Bespilotni zločini

Prošlog vikenda američka bespilotna letjelica ubila je u pakistanskoj pokrajini Sjeverni Vaziristan talibanskog vođu Hakimulaha Mehsuda i još četvero militanata. Napad je izazvao žestoku reakciju pakistanske vlade jer je ona, kako tvrdi, do te mjere bila uznapredovala u mirovnim pregovorima s talibanima da su njezini predstavnici u trenutku napada već putovali na dogovoreni sastanak. Pakistanska vlada i ranije je običavala prigovarati na američke zračne napade, dok bi analitičari istovremeno tvrdili da se radi o predstavi za domaću javnost, bijesnoj zbog američke kampanje bespilotnim letjelicama koja uz vladin blagoslov traje već cijelo desetljeće. No ovog puta ministar unutarnjih poslova sat je vremena na konferenciji za novinare objašnjavao da pakistanska vlada ovaj napad doživljava kao “napad na mirovni proces”, ministar vanjskih poslova rekao je da se radi o “napadu na suverenitet” zemlje, dok su iz ureda premijera Navaza Šarifa poručili da će Pakistan “preispitati cjelokupni pristup” odnosima sa SAD-om i podsjetili da je prošlog mjeseca američki predsjednik Barack Obama obećao Šarifu da se neće miješati u dijalog s talibanima. Unatoč javnim optužbama, sva je prilika da će pakistanske vlasti i ovog puta ostati samo na riječima, s obzirom na to da je Pakistan jedan od najvažnijih američkih saveznika i da je od početka “rata protiv terorizma” od SAD-a primio 20-ak milijardi dolara vojne i ekonomske pomoći.

Nešto ranije, tijekom mjeseca listopada, objavljena su čak četiri izvještaja o američkim napadima bespilotnim letjelicama, što predstavlja dosad najvažniju organiziranu kampanju da se neregulirana upotreba te vrste oružja stavi pod kakvu-takvu kontrolu. Dva izvještaja izašla su iz agencija Ujedinjenih naroda uoči listopadske Opće skupštine UN-a, na zahtjev većeg broja članica, među kojima su najvažnije Rusija, Kina i Pakistan. Preostala dva napisali su djelatnici dviju najpoznatijih svjetskih organizacija za zaštitu ljudskih prava, Amnesty Internationala i Human Rights Watcha. Prvi UN-ov izvještaj napisao je Christof Heyns, specijalni izvjestitelj te organizacije za vansudske egzekucije, a drugi Ben Emmerson, specijalni izvjestitelj za protuterorizam. Budući da je pravna znanost svojevrsno igralište čije bogate mogućnosti interpretacije američkim stručnjacima već 12 godina omogućavaju da vješto manipuliraju terminologijom kako bi svoje ratničke inovacije ugurali u rastegnute okvire međunarodnog prava, UN-ovi izvještaji također se bave isključivo pravnim aspektom upotrebe bespilotnih letjelica, uvjerljivo argumentirajući zašto tu upotrebu smatraju nezakonitom.

U svim izvještajima naglašava se problem tajnosti kojom je američka vlada obavila taj program, pa tako Emmerson piše da je umiješanost CIA-e “dovela do praktički nepremostivih prepreka transparentnosti”, a transparentnost je “presudan korak da bi se uopće moglo razgovarati o odgovornosti i kompenzaciji za civilne žrtve”. Emmerson piše da on u svojstvu specijalnog izvjestitelja “ne prihvaća zabrinutost za nacionalnu sigurnost kao opravdanje za uskraćivanje podataka” te, kao i kolega mu Heyns, tvrdi da članice UN-a imaju zakonsku obavezu objaviti kriterije za napade, pokrenuti istrage o civilnim žrtvama i objaviti njihove rezultate.

Obojica tvrde da same bespilotne letjelice kao nova vrsta oružja nisu nezakonite, no dovode u pitanje način na koji ih SAD koristi, baveći se najviše američkom tezom da je SAD u ratu s Al-Kaidom i pridruženim joj militantnim skupinama, pa stoga svaka sila upotrijebljena gdje god se te skupine nalaze predstavlja čin samoobrane. Heyns i Emmerson tako spominju u međunarodnom pravu prihvaćenu definiciju nemeđunarodnog oružanog sukoba, kakvim svoj “rat protiv terorizma” smatra SAD. Nemeđunarodni oružani sukob je “produljena konfrontacija između vladinih snaga i jedne ili više oružanih skupina ili među skupinama na teritoriju neke zemlje”. No, kako piše Heyns, “pitanje je da li skupine koje sebe nazivaju Al-Kaidom i povezuju se s njima imaju takvu integriranu zapovjednu strukturu da bi ih se moglo smatrati jedinstvenim faktorom u globalnom, nemeđunarodnom sukobu”. Emmerson također piše da je “zakonska pozicija da pojedince koji nisu dio zajedničke zapovjedne strukture ne treba smatrati dijelom iste grupe, čak i ako među njima postoje veze”, pa se može zaključiti da UN-ovi pravni stručnjaci američki “rat protiv terorizma” ne smatraju ratom u strogom smislu riječi. Heyns tvrdi da je američka teza o samoobrani zbog “neposredne prijetnje” također neodrživa, jer SAD primjenjuje “pretjerano širok koncept prijetnje bez da ima jasne dokaze da će u neposrednoj budućnosti doći do napada na američke građane ili interese”. Prema međunarodnom pravu, piše on, “napadi se ne smiju poduzimati unaprijed kako bi se spriječio napad u budućnosti”, a slično piše i Emmerson: “Anticipativna samoobrana nije dozvoljena.”

Definicija oružanog sukoba važna je i kako bi se odlučilo koja je to skupina zakona kojom se SAD mora voditi za vrijeme kampanje dronovima: ukoliko se radi o ratu, primjenjuje se međunarodno humanitarno pravo, a ukoliko nije tako, primjenjuju se međunarodna ljudska prava. Prema međunarodnim ljudskim pravima namjerno ubojstvo je nezakonito, dok bi prema međunarodnom humanitarnom pravu ono bilo dozvoljeno samo u iznimnim okolnostima. No čak ni u ratu opravdani razlog za ubojstvo ne može biti samo sumnja da je meta bila umiješana u neki prošli napad, već, kako u svom izvještaju piše Amnesty International, ona mora direktno sudjelovati u neprijateljstvima. Ta organizacija piše i da u situaciji kada napadač nije siguran radi li se o borcu ili civilu, “prednost treba dati pretpostavci da je civil”, te napominje da činjenica da američka vlada ima takozvanu listu za odstrel pokazuje da ona ne vodi računa o analizi pojedinih slučajeva, već “civilnu populaciju koja direktno ne sudjeluje u neprijateljstvima tretira kao mete”. Ukoliko bi američki “rat protiv terorizma” potpao u kategoriju nemeđunarodnog oružanog sukoba, piše Amnesty, takvi postupci smatrali bi se ratnim zločinima.

Amnesty International u svom je izvještaju analizirao 45 napada bespilotnim letjelicama koji su se u Pakistanu dogodili od siječnja 2012. do kolovoza 2013., napominjući da u najkritičnijoj pokrajini, Sjevernom Vaziristanu, živi 840.000 ljudi koji su zbog tih napada izloženi kontinuiranoj pogibelji i psihološkom teroru. U izvještaju se spominje i slučaj iz listopada 2006., kada je u jednom napadu na medresu u selu blizu afganistanske granice ubijeno 82 ljudi, među kojima je bilo i djece. Prema Amnestyju, radi se o “vansudskim egzekucijama”, kao i u slučaju iz rujna 2012., kada je u jednom selu prvo ubijeno deset radnika koji su sjeli ručati, a odmah zatim u drugom napadu njih još osam koji su priskočili u pomoć unesrećenima. Ovaj drugi napad naročito je problematičan, pa se njime u svom izvještaju bavi i UN-ov Ben Emmerson, koji tvrdi da su napadi u kojima se namjerno ciljaju civilni pomagači ili medicinsko osoblje nedvojbeno ratni zločini.

Emmersonu su za boravka u Sjevernom Vaziristanu lokalni Paštuni rekli da su napadi dronovima u tom području uobičajena pojava i da se često ciljaju tradicionalno odjeveni muškarci za vrijeme obavljanja uobičajenih poslova, pri čemu Paštuni često nose puške iako nisu talibani. U reportaži “New York Timesa” iz sjeverno-vaziristanskog mjesta Miranšaha, “u kojemu se događa više napada bespilotnim letjelicama nego u ijednom drugom urbanom središtu u svijetu”, na jednom se primjeru oslikava društvena i psihološka šteta koju pakistanskom društvu nanosi američka kampanja dronovima. U Miranšahu se u posljednjih pet godina dogodilo 13 napada, a u susjednim područjima njih još 25, dok zujanje letjelica koje služe samo za nadzor gotovo nikada ne prestaje. Stanovnici su paranoidni, masovno se troše antidepresivi i tablete za spavanje, a dodatni teror provode talibani koji po mjestu traže navodne američke špijune, podvrgavaju ih torturi i pogubljuju na licu mjesta.

Prema podacima Bena Emmersona, koje mu je ustupila pakistanska vlada i koji se poklapaju sa statistikama drugih organizacija, u Pakistanu je u proteklom desetljeću izvedeno oko 2.300 napada bespilotnim letjelicama. U njima je ubijeno preko 400 civila, za 200 ubijenih također se pretpostavlja da su bili civili, a njih još oko 600 teško je ozlijeđeno. Iako se radi o nepristupačnom terenu, što otežava vođenje evidencije, dok američke vlasti svoje podatke taje, neovisni izvori suglasni su oko ovih brojki. No pakistanska vlada krajem prošlog mjeseca šokirala je objavom da civili čine tek tri posto ubijenih u svim dosadašnjim napadima, pa umjesto o 400 poginulih civila sada govori o njih 67. Pakistanska prevrtljivost oko američke vojne kampanje važna je autorima UN-ovih izvještaja i za temeljitije utvrđivanje krši li se njome međunarodno pravo, budući da nijedna država ne smije pristati da neka druga država to pravo krši na njezinom teritoriju. S druge strane, ukoliko SAD napade izvodi bez dozvole Pakistana, piše Emmerson, on krši međunarodno humanitarno pravo jer silu upotrebljava i protiv druge države. Bivši pakistanski predsjednik Pervez Mušaraf, baš kao i vlada Jemena, bio je obznanio svoju dozvolu za američku kampanju, no Emmerson u svom izvještaju piše da “sadašnja pakistanska vlada ne pristaje na upotrebu dronova na svom teritoriju i smatra to kršenjem suvereniteta i teritorijalnog integriteta”.

Human Rights Watch (HRW) u svom se pak izvještaju bavi napadima američkih bespilotnih letjelica u Jemenu, pa je analizirao šest napada u razdoblju od 2009. do danas, za koje tvrdi da je u njima od ukupno 82 ubijenih bilo čak 57 civila. Prema HRW-u, u dva napada sasvim je sigurno prekršeno međunarodno humanitarno pravo, a vjerojatno i u četiri preostala, budući da su mete napada bili isključivo civili. Organizacija smatra da tajni program bespilotnih letjelica, koji u Jemenu zajednički provode CIA i Komanda za specijalne operacije, pokazuje da američke vlasti ne govore istinu kada tvrde da su civilne žrtve rijetke, da su napadi kirurški precizni i da se broj napada u posljednjih godinu dana značajno smanjio. Dapače, pakistanski i jemenski napadi eskalirali su baš u to vrijeme, a izvještaji o njima pokazuju da nije realizirano Obamino obećanje iz svibnja ove godine o “strožim kriterijima” prema kojima će se ciljati samo oni koji predstavljaju “kontinuiranu neposrednu prijetnju” i samo u slučajevima kada “gotovo sigurno neće biti civilnih žrtava”.