Dubravka Vrgoč: Razmišljam o promjeni

Na generalnoj skupštini Europske kazališne konvencije, nedavno održanoj u Zagrebu, izabrani ste za predsjednicu u drugom mandatu. Postoji li platforma rada u gradskim kazalištima u Europi i u kojoj mjeri postoji europski model teatra 21. stoljeća? Jesu li se promijenili uvjeti rada u teatru ako se već promijenio način njegove proizvodnje?

Govoriti o europskom modelu teatra 21. stoljeća jednako je problematično kao i govoriti o suvremenoj Europi kao jedinstvenom modelu. Ali ono što se čini potrebnim, a na što posebno upozorava Europska komisija u novom programu “Kreativna Europa 2014 – 2020”, jest redefiniranje pozicije kulturnih institucija, dakle i kazališta. Trebalo bi, kao što je upozoreno na skupštini u Zagrebu, vratiti se ključnom pitanju na koje smo u procesu stvaranja ili održavanja teatra zaboravili: Što nam teatar uopće znači?

Uvjeti rada u teatru nisu se promijenili u bitnome, iako se promijenio način njegove proizvodnje. I u tom disbalansu treba tražiti kriterije redefiniranja uloge institucije u teatru. Snažna potreba za takvom redefinicijom posljedica je, po mom sudu, ekonomske i estetske krize podjednako, iako su mnogi u recesiji skloni prešutjeti krizu estetskoga. Neki pak tvrde da nije riječ o krizi, nego o tipu logične tranzicije kulturnih institucija. Kako god, jasno je da je riječ o složenom procesu, više vrsta uzajamnosti odnosa: imamo očekivanja od teatra u 21. stoljeću, a institucionalni modeli kazališta, ako generaliziramo, nisu dovoljno fleksibilni da prepoznaju njegove drugačije izvedbene forme.

Bankovni krediti za programe

Kakvi su omjeri budžeta europskih kazališta, u usporedbi s domaćim primjerom koji stabilno održava hladni pogon? Kako se definira suživot nezavisne i institucionalne scene?

Kao što je poznato, kod nas se kazališta isključivo financiraju iz budžeta gradova, lokalne samouprave ili države. Vrlo su rijetki primjeri drugačijeg modela. Domaća nezavisna scena se također, u znatnom omjeru, financira iz istih izvora. A ta se situacija danas čini neodrživom u Europi. Postalo je nemoguće stabilno održavati i velik broj zaposlenika i hladni pogon i programe, zbog čega prvo stradaju programi. Za razliku od našeg primjera, sredstva u europskim teatrima često se ne dijele na ta tri segmenta. Novac koji dobije, kazalište raspodjeljuje po vlastitim prioritetima, pa se događa, najčešće u zemljama tzv. Zapadne Europe, da se broj zaposlenika smanjuje, a hladni pogon održava iz alternativnih oblika financiranja. Primjerice, postoje fondacije koje financiraju hladne pogone teatra, posebno u Italiji. A novi program za kulturu Europske komisije podrazumijeva i kredite banaka za neke kulturne programe.

Je li menadžeriranje projekata, u smislu njegove proklamirane mobilnosti i međunarodnih suradnji, oštetilo supstancu teatra, iscrpilo aktere, izmjestilo kontekst i publiku?

Ovisi o perspektivi: jest i nije. Umjetnicima i publici još je uvijek iznimno zanimljivo izmjenjivati iskustva. S druge strane, neki projekti i umjetnici potrošili su temeljno nadahnuće u tim bjesomučnim suradnjama, koje najprije znače štednju i veću prisutnost na festivalima.

Recesija: gdje se jako osjeća, a gdje je možda nema?

Recesiju primjerice nećete naći na binama velikih njemačkih kazališta, a drugdje je doslovno poharala scenu. Sredstva su se smanjila za 40 posto prije dvije godine u Nizozemskoj, zbog čega su se ugasila neka kazališta i kazališne skupine. Programi su smanjeni, radnici u kazalištima otpušteni. Britanski Art Council u isto je vrijeme u bitnome smanjio sredstva za kazališta, što je završilo smanjenjem ili ukidanjem međunarodnih projekta i gostovanja u Velikoj Britaniji. Situacija je katastrofalna u Italiji i Grčkoj, a u Portugalu su ostale samo one kazališne skupine koje rade europske koprodukcijske projekte. Smanjenje državnih subvencija u Španjolskoj je pak dovelo do zatvaranja dramskih kazališta, ali ne i opernih kuća – što je zanimljivo – jer se njihove dotacije nisu smanjile.

Recesijsko “pročišćenje”

Ali čini se da u EU-fondovima nema krize jer program “Kreativna Europa” raste unatoč svemu. Kako gledate na relaciju recesije i rasta sredstava u fondovima? I što je onda strukturni trag recesije u teatru?

Europska komisija sa sedmogodišnjim programom “Kreativna Europa” pokazuje, ako je vjerovati brojkama, kako je vrijeme recesije prošlo. Program podrazumijeva ulaganje od 1,46 milijardi eura za kulturu i kulturnu industriju, što ukazuje na povećanje od devet posto u odnosu na prijašnji. Zvuči impresivno. Ali strukturni tragovi recesije svakako ostaju i razlikuju se tek u detaljima različitih zemalja Europe. Teatri nakon recesije rade u pravilu s malim ili mnogo manjim ansamblima i u koprodukcijama. Moglo bi se reći, bez cinizma, da je riječ je o recesijskom “pročišćenju” za rast nove vrijednosti u nekoj novoj povijesti kazališta. Gotovo je s rastrošnim spektaklima i bujnim scenografijama iz 1980-ih, europski se teatar u 21. stoljeću naučio skromnosti.

Zagrebački kazališni skup bavio se temom o novim kazališnim formama. Osjeća li se sličan smjer, naznaka promjene među europskim kazalištarcima? Forma i/ili sadržaj?

Teatar je izgubio značajno mjesto u društvu i mora se iznova odrediti u ekonomskom, političkom, ideološkom, svakom drugom smislu. To je očito. Umjetnici i ravnatelji europskog kazališta zajednički su, na skupu u Zagrebu, zaključili da teatru, uz nove izvedbene forme, presudno nedostaju novi sadržaji. I to bi bio značajan pomak u preispitivanju pozicije teatra. Individualne invencije mogu, naravno, dovesti do zajedničkih ideja u kazališnom prostoru. Ali posebno je zanimljivo, na zagrebačkoj konferenciji vrlo često proklamirano, obraćenje tradiciji kao putu prema novim kazališnim formama i sadržajima. Pogled prema kulturnoj, povijesnoj, užekazališnoj – svakoj vrsti tradicije, kao ključnoj mogućnosti povratka teatra u pravi društveni kontekst, estetski je i politički intrigantan, i to za početak daljnjeg tumačenja.

Deseta vam godina teče u mandatu ravnateljice Zagrebačkog kazališta mladih. Logično bi bilo promijeniti adresu: planirate li promjenu, u vidu (medijski jako) najavljivane kandidature u zagrebačkom HNK-u ili nešto drugo?

Da, razmišljam o promjeni jer je to nekako prirodno i, kao što ste rekli, logično. Neki ciklus se zatvori i drugi počinje. Ali još vam ne mogu reći koja će mi biti buduća adresa.