Pravom protiv barbarstva

U Beogradu je nedavno preminuo Srđa Popović, u nas i u svijetu poznati advokat, koji je cijeli svoj život posvetio advokaturi i obrani ljudskih prava. Cijela je plejada onih koje je zastupao tokom desetljeća na sudovima diljem bivše Jugoslavije: spomenimo ovom prilikom “beogradsku šestoricu”, Dušana Makavejeva, Mihajla Markovića, Nebojšu Popova, Mihajla Mihajlova, ali i Marka Veselicu, Dobroslava Paragu, Vladimira Šeksa, Milana Milišića… Tu su i Andrija Artuković, Vojislav Šešelj i Željko Ražnatović Arkan.

Većina njegovih poznatih klijenata imala je veze s politikom i režimom koji je, u vrijeme postojanja čuvenog člana 133 Krivičnog zakona (tzv. neprijateljska propaganda), nastojao zatvoriti usta svojim neistomišljenicima i kritičarima. Zato su ga neki optuživali da se bavi politikom, neki su ga nazivali disidentom; sam se nije smatrao disidentom, iako se još 1976. godine našao na naslovnoj stranici londonskog “Timesa” kao hrabri advokat koji brani one kojima su ugrožena ljudska prava i disidente. O tome je u posljednjem intervjuu nekim novinama, novopokrenutom časopisu “Enquire”, govorio:

– Ja ne volim termin disident, nikada sebe nisam smatrao disidentom i mislim da je sam izraz etimološki netačan. Disident je neko ko se odvoji od određenog pokreta. Oni koji nikada nisu bili deo toga ne mogu biti ni disidenti. Ali imam još jedan razlog za to. Ja sam uglavnom samo radio svoj posao. Kada sam branio određene ljude, govorili su mi: “Ti se baviš politikom.” Nije tačno, politika se bavi mnome. Ja branim te ljude i njihovo pravo na izražavanje mišljenja s kojim mogu i da se ne slažem. Branio sam i Dobricu Ćosića i Arkana i Šešelja i nacionaliste, albanske, hrvatske, bošnjačke. Može li se sve to poistovetiti sa mnom? Ali pošto politika ima interesovanja za takva suđenja, onda i vi postanete predmet politike. Počne da vas bije takav glas.

Početkom 1990-ih, kada je postalo jasno da Jugoslavija ide ka neminovnom krvavom raspadu i da su propali svi njegovi pokušaji da se zlo zaustavi, Popović je sa obitelji otišao u Ameriku. Vratio se deset godina kasnije, nakon što je pao Slobodan Milošević, nadajući se – kao i mnogi drugi – da je vrijeme za neku drugačiju Srbiju. No prvi je “petooktobarsku revoluciju” ocijenio kao puč kojim je sklonjen tek Milošević (jer je bio loš za poslove), dok je cijela okoštala struktura režima ostala netaknuta.

Kada se to ubojstvom premijera Zorana Đinđića pokazalo točnim, uključio se u proces Đinđićevim ubojicama, zastupajući premijerovu majku Milu i sestru Gordanu. Inzistirao je uporno na političkoj pozadini premijerova ubojstva; sve su to vrli tužitelji i suci odbijali. Nastavio je rovariti i nakon pravomoćnosti presude izravnim izvršiteljima, podnoseći kaznene prijave, inzistirajući da se riješi i pobuna Jedinice za specijalne operacije koja je izbila uoči atentata, pišući i analizirajući činjenice, objavljujući knjige “Nedovršeni proces” i “One gorke suze posle”. Ni nakon deset godina, za kojih se kao jedan od posljednjih Mohikanaca bavio nerazjašnjenim činjenicama atentata, odgovora na pitanja koja je uporno postavljao vlastima još nema.

Srđa Popović i sam je bio na meti vlasti – jedini je branitelj koji je bio osuđen na godinu dana zatvora (za širenje lažnih vijesti) zbog završnih riječi na suđenju njegovom klijentu, književniku Dragoljubu Ignjatoviću, čije su izjave na jednom filozofskom skupu na Divčibarama 1974. godine bile okvalificirane kao neprijateljska propaganda. Popović je bio optužen nakon što je Ignjatović, na pritisak Međunarodnog PEN-a i uz blagoslov Tita, pušten iz zatvora s obrazloženjem da bi mu zdravstveno stanje bilo ugroženo daljnjim izdržavanjem kazne.

U trotomnoj knjizi “Poslednja instanca” (Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, 2003), zbirci dokumenata najznačajnijih procesa vođenih pred jugoslavenskim sudovima od 1968. do 1990. godine, advokat Slobodan Beljanski u predgovoru piše da su ti dokumenti “svojevrsna škola za pravnike, posebno advokate, o tome kako se zastupa i brani, kako se komponuje, odmerava sadržaj završne reči, i kako se dolazi do dobre, umesne, konsekventne i celovite argumentacije”. I zaključuje: “U neku ruku, ta borba imala je i svoj metafizički okvir: Popović kao da se držao Paskalove formule da su poricanje, verovanje i sumnja one prirodne potrebe zbog kojih je opklada neophodna i zbog kojih se u igri, sa jednakošću između izvesnosti da se čovek izlaže i neizvesnosti dobitka, naprosto mora učestvovati.”

Oni koji su se ovih dana opraštali od Srđe Popovića, kojega je Dragoljub Žarković, glavni urednik “Vremena” (čiji je Popović bio jedan od osnivača i godinama najveći vlasnik), slikovito nazvao “vanzemaljcem među Srbima”, tu ocjenu su potvrđivali: još jedan svjetionik prava, dosljedni profesionalac i gospodin nenadoknadivo će nedostajati, kao što već beznadno nedostaju Konstantin Obradović, Vladan Vasilijević, Miladin Životić, Rade Konstantinović, Vojin Dimitrijević…

U već spominjanom posljednjem intervjuu Srđa Popović je govorio o nesretnom narodu, o ljudima koji su u samoobrani potonuli u apatiju, cinizam i asocijalnost, konstatirajući da biološki moraju nestati oni koji su vinovnici ovakve historije, da bi došle nove generacije koje bi si mogle dozvoliti “luksuz da pogledaju sve te ružne istine”.

– Treba doživeti taj pad u varvarstvo – racionalno i nepristrasno. Činjenicu da smo uništili život i sebi i drugima – rekao je Popović.

Potvrđuje to i njegov posljednji ispraćaj, na kojem se nije pojavio nitko od aktualne vlasti, gotovo nitko iz pravosuđa, osim desetak advokata, uz izostanak telegrama sućuti i svega onoga pristojnog u takvim trenucima, i to samo dan nakon što su se takvi, na istom mjestu, na Novom groblju, slikali i gurali pred kamerama na ispraćaju novinara Aleksandra Tijanića, čija će urna – za razliku od Srđe Popovića – biti položena u Aleji zaslužnih građana, što je još jedna simbolična slika tog “pada u varvarstvo”.