Kameni cvijet za živo sjećanje
Sonja Leboš inicijatorica je međunarodnog projekta “Mnemosyne – kazalište sjećanja” koji tematizira mjesta masovnog zločina i odnos prema povijesti totalitarnih sustava u Hrvatskoj i Češkoj u 20. stoljeću.
Što je to “Kazalište sjećanja”?
– To je novi projekt Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja koji obuhvaća istraživanja uprostoravanja kultura sjećanja te razgovore sa svjedocima raznih traumatičnih povijesnih zbivanja. Taj rad na svojevrsnom stvaranju vizualnog imaginarija i kolektivnog libreta u 2011. godini počet će prerastati u osebujnu kazališnu instalaciju.
Umjetnički medij nije izabran samo zato što se radi o već oprobanom postupku u smislu dokumentarnog teatra, koji je npr. u Njemačkoj odigrao veliku ulogu u razdoblju inicijacije denacifikacije zemlje, što je i kod nas i u Češkoj potrebno, već i zato jer pri manipulaciji kolektivnim sjećanjima i upisivanju određenog dominantnog narativa u službenu historiografiju i u prostor doista možemo govoriti o “političkom teatru”. Taj posljednji zapravo treba (de)konstruirati i transformirati njegovu moć u druge medije. Ili raditi na njegovoj aproprijaciji. Slijedimo li (pra)smisao grčke riječi theoria, uvidjet ćemo da se tu radi o pojmu koji sadrži u sebi i viziju, i promatranje, i saznanje.
“Mnemosyne – kazalište sjećanja” inspirirano je tekstovima dviju velikih žena. Radi se o češkoj spisateljici Lenki Reinerovoj koja je provela radni vijek pišući u Pragu na njemačkom jeziku, nastavljajući tako tradiciju Rilkea, Kafke, Maxa Broda ili Anne Seghers. Čitanje njenih tekstova dovelo me pak do Eve Grlić koja, ponukana grozomornim balkanskim ratovima što su obilježili kraj prošlog stoljeća, ostavlja u svojim “Sjećanjima” svjedočenje o svemu onome što su mojoj generaciji, rođenoj krajem 60-ih godina prošlog stoljeća, službene historiografije i povijesni udžbenici 80-ih godina “propustili” prenijeti.
Na koji način problematizirate sjećanja?
– Počinjemo sa serijom mikrokonferencija i radionica koje će se naizmjence odvijati u Zagrebu i Pragu. Prva će biti u Zagrebu 23, 24. i 25. travnja, u Centru za autonomnu kulturu i mlade te MSU-u, a posvećena je temi “Aktivno evropsko sjećanje”. S obzirom na to da se konferencija poklapa s komemoracijom u Jasenovcu koja je posvećena oslobađanju tog logora, velik dio priloga posvećen je djelu Bogdana Bogdanovića. Taj arhitekt, koji je unutar političkog, ali i društvenog projekta druge Jugoslavije stvarao land-art prije no što je takva umjetnost i dobila svoje ime, zaslužuje puno više od toga, a ovo je tek početak. Voljela bih istaknuti snagu poetike sjećanja, koja postaje snažniji izvor (sa)znanja o prošlosti no što je to oficijelna povijest odnosno historiografija. U tom smislu predavanje Ivana Ristića “Djelo Bogdana Bogdanovića: između politike i poetike” uvelike potcrtava podnaslov konferencije “Mnemopolitike. Mnemotopije. Mnemopoetike”. Neće biti vremena za osvrt na sve topose sjećanja koje je Bogdanović stvorio, ali bit će dovoljno za početak razumijevanja njegovog značaja.
U sklopu projekta izrađuje se i karta lokacija masovnih zločina na području Zagreba. Možete li izdvojiti neka mjesta?
– Zahvaljujući radu drugih mogu navesti primjerice femicid kod Dubravkinog puta tj. spaljivanje žena pod optužbama da su vještice, Francuski paviljon SC-a odakle su vršene deportacije u logore, Tuškanac 64 kao lokaciju neistraženog masovnog partizanskog zločina po svršetku rata i paviljon 22 Zagrebačkog velesajma u kojem su 90-ih sabirani Srbi iz Zagreba prije egzekucija u Pakračkoj Poljani.
Na konferenciji ćemo više puta naglasiti sramotnu društvenu činjenicu da u Zagrebu postoji tijelo javne uprave koje nosi ime Mile Budaka. Napravit ćemo sve što je u našoj moći da do kraja godine to više ne bude tako, ali nećemo tek tako “zaboraviti” da je uopće bilo moguće da se krajem 20. stoljeća takva arhitekstura, da se poslužim neologizmom Dunje Rihtman-Auguštin, uopće dogodi, a kamoli opstane gotovo dva desetljeća.
Projekt nastaje pod pokroviteljstvom programa Evropske unije “Aktivno sjećanje” koji potiče objektivniji odnos prema prošlosti, što uključuje i adekvatnu valorizaciju zločina. Koliko uspješno suvremeno hrvatsko društvo prati taj trend?
– U našoj regiji žive vrlo raznolike strukture koje suvremeno hrvatsko društvo, izloženo demokršćanskim ideologijama raznih provenijencija, od kojih su neke i klerofašističke, tek treba prepoznati. Osobno sam krenula od poetike sjećanja, odnosno autoreferencijalne memoaristike. Proučavanja na temu hrvatske, a onda i regionalne kulture sjećanja odvela su me do tekstova kroz koje sam konačno morala osvijestiti ono što sam 90-ih godina ignorirala. Imena nekih ljudi koja su mi tada izazivala mučninu, a da uopće nisam znala s kojim bremenitim zločinima stoje u vezi, sada sam morala s njima povezati. Razdoblje Tuđmanove vlasti vidim kao jedno sramotno totalitarističko razdoblje, a regionalna društva još se nisu riješila ni goleme Titove sjene. Tek nakon čitanja Eve Grlić shvatila sam da nema razloga da antifašizam poistovjećujem ni s Titom niti s bilo kojim političkim magnatom. Antifašizam je djelomice upisan i u slogan jednog brazilskog tropikalista: Sea marginal, sea heroi (Budi marginalan, budi heroj). Marginalna herojstva su potrla nacizam nekoć, a potiru ga i danas. Nedostaci demokracije i parlamentarizma upravo su se na primjeru Hrvatske pokazali kao dotrajali politički obrasci koji štete ne samo većini stanovništva ove planete, već i planeti samoj. Hrvatska kultura sjećanja nije nepostojeća – Bogdanovićev jasenovački cvijet to dokazuje. Kako ćemo se nastaviti sjećati, odgovornost je koju tek preuzimamo.