod naslovom “Mali rječnik bolmanskog divana”, posvećen je jeziku, njegovim rečima i izrazima. Građa za knjigu prikupljana je na razne načine desetak godina, a koliko su autori bili temeljiti najbolje svedoči primer da su navedeni i najstariji poznati podaci iz srednjovekovne istorije, kao i oni iz prvih godina Habsburške vlasti po uspostavljanju Karlovačkog mira 1699.godine.
Nekadašnji Bolman činili su ljudi, njihovi običaji, priče, zgode i nezgode, ljudi koji dolaze i prolaze, a uspomena na ta davno izgubljena vremena od sada je i trajno sačuvana. Cela promocija knjige, pred dupke ispunjenom salom, u kojoj su bile brojne ličnosti iz javnog i političkog života, protekla je u duhu naslova knjige koji je obavijen izvesnom vrstom sete za davno prohujalim vremenima.
Zoran Popović
Verska svečanost u Dalju
1700 godina milanskog edikta
U Dalju je održana svečana akademija u čast jubileja – 1700 godina od donošenja Milanskog edikta, zakonskog akta koji je 313. godine doneo rimski car Konstanin Veliki, a kojim je proglašena verska ravnopravnost i prestanak tristogodišnjeg progona hrišćana.
– Vera se sama po sebi ne može nametnuti, ali ne može se ni oduzeti. Sudeći po sadržaju Milanskog edikta i njegovoj svakodnevnoj praktičnoj primeni može se reći da je on donešen u pravom trenutku. Car Konstantin je bio vladarski genije koji je bio u stanju da na pravi i blagovremen način pročita znake svog vremena. Car Konstanin je dokazao da imamo pravo pravo da se branimo, da se borimo neprestano i iznova za svoje pravo na opredeljenje, za slobodu življenja i verovanja i da nam niko ne može oduzeti ono što je naše vekovima. Moramo biti odlučni, hrabri i dostojanstveni baš kao što je bio car Konstantin, da čuvamo naše veliko bogatstvo i našu svetinju života, rekao je u svom predavanju jerej Zoran Majkić, paroh druge daljske parohije.
D. B.
Stogodnjak (187)
1. 11. – 8. 11. 1913: mrtvo tijelo patrijarha Lukijana Bogdanovića vlakom je iz Austrije, preko Budimpešte, dopremljeno u Karlovce. Novine objavljuju opširnu reportažu o dočeku kovčega s posmrtnim ostacima: “Patrijarh je zaista mrtav. Zazvonila su još jače i više zvona na srpskim hramovima u Karlovcima. Sav grad je bio u crnome. Svuda su crne zastave, ulazi su uvijeni u crno, pa i sve svjetiljke od željezničke stanice do dvora. Kraj željezničke pruge bili su prostrti bijeli sagovi, i po njima razbacano cvijeće, i tu je bila sva karlovačka omladina: gimnazisti, bogoslovi, hrvatske i srpske škole i odaslanstva raznih institucija i društava. Kad je voz stigao sa mrtvačkim vagonom, lijes je spušten na sag, a horovi otpjevaše trokratno ‘Amin’. I onda je lijes prevežen u dvor… U subotu u veče bilo je svečano opijelo, koga je vodio budimski vladika Zupković. Na odru je mnogo vijenaca sa srpskim trobojkama, među kojima i velikaških kuća, bačke županije, brata patrijarhova Miloša, barunice Nikolić…”
Novine se, međutim, bave i političkom prošlošću mrtvog patrijarha. Zagrebački Srbobran tako upire prstom u radikale koji su ga i doveli na sam vrh pravoslavne crkvene hijerarhije, a on im poslije okrenuo leđa. “Zar su radikali i pomislili, da će patrijarh preći u opoziciju?! Zar oni odista nisu znali da se kičma u četrdesetoj godini ne dobija?! Ako iko sme, oni se ne smeju tužiti, jer su imali onakvog patrijarha, kakvog su sami izabrali! Odricati ga se danas, ne znači samo stideti se svoga dela, nego i ne hteti priznati svoju krivicu. Najzad, to odricanje se može još razumeti i oprostiti. Krivice se nerado priznaju, osobito u politici. Ali ima nešto mnogo ružnije u ovoj stvari. Nešto odvratno i besavesno. To je ono pisanje radikalske ‘Zastave’ posle patrijarhova nestanka. Ona prljava legenda o begstvu patrijarhovu s jednom ženskinjom u Ameriku. Naturivanje i slađenje te izmišljotine u svakom broju lista, trgovina je s niskim strastima. Čemu je to trebalo? Da se telo patrijarha Lukijana nije našlo, narasla bi ‘Zastavina’ legenda o begstvu kao reka. I postala bi možda s vremenom aferom prvog reda. Patrijarh je u Braziliji – kako je to unosno! Ali, patrijarh je mrtav nađen, i sad je kraj. Pokojni patrijarh je učinio Srpstvu veliku ljubav s ovim svršetkom legende. Nije li on možda tim svršetkom hteo da se osveti svojim nekadašnjim prijateljima?”
* epidemija kolere u Hrvatskoj i Slavoniji i dalje nije suzbijena. Prema najnovijim podacima Zemaljskog zdravstvenog odsjeka u Zagrebu dosad je od te teške zarazne bolesti oboljelo 527 osoba, od čega ih je 219 umrlo.
* neobična prirodna pojava zabilježena je u vrtu paroha Adama Marina iz Medinaca. U njegovu vrtu, ali u vrtovima nekih njegovih suseljana, rodile su i sazrele velike crvene jagode! Marin je jagode stavio u paket i poslao ih u Zagreb kako bi se i u metropoli uvjerili da se ne radi o novinskoj patki!
* “Ja hodam po zemlji, a ne plovim po vodi”, napisao je Milan Lađević iz Staze, pokraj Sunje, u obrazloženju zahtjeva za promjenu svoga prezimena Lađević u – Tačković! “Tačke su zemaljska kolica, a lađa je – lađa!” još je dodao. Nadležna referada državne uprave zahtjev mu je – odobrila!
Đorđe Ličina